Zaborav ili smrt ukusa?

Budući da više ne postoji književni ideal prisutan u ukusu, danas imamo pisaca, djela i čitatelja više nego ikada. No s druge strane itekako smo svjesni da ne može sve što se napiše biti dobro pa je upitno koje su najniže kvalitativne granice do kojih se može ići

Stara latinska izreka de gustibus non disputandum est danas nam uglavnom služi kao opravdanje za izbjegavanje rasprava o ukusu. Tobože, svačije je demokratsko pravo imati vlastiti ukus i nitko mu ga ne smije osporavati. No riječ je ne samo o iskrivljenu shvaćanju te izreke koja je izvorno značila da je ukus svima poznat pa je zbog toga nepotrebno o njemu raspravljati, nego i o jednako promašenu shvaćanju pojma ukusa. Danas smo svjesni da su osim ukusa u krizi i pojmovi poput morala, znanja, obrazovanja itd., no o svim se tim pojmovima, osim o ukusu, kao prvo, uvelike raspravlja, o nekima, poput morala, na svim mogućim razinama, od znanosti do svakodnevnog ćaskanja, a kao drugo, unatoč njihovu relativiziranju od svih je, osim od ukusa, barem nešto ostalo, npr. većina se može složiti što je minimum morala, dok se oko elementarnih kriterija koji bi tvorili ukus više ne možemo složiti. U tom smislu najnovija je knjiga teoretičara i povjesničara književnosti, profesora emeritusa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, akademika Milivoja Solara, kantovskoga naslova Kritika relativizma ukusa, nužno oživljavanje rasprave o tom iznimno važnom, a zaboravljenom pojmu.

Milivoj Solar / Snimio Danko Vučinovič

Jednako kao i nekoliko ranije objavljenih, i najnovija Solarova knjiga u podnaslovu sadrži odrednicu predavanja, ovaj put o ukusu, moralu i poetici. Posrijedi je posebna vrsta eseja koji redovito započinju obraćanjem čitatelju te su i inače pisani u svojevrsnoj dijaloškoj formi koja oponaša žanr (sveučilišnih) predavanja u kojima se „više pita no što se odgovara, i uvijek kao da se barem očekuje razgovor“, kako je autor objasnio u jednoj od svojih ranijih knjiga. Osim zbog približavanja (ne i podilaženja) publici, na korištenje takvim žanrom Solara su možda potaknule i same teme kojima se bavi u tim knjigama, a riječ je o propitivanju književnih problema povezanih s postmodernizmom, kao što su raslojavanje književnosti (Laka i teška književnost, 1995), prisutnost mitološke svijesti (Edipova braća i sinovi, 1998), kriza tradicionalnih pojmova (Predavanja o lošem ukusu, 2004), odnos prema modernizmu (Retorika postmoderne, 2005) te postmoderni roman (Nakon smrti Sancha Panze, 2010), o kojima je vrlo teško kategorički govoriti.

Suvremene teorije i relativizam

Kao što je vidljivo, pitanje ukusa provlačilo se izravno ili neizravno i dosadašnjim Solarovim knjigama pa je u tom smislu ova najnovija samo dalja razrada tog pitanja kroz četrnaest novih predavanja/eseja, kojima je dodano pet već objavljenih koji se „s jedne strane mogu shvatiti kao komentari nekih ovdje objavljenih predavanja, a s druge strane i kao neka misaona geneza stavova koje sam pokušao objašnjavati“. Parafrazirajući Heideggerovu misao o „zaboravu bitka“, Solar „zaborav ukusa“ predstavlja kao jedno od temeljnih polazišta za najnoviju knjigu. Pritom pokušava objasniti što je sve na to utjecalo, ali i na što je sve to utjecalo, odnosno na što bi sve to moglo utjecati, dakako s posebnom pozornošću na književno polje.

