Zanatska dispozicija Shakespearea

Ovogodišnji osječki dramski repertoar neobičan je stilski i autorski patchwork, u kojemu je teško pronaći programsku orijentaciju ili gravitacijsku osovinu te stilsku profilaciju kojom bi ta kazališna institucija djelovala u nekom određenom smjeru. Između lokalpatriotske i spomeničarske scenske razglednice naslovljene Prolaznici Damira Petričevića te reakcijski zakašnjela uprizorenja Matišićeva odlična teksta Sinovi umiru prvi ugnijezdila se teatarska dramska klasika. Naime, posljednja dramska premijera 27. siječnja gledateljstvu je ponudila tradicionalno mišljenu inscenaciju Shakespeareova Mletačkog trgovca.

Ansambl predstave / Snimio Damir Rajle

Jedna u nizu tzv. lirskih drama s komičnim elementima nastala je potkraj 16. stoljeća i, uz mirniji dramaturški postupak te naglašavanje ljubavnog zapleta, djelo sadrži lako čitljive i fino artikulirane društvene podzaplete koji svevremenski kritiziraju začarani krug kamatara i neumoljivost merkantilističkoga miljea. Upravo na podzapletu djelomično je sazdana ova široka ansambl-predstava, koja taj dramski sloj razlaže školski precizno, ali istodobno i vrlo površno. Osječki Mletački trgovac, naime, zadovoljava se jednostavnom dispozicijom dramskoga teksta bez ikakvih redateljskih podcrtavanja, paralelizama ili uporabe drukčijeg autorskog arsenala. To joj i ne bi bila zamjerka jer je činjenica da malen broj redatelja uspijeva korektno postaviti klasični dramski komad na scenu, dok je više onih koji potpisuju promašene persiflaže ili ambiciozna dopisivanja dramskog predloška. U slučaju osječke predstave zamjerka se odnosi na to da su podzapleti i socijalni motivski nanosi više no plodni u kontekstu hrvatske zbilje pa je prava šteta što ih u linearnoj i polaganoj predstavi redatelj nije iskoristio u svrhu dinamiziranja scenske igre.

Robert Raponja još je jednom zanatski postavio predstavu iz koje izviruje predvidiv dramski kostur, u kojemu je jasno razlučivo i odredivo mjesto svakoga dramskog lika i u kojemu je riješena baš svaka dvojba oko čitljivosti i tumačenja bilo kojega dijaloga i prizora. Njegov je rukopis konfekcijski prepoznatljiv i čist, bez neke ambicioznije začkoljice, a predstava pravocrtna od početka do kraja. Doslovnost i linearnost i jest njezin najveći problem zbog kojega se doima kako sama predstava traje dulje no što uistinu traje. Mletačkom trgovcu tako kronično nedostaje scenske igrivosti, glumačke energije, ritmičkih promjena ili, jednostavnije, duha zbog kojega uvijek iznova želite čitati Shakespeareova djela.

U Raponjinu neinventivnost uklapa se nezanimljiva glazba Massima Brajkovića, kičaste videoprojekcije Rade Stamenkovića te raskošni, ali povremeno redundantno sugestivni kostimi Jasmine Pacek. Jedina svijetla točka autorske ekipe jest scenograf Darko Petrović, čije su ideje vrlo funkcionalne pa jedine uspijevaju postići iole sceničnu i autentičnu atmosferu.

No znatno veći problem, koji dovodi u pitanje samu repertoarnu odluku, jest stvaranje velikih ansambl-predstava. Kako se još donedavno osječki HNK mučio s kvalitetnim glumačkim imenima, otvoreno upozoravao na deficit muškog dijela ansambla te ga, kako tvrde, riješio angažiranjem nekoliko novih imena (koja su očito nedovoljno integrirana u ansambl zbog nedovoljno zajedničkih nastupa), ovakav tip predstave i nije najbolji izbor. Istina, ovo jest predstava u kojoj se koriste resursi s Umjetničke akademije, ponajviše glumački, ali je pitanje koliko su oni kadri nositi se s tekstovima ove vrste. Veći dio glumaca studenata ima problema s jasnom artikulacijom, ali i s interpretacijom i timskom igrom. Osim toga, dio njih upada u zamke preglumljivanja i klišeiziranja tipskih uloga (iritantni Goran Guksić), dok mladost Martine Stjepanović jednostavno nije opravdanje za školski recitativnu izvedbu čudno joj dodijeljene uloge. Nažalost, i neki glumci s dosta predstava u nogama imaju artikulacijskih i interpretativnih problema. Vidljivo je to u nastupu Duška Modrinića, koji se hrva s jezičnim mišungom svoga lika i s nedefiniranom karikaturom komičnih likova koje tumači.

Korektne i solidne izvedbe bile su one Aleksandra Bogdanovića kao Bassanija i Bore Stjepanovića kao Shylocka, iako se od posljednjeg očekivalo mnogo više. On je jasan, verbalno razgovijetan i karakterološki dosljedan, ali čini se kako mu nedostaje dijaboličnosti ili barem okrutnosti koja bi opravdavala epilošku kaznu dodijeljenu njegovu liku. Možda razloge ove uredne i uravnotežene izvedbe treba promatrati u statičnosti kojom odiše cijela predstava, ali istodobno svjedočili smo i sjajnom epizodnom nastupu Majkla Mikolića, koji je pokazao kako se potiho i kvalitetno može ukrasti pet minuta slave u dosadnoj dvoipolsatnoj predstavi. Njegov je glumački solo dojmljiv, govorno dojmljiv, emotivno obojen u pravoj mjeri, tako da je uistinu šteta što mladoga glumca nemamo prilike češće gledati na sceni, na kojoj ozbiljno natkriljuje glumačke kolege s više profesionalnoga iskustva.

Pobrojavajući sve pukotine ove ansambl-predstave, dolazimo do ključnoga problema osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Ono, želi li ustrajati na ovakvim predstavama koristeći se blizinom i raspoloživošću resursa Umjetničke akademije, mora imati čvrsto vođenu i dugoročniju strategiju. Iako je ta simbioza i isplativa i poželjna, strategije, baš kao ni energije ili kreativnoga fluida, u Osijeku jednostavno – nema.

Ne tako davno, u osječkom HNK bilo je naslova koji su kazalištu donijeli i zadovoljne gledatelje i strukovne nagrade – Desdemona u Maurinovoj režiji bila je mala, mobilna i izvrsna predstava koja je prštala od glumačke energije, počivala na klasici, prekrajala je, a istodobno bila i inteligentna i dinamična i zanimljiva. Nejasno je zbog čega tim smjerom nije nastavljeno i u sljedećim godinama. Kvalitetan glumački probir, njegovanje i reaktualiziranje tradicije na inventivan način zasigurno bi pomoglo odgajanju i mlađega gledateljstva, koje u kazalište danas tako nevoljko ide. Ostane li i ova umjetnička ustanova gluha za vrijeme koje izvan nje tako neumoljivo traje, imat će znatno veći problem od nekolicine nezadovoljnih gledatelja koji se to usude i glasno reći.