Arhetipski glas, jeka svemira

Córdoba.

Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,

i masline u bisagama.

Mada poznajem ceste, nikad

neću stići u Córdobu.

I u ravni i na vjetru

kobila crna, crvena luna.

Smrt na me gleda onamo

sa kula Córdobe.

Jao, duge li ceste!

Jao, moja hrabra kobilo!

Jao, smrt me čeka

prije no stignem u Córdobu!

Córdoba.

Daleka i sama.

Odjekivala je Lorcina Konjikova pjesma u prijevodu na hrvatski Drage Ivaniševića velikom dvoranom Filozofskoga fakulteta dok sam kao mlada profesorica-početnica studentima i studenticama hrvatskoga jezika i književnosti s tadašnje magnetofonske vrpce puštala glas Zlatka Crnkovića. Ingeniozna interpretacija velikana hrvatskoga glumišta ispunila je golemi prostor nečujnom jekom tišine i slušanja. Moji su studenti, zapravo moji vršnjaci, ostali zaprepašteni snagom pjesničke riječi i baršunastim glasom interpretatora. Nakon nekolikominutne šutnje koja je opipavala snagu umjetnosti jedan se student usudio progovoriti: „Nismo znali da je Lorca znao hrvatski.“ Odgovorila sam, i sama iznenađena: „Nije. To nije bio Lorca. Odnosno, bio je Lorca. To je glas glumca Zlatka Crnkovića. To je profesor scenskoga govora, dramski umjetnik Crnković.“ Nošenje golema magnetofona po fakultetskim hodnicima kao da je konkretiziralo beskraj svemira, sudbinski zacrtalo sljubljenost Crnkovićevu s bitkom pjesništva i pjesnika. Ali i sa smirenim apsurdom životne zagonetke, tajne života, s Beckettovom Posljednjom Krappovom vrpcom koju je kazališno ovjekovječio Sven Lasta, a životno i kazališno, kao i čehovljansku tišinu i genij Shakespeareov, Zlatko Crnković.

U Zagrebu je u utorak, 14. veljače 2012, od posljedica srčanog udara, zbog tuge nakon odlaska nedavno preminule žene Lukrecije, cjeloživotne mu nerazdvojne i najbolje prijateljice, velike ljubavi s kojom ima dvije uvijek spominjane, uzorne kćeri, Srebrenku i Koraljku, s mislima i na drage mu unuke i cijelu obitelj, umro Zlatko Crnković, za prijatelje Crni, legendarni hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac i redoviti profesor scenskoga govora, do posljednjega trenutka života omiljeni profesor mnogobrojnim naraštajima studenata, sad u trajnome zvanju, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Markantna, blistava pojava, ljepota i unutarnja snaga u kojoj je dominirao blag, topao i prijateljski pogled, stopljen s andaluzijskom ljepotom i bajkovitom pričom Gorskoga kotara u kojemu je odrastao, dali su mu nadimak Crni, kraticu prezimena i oznaku tajnovitosti okružene crnogoričnim beskrajem, a ime Zlatko koje su mu dali roditelji više je nego uspješno dočaravalo zlatni rudnik hrvatskoga glumišta, glasa baritonske širine i dubine i ljudsko blago.

Odrastao u snježnom i skijaškom Mrkoplju kao osnovnoškolac i frankopansko-zrinskim, čakavskim i kajkavskim Delnicama kao gimnazijalac, u „poljima svijetlim i poljima tamnim“ goranskoga kraja Ivana Gorana Kovačića, u ozaljskome krugu što sintetizira idiome i dodiruje arhetip hrvatskoga jezika, Zlatko je Crnković rođenjem dodirivao Kastav, grad s devet kula poput Lorcine kulolike Córdobe. Zahvaljujući pamćenju prostora u trenutku je kastavskoga rođenja dodirnuo ilirske Japode, uvijek poticajne Rimljane, obrub mediteranske Rijeke, prvu hrvatsku školu u Istri, prvu narodnu čitalnicu u Istri za Narodnoga preporoda, sve silnice koje su poslije odredile njegov život i stvaranje.