Jedan od glavnih razloga zbog kojih je ukus danas otišao u zaborav prema Solaru je relativizam, omiljeno stajalište u svim područjima, od shvaćanja života i svijeta do umjetnosti i znanosti. Relativizam su tako prihvatile i suvremene književne teorije koje su, kako smatra Solar, dotadašnji metodološki pluralizam zamijenile epistemološkim pluralizmom. Budući da je sukladno tomu nemoguće doći do spoznaje, ostaje samo ironija, a to onda znači i dosljedni relativizam. No, suprotno suvremenim teorijama koje to smatraju neupitnim stanjem stvari, Solar odlučuje dati kritiku toga prevladavajućeg relativizma, posebice relativizma ukusa, jer je relativizam kao svjetonazor zapravo paradoks – ako je sve relativno, onda je jednako relativna i misao da je sve relativno pa ne treba ni njoj vjerovati.

Zajednički ili individualni ukus?

Ako se prisjetimo zlatnog doba ukusa, moramo se vratiti do Kantove Kritike moći suđenja (1790) u kojoj je ukus dobio teorijski okvir i objašnjenje kao „prosuđivanje lijepoga“. Teorijski uspon ukusa nadalje traje sve do početka 20. stoljeća, kada s Croceom doživljava vrhunac – temeljeći ga na intuiciji Croce ga je postavio kao jedan od glavnih kriterija pri prosuđivanju estetskih predmeta. S druge strane, slom ukusa počeo se događati rasapom koherentnoga vrijednosnog sustava, odnosno jačanjem trivijalne književnosti, kada se prvo podijelio na dva pola – jednima se sviđala trivijalna, a drugima ozbiljna književnost. Ukus je zatim počela nagrizati i prevrtljiva moda, koja mu počinje konkurirati od razdoblja moderne. No pravi slom ukusa dogodio se, prema Solaru, nešto kasnije, pomirenjem trivijalne i ozbiljne književnosti u estetičkom relativizmu. Tada se počinju gubiti jasni okviri i norme prema kojima možemo prosuđivati književna djela te se dotadašnji nadindividualni ukus rascjepljuje na niz individualnih. Ukus je, naime, uvijek počivao na nekim kriterijima koji su imali neko objašnjenje, najčešće neka intersubjektivna uporišta, koja su, razumije se, nerijetko bila i nedobronamjerna ili manipulatorska, no kakvi god ti kriteriji bili, moglo ih se prihvaćati ili im se, ako ništa drugo, suprotstavljati. Rasapom zajedničkog ukusa na pojedinačne pojavljuje se mnoštvo kriterija mjerodavnih za vrednovanje djela, odnosno sve postaje kriterij (ovisi kako za koga), a kada je sve kriterij, poentira Solar, onda zapravo ništa nije kriterij, odnosno nema kriterija.

U takvu svijetu bez zajedničkih kriterija prema kojima bi mogli uspostavljati odnos čitatelji su ostali prepušteni sami sebi, odnosno izgrađivanju vlastitog ukusa. No tu se, prema Solaru, javljaju najmanje dva problema. Kao prvo, za izgrađivanje vlastitog ukusa potrebni su barem neko elementarno znanje o predmetnom području i iskustvo, što mnogi nemaju, a kao drugo, produkcija djela je, pogotovo u novije vrijeme, tako velika da se i najveći stručnjaci jedva snalaze. Takva situacija dovodi onda do toga da mnogi ne mogu oblikovati vlastiti ukus, a ukoliko i posjeduju nešto što se može smatrati ukusom, ne znaju ga objasniti ni sebi ni drugima. Ili u najgorem slučaju više i ne znaju što im se sviđa, a što ne, a kamoli zašto im se nešto sviđa, a nešto ne.

Izd. Matica hrvatska,

Zagreb, 2011.

Drugim riječima, budući da više nema zajedničkog ukusa, možemo reći da ga više uopće nema. Zbog toga Solar na jednom mjestu, ovaj put po uzoru na Nietzschea, svoju argumentaciju zaoštrava do formulacije o „smrti ukusa“. Ako je ukus mrtav, znači da više nema kriterija prema kojima možemo suditi o djelima, a to znači da je svako djelo dobro, a ako je svako djelo dobro, onda zapravo nijedno nije dobro. Solar, dakako, ne žali za normama, pogotovo onima koje su nametane iz nečasnih namjera, no želi potaknuti na razmišljanje da ni stanje bez normi nije dobro – ne može svako djelo biti dobro, ne može sve biti kriterij. U tom smislu, ponovno na Nietzscheovu tragu, postavlja pitanje – ubili smo ukus, no jesmo li svjesni kakve će to posljedice imati?

