Dijalog o ljubavi, smrti i smislu

„Može li se lukom dosegnuti vječnost?“, retoričko je pitanje koje postavlja jedan od najvećih romana 20. stoljeća u nas, roman Kiklop Ranka Marinkovića, roman je to o intelektualcu suočenu s nezaustavljivom ratnom pošasti, Marinkovićevi likovi rastrgani su u sebi, bačeni u okolnosti s kojima se ne znaju nositi, bore se sa svijetom koji ne razumiju... Poslije velike predstave Kiklop Koste Spaića u HNK, poslije izvrsne TV-drame Maestrova smrt s Bobijem Marottijem u naslovnoj ulozi i u režiji Joška Juvančića, poslije istoimene predstave u Teatru &TD 1974. u kojoj je Duško Valentić igrao Melkiora Tresića, a režirao je Miro Međimorec, sada GD Histrion povlači usporednicu s tom predstavom. Ovaj put Duško Valentić, histrion i Gavellin glumac, povezuje vlastitu glumačku mladost sa svojom zrelošću i preuzima ulogu Maestra. Dva muškarca, jedan na silaznoj životnoj putanji, drugi na uzlaznoj, vode gotovo sat i pol na posve bijeloj pozornici dijalog o ljubavi, smrti i smislu izbjegavanja jednog i drugog.

Krešimir Dolenčić posve je glumcima prepustio da se razigraju i da mediteranske, ironične, bolne rečenice Ranka Marinkovića zasijeku u tkivo novoga vremena i nove publike. Dopustio je, čak, slavljeniku Dušku Valentiću, kojemu je to sto i prva uloga na pozornici, da ekstemporacijom unese kratak prizor vlastitoga sjećanja na glumačku mladost, na cestu, praskozorje i tramvaj s kojim se njegov glumački parnjak (ili on sam) susreo u mladosti. Uspio je tada tijelom zaustaviti tramvaj broj devet na putu prema Remizi, baš u Končarovoj, danas Tratinskoj ulici, uspio je suzama spriječiti tramvajca da ga prebije štangom za skretanje pruge... Posve nalik Marinkovićevu Melkioru 1941.

Rankov Maestro i Melkior u Histrionima / Snimio Tomislav Šmider

I nije to rijetkost da su glumci (barem nekoć) tako strasno preispitivali stvarnost u životu i na pozornici rušeći između njih granice, viseći na rubu, a ponekad se s toga ruba pameti i života ne bi više uspijevali vratiti.

Duško Valentić uspio je sačuvati i u 62. godini i svoj glumački organizam i svoj glumački organ, a ono što je najteže, uspio je sačuvati i glumački entuzijazam koji je ponekad svojstven samo mladosti. U zreloj dobi rijetki ga znaju njegovati i sačuvati. Dolenčić mu je za partnera izabrao Janka Popovića Volarića. Toga glumca odlikuje ponajprije obilje glumačke energije. Već u prvom prizoru kreće vrlo energično, žestoko, glasno, borbeno. Činilo se da će biti nemoguće slijediti tijekom cijele predstave tu putanju prema dramatičnom raspletu, prema luku kojim treba pogoditi dalekovod... No, začudo, i Valentić kao Maestro i Popović Volarić kao Melkior u tom su pokušaju uspjeli nižući na pozornici Histrionskoga doma prizore glumačke i osobne strasti, tjerajući publiku da neprestance provjerava u kojem se trenutku lik rasplinjuje i pretvara u svoga stvoritelja – glumca – i u kojem se opet vraća u naručje svoga preminuloga klasika.

Marta Crnobrnja kostimima, a osobito scenografijom kojom prevladava bjelina gavelijanskih breza i poznate čehovljevske faze istoimenoga kazališta, pružila je glumcima mogućnost da licem, okom ponajprije, a potom i glumačkom gestom, oblikuju svijet koji je istovremeno i tradicija našega kazališta i književnosti, ali koji je i zalog njegove mogućnosti u budućnosti.