Scenskim istraživanjem glasa, pokreta i glume počeo se baviti već u djetinjstvu, javno kao gimnazijalac nastupivši u Manzarijevoj komediji indikativna naslova Mrtvi ne plaćaju porez u Delnicama, da bi glumu na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti upisao iz prvoga pokušaja, bez klanskih nagovaranja ili pozadine poznate umjetničke obitelji, zamolivši glumca Ljudevita Galica da ga posluša jednoga kišnoga dana iza zaklonjenih vrata na ulazu u Hrvatsko narodno kazalište, prije nego što će izaći na prijamni ispit. Profesori su mu bili Josip Bobi Marotti i Drago Krča, s kojim je poslije na Akademiji kao profesor dijelio nastavničku sobu, radeći s istim studentima, bruseći njihov govor i gledajući kolegu i profesora Krču kako brusi njihovu glumu, povezujući ih zlatnim pedagoškim i stručnim nitima. Već na prvoj godini Akademije, 1955, profesor Branko Gavella odobrava Crnkovićev angažman na Radiju Zagreb, u koji ulazi na poziv te institucije recitiravši svoga Goranina – Ivana Gorana Kovačića. Dobivši specijalno dopuštenje Akademije kao student početnik radi sredinom pedesetih u tek utemeljenu Zagrebačkome dramskom kazalištu u Frankopanskoj ulici. Već na trećoj godini studija glume polaže službenu audiciju za pristup u dramski ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu pred Savjetom Drame u kojem sjede vrhunska imena hrvatskoga glumišta: Tito Strozzi, Emil Kutijaro, direktor Drame Mirko Perković, Mira Župan, slušajući i gledajući i njegov monolog Agamemnona. Mladi student uspješno polaže teški audicijski ispit, ponosan na svojega mentora, dr. Branka Gavellu, od kojega nasljeđuje dodirivanje arhetipa glume u impostaciji glasa i oblikovanju i promišljanju govora, ujedno i tadašnjega rektora na Akademiji, kojega poslije često ističe kao najveći uzor. Nakon manjih uloga i statiranja publika i kritika u većim ga ulogama prepoznaje kao jednoga od najistaknutijih glumaca svojega naraštaja, bez obzira na to radi li i surađuje li s redateljima Gavellom, Spaićem, Stupicom, Škiljanom, Radojevićem, Habunekom, Parom, Durbešićem, Šarčevićem, Violićem, ili Radićem, vršnjakom Juvančićem, mlađim Kunčevićem, s kojim ostvaruje ulogu Dunda Maroja u tadašnjoj prekretnici haenkaovskoga odnosa prema baštini i Marinu Držiću, osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća.

Glumeći u Dramskome kazalištu u Frankopanskoj, u Teatru &TD u Savskoj ili u matičnome Hrvatskome narodnome kazalištu, u kojemu je kao prvak Drame zaposlen do 1989, kad prelazi u stalni radni odnos kao profesor scenskoga govora u Odsjeku za glumu na ADU-u, na kojemu radi desetljećima kao vanjski suradnik, ostvaruje oko stotinu i pedeset kazališnih i četrdesetak filmskih i televizijskih uloga širokoga dramskoga spektra: od farsičnoga i grotesknoga do komedijskoga, dramatskoga i tragedijskoga. Bio je Križovec u Krležinoj glembajevskoj drami U agoniji 1969, Aurel u Ledi 1971, Don Fernando u Kiklopu Ranka Marinkovića, 1976, u režiji Koste Spaića, Klaudije u Hamletu, učitelj Škunca u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja 1971. u Violićevoj režiji.

Golemu energiju i radost stvaranja ostavio je na Dubrovačkim ljetnim igrama, obilježivši ih od 1961. do 1972, u zlatnoj eri Koste Spaića i Fani Muhoberac. Bio je prijatelj Horacije u Hamletu, Dundo Niko u Držićevu Skupu, gospar u Dubrovačkoj trilogiji u Kneževu dvoru, u Spaićevoj režiji... i Na Dubrovačkim ljetnim igrama zablistao je kao recitator, govornik, kazivač i redatelj poezije, lirike, pjesničkih zapisa, ispunivši dubrovačke prostore kajkavskim Baladama Petrice Kerempuha, koje je šezdesetih napravio sa svojim studentima, ali i suvremenom hrvatskom poezijom, pjesničkim glasom Vesne Parun.