Zavodljiva pomodnost

Budući da više ne znamo koja nam se djela sviđaju, a koja ne, a kamoli da znamo razlikovati dobra od loših, jednostavno se prepuštamo praćenju mode, koja je zamijenila ukus. Kako bi pokazao što znači ta smjena, Solar prvo pokušava razgraničiti ta dva pojma.

Iako i jedno i drugo zapravo diktiraju određeni autoriteti te su u nekoj mjeri zajednički skupini ljudi, ono što je bitna razlika među njima ponajprije je vremenska dimenzija. Ukus uporište pronalazi u tradiciji te je svojevrstan ostatak prošlosti, dok moda ovjerovljenje ne traži u prošlosti, već je posve proizvod sadašnjosti, štoviše aktualnoga trenutka te je orijentirana isključivo na trenutno stanje i eventualno bližu budućnost. Nadalje, spominjao sam kako je za razvijanje ukusa potrebno određeno razumijevanje predmetnoga područja i iskustvo, dok za modu nije, dovoljno je samo slijediti je – ukus vodi i upućuje, preporuča, nije obvezan, a moda zavodi, gotovo obvezuje, jer dobro je samo ono što je u modi. Povezano s time, za formiranje ukusa odgovorni su uglavnom najveći poznavatelji određenoga područja, dok modu nerijetko diktiraju autoriteti bez pokrića, štoviše s vrlo sumnjivim namjerama.

S obzirom na sve pobrojano, jasno je i da mnogo teže dolazi do smjene ukusa nego do smjene mode koja se, pogotovo u najnovije vrijeme, sve brže mijenja pa joj prijeti opasnost, kako Solar ironično napominje, da sretne samu sebe na odlasku. Te brze promjene mode temeljni su paradoks suvremenog estetskog prosuđivanja – ono za što nam se danas tvrdi da je jedino dobro već sutra će biti negirano nečim drugim, što će postati jedino dobro. Moda tako negira samu sebe, jednako kao i relativizam.

Vladavina mita i trača

Što se tiče posljedica zamjene ukusa modom na književnom polju, Solar postavlja pitanje kako će to utjecati na kvalitetu književne komunikacije te hoće li to dovesti do njezina procvata ili sloma? U pogledu prvoga dijela pitanja, Solar kaže da gubljenje ukusa književnu komunikaciju sve više približava ponajprije mitu i traču, temama kojima se Solar bavio i u ranijim knjigama. Na više primjera, pa i nekih od najvažnijih djela postmoderne, kao što je Barnesova Flaubertova papiga (1984), Solar pokazuje kako trač pomalo postaje jednim od temeljnih diskursa književne komunikacije našeg doba. S druge strane događa se i približavanje mitskoj svijesti, koja je jednako daleko od istine kao i trač, no koja za razliku od trača koji nudi istine o pojedincima nudi istinu o svemu. Nadalje, Solar dobro zapaža kako vladavini mita i trača uvelike pogoduje i sve veća prevlast elektroničkih medija nad papirnatima. Ključne su kvalitativne značajke komunikacije mobitelom, računalom, televizorom i ostalim ekranskim medijima prevlast podataka nad sustavom, usmenosti nad pismenošću i slike nad pojmom. Kao što vidimo, ni jedno od tih obilježja ne ide u prilog književnoj komunikaciji te se događa njezina trivijalizacija kojom se vrlo lako provode i različite manipulacije.

No, kakva god bila, književna komunikacija danas u neku ruku doživljava procvat. Budući da više ne postoji književni ideal prisutan u ukusu, svatko može pisati književnost i sva je ta književnost načelno dobra. Tako se danas možemo pohvaliti činjenicom da pisaca, djela i čitatelja ima više nego ikada. No s druge strane itekako smo svjesni da ne može sve što se napiše biti dobro pa je, dakle, upitno koje su najniže kvalitativne granice do kojih se može ići? Postoji mogućnost da se iz tog stanja bez ukusa javi neka nova, bolja književnost, ali isto tako i da književnost naprosto nestane. Naime, ako zbog gubitka ukusa više ne možemo rasuditi ne samo što je dobra, a što loša, nego i općenito što je književnost, a što nije, može li onda više uopće i postojati književnost kao institucija?