Začudno umjetničko zajedništvo

Najprimjereniji koncertni prolog 5. međunarodnom violončelističkom natjecanju Antonio Janigro zbio se u ciklusu Svijet glazbe zajedničkim muziciranjem izraelskoga pijanista Itamara Golana i hrvatske violončelistice Monike Leskovar, najmlađe članice prosudbene komisije tog natjecanja. Njihov prvi zajednički koncert zasluženo je ispraćen ovacijama iznimno pozorna auditorija u kojemu su te večeri bili svi članovi jakoga međunarodnog žirija i pedesetak mladih violončelista prispjelih doslovce iz cijeloga svijeta. Time je na najljepši mogući način započelo dvotjedno razdoblje u kojemu je grad Zagreb peti put bio violončelističkom prijestolnicom svijeta.

Na svjetskoj pijanističkoj sceni Itamar Golan neupitno je jedan od najcjenjenijih i najtraženijih majstora komornoga muziciranja, kojemu je posebno nadahnuta Monika Leskovar otprve bila ravnopravna umjetnička partnerica. Izniman sklad njihova vrhunskog muziciranja rezultat je prožimanja dviju kontrastnih glazbeničkih osobnosti: Golanovu moćnu i nevjerojatno razgovijetnu svirku (koja strukturu svake skladbe otprve i nepogrešivo kleše u mramoru) Monika Leskovar aristokratski oplemenjuje iskonskim lirizmom, toliko svojstvenom njezinu pjevnom glazbalu. Vjerno slijedeći svaki skladateljski zapis umjetnici znaju u kojemu trenutku trebaju posve zamijeniti takve uloge, pa se ekstrovertirani pijanist u hipu zna prepustiti nebeskoj ljepoti kakve milozvučne kantilene, dok se tankoćutna violončelistica učas uspijeva preobraziti u glazbenu lavicu s ratoborno užarenim gudalom. A upravo u takvu zanosnom i smislenom srazu jakih glazbeničkih osobnosti razotkriva se draž istinskoga komornog muziciranja.

Nakon profinjeno donesena tonskog filigrana Schumannovih Fantastičnih skladbi, op. 73, duboko se dojmila krajnje usredotočena, vrlo temperamentna i pomno cizelirana izvedba Treće sonate za violončelo i klavir u A-duru, op. 69 Ludwiga van Beethovena.

U drugome dijelu koncertne večeri umjetnici su podarili majstorske izvedbe dviju slavenskih skladbi iz prošloga stoljeća. Prva od njih bila je Papandopulova zagubljena Rapsodia concertante iz 1938, koja je među skladateljevim rukopisima pronađena četiri desetljeća poslije. Zaslugom violončelista Valtera Dešpalja, koji je tu živopisnu skladbu praizveo u Splitu (1979) i potom je u vlastitoj redakciji objavio kod njujorške nakladničke kuće International Music Company (1988). Virtuozna izvedba dua Leskovar–Golan ostavljala je bez daha i u orgijskoj žestini okvirnih stavaka i u maznoj podatnosti središnjeg Ariosa, što je uvjerljivo razotkrilo zašto je Papandopulova Rapsodia concertante zasigurno najizvođenija hrvatska komorna partitura u inozemstvu. Četiri godine prije Papandopulova živopisna koncertnog triptiha nastala je opsežna Sonata za violončelo i klavir u d-molu, op. 40 Dmitrija Šostakoviča. Majstorski napisana i u formalnome pogledu tradicionalno sročena partitura zrcali zanose i snove, strahove i tjeskobu tridesetogodišnjeg Šostakoviča, što se moglo iskusiti potpunom emocionalnom poistovjećenošću Monike Leskovar i Itamara Golana, koji su kulminacijsku točku tog složenog djela začudno dosegnuli u beznadnoj tuzi trećega stavka (Largo).

Za zajedničku pripremu zahtjevnog i besprijekorno izvedena programa umjetnici su imali samo dva zagrebačka dana, što je još jedan dokaz njihove neupitne glazbeničke pozvanosti.