Započevši nastavničku karijeru kao honorarni nastavnik scenskoga govora, asistent na ADU-u 1959. i 1968, kao predavač scenskoga govora na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta, radeći kao profesor do posljednjega daha na Umjetničkoj akademiji u Splitu, ostavio je trajni trag u jekama svojega glasa i uputa u ulogama svih mu studenata, sadašnjih glumaca. Istodobno je i jednako uspješno, a posvećeno, samozatajno i skromno, gotovo sramežljivo i bojažljivo, zabrinuto i skrbnički odnoseći se prema svakoj ulozi, ispunjavao svoje glumačke uloge i angažmane, od angažmana 1958. i stalnoga posla 1959. u HNK-u u Zagrebu do itedeovskih pozornica, jedinstvenih kamenih i otvorenih pozornica Ljetnih igara, nadahnjujućih Splitskoga ljeta, Maloga kazališta Trešnjevka, Akademskoga teatra Zagreb. Dramski program Televizije Zagreb, danas Hrvatske televizije, sjeća se Smrti Tome Bakrana, Mokre kože, Mirotvoraca, Dekreta, Hedde Gabler, možda najviše od svega Crnkovića kao Vena u seriji Kuda idu divlje svinje. Na filmu bio je uspješan i u Timonu Atenjaninu i kao dobitnik Zlatne Arene za ulogu u filmu Tu. Stalni suradnik Radija Zagreb i Hrvatskoga radija, briljirao je u Baladama... 1968. i Mojim najdražim pjesmama 1970. Bio je rado viđen i slušan interpretator poezije i drugih tekstova na mnogobrojnim vrhunskim promocijama.

Godine 1978. dobio je Sterijinu nagradu za glumu u Novom Sadu za ulogu Kristijana u Krležinoj Golgoti, a 1984. Prvomajsku UDUH-a za ulogu Sokrata u Stanovnicima sna Amira Bukvića. Dana 24. studenoga 2011. primio je na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta Nagradu hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje i predstavio se mnogobrojnoj ushićenoj publici plačem zbog odlazećih, srcem djetetovim, dušom glumca i tijelom arhetipa, spojivši snagu svih svojih glumačkih, izvođačkih i profesorskih moći u jednome trenutku beskraja.

Svojemu dragomu nekadašnjemu profesoru na Akademiji dramske umjetnosti i velikome obiteljskom prijatelju zgodu s Lorcom ispričala sam tek znatno kasnije, kad smo u Splitu čekali da zrakoplov poleti unatoč orkanskoj buri koja je Crnoga onemogućila da napusti svoje morsko dalmatinsko utočište, a mene dovela autobusom zbog odgođena leta iz Dubrovnika. Eli! Eli! Lamâ azâvtani? – odjekuju Crnkovićeve i Kranjčevićeve riječi internetom.

Posljednjega dana druženja sa studentima u ovom semestru namjeravala sam prikazati im Balade Petrice Kerempuha u Škiljanovoj režiji i reći im da su svi glumci osim Zlatka Crnkovića u carstvu nebeskomu. Zbog studentskih obveza osvrt na rad studenata morala sam odgoditi jedan tjedan. Dan prije zajedničkoga susreta Zlatko je Crnković otišao s ovoga svijeta. Posvetila sam mu završni ovosemestarski susret sa studentima. Veselje kojim me je uvijek obgrljivao Zlatko Crnković kad bi me s roditeljima Vlahom i Fani i sestrom blizankom Vesnom vidio na Stradunu u Dubrovniku bilo je nenadoknadivo. Nisam očekivala da ću trebati napisati nekrolog, nikad. Zaboravila sam dragome Crnome reći da sa studentima slušam Baščansku ploču u njegovoj interpretaciji kojom dotiče i spaja svjetove, i da je nova Baščanska ploča nastala 15. siječnja 1992, za dan priznanja Hrvatske, predstavljena u posebnoj emisiji HRT-a u koju su stizala priznanja i čestitke tridesetak zemalja, država iz cijeloga svijeta. Na početku posebne televizijske emisije cijeli je tekst majke hrvatske književnosti zvonkim glasom pročitao glumac Zlatko Crnković, dok se čuo povijesni tonski huk vjetra u pozadini. Povijesni huk čujemo i sad, u trenutku odlaska genijalnoga hrvatskoga glumca, velikoga čovjeka, dramskoga umjetnika i profesora Zlatka Crnkovića Crnoga.

Córdoba.

Daleka i sama.