Vruće emocije hladnoga rata

Govoreći o svojim bestseler-romanima i svom najpoznatijem liku, osebujnom agentu tajne službe Georgeu Smileyju, kojemu više odgovara pridjev antijunaka nego junaka, britanski pisac David John Moore Cornwell globalno poznat pod pseudonimom John Le Carré često je isticao da mu laska, ali ga isto tako i iznenađuje što čitatelji toliko ozbiljno shvaćaju njegova djela. Premda su svi likovi i operacije u njegovim romanima plod mašte, Le Carré je ugled i popularnost stekao kao uistinu rijedak pisac koji je u prozi naglašeno realistički prikazao međunarodnu špijunažu u doba hladnog rata. To ne treba nimalo čuditi jer je on zapravo insajder, čovjek koji je tijekom 50-ih i 60-ih radio za tajne službe MI5 i MI6, pa mu je milje špijunskih operacija, spletki i zakulisnih hladnoratovskih igara bio itekako dobro poznat. Upravo je Le Carréovo osobno iskustvo važno za jedinstvenu aromu autentičnosti koja odlikuje njegovu prozu, koju je pak počeo pisati još za vrijeme aktivne službe. No nakon što je treći roman, Špijun koji se sklonio u zavjetrinu (The Spy Who Came in from the Cold), postao međunarodni bestseler, Le Carré se sasvim posvetio pisanju. Filmaši su se razmjerno često s promjenjivim uspjehom odlučivali na adaptacije njegovih romana, među kojima su najpoznatije dosta solidna Mala bubnjarica Georgea Roya Hilla iz 1984, osrednja Ruska kuća Freda Schepisija iz 1989, odlični i dominantno cinizmom obojen Krojač Paname Johna Boormana iz 1996. te vrlo dobar Brižni vrtlar Fernanda Meirellesa snimljen 2005. No kakvoćom se osobito izdvaja sjajna BBC-eva serija Dečko, dama, kralj, špijun iz 1979, s velikim Alecom Guinnessom u glavnoj ulozi.

Fenomenalni Gary Oldman kao legendarni agent Smiley

Glavni problem s kojim se suočavaju svi koji prionu ekranizacijama Le Carréovih romana odnosi se na nemogućnost primjerena odnosno dovoljno dobra sažimanja gustog narativnog tkanja opsežne proze koja obiluje mnoštvom likova te njihovim suptilnim karakterizacijama i često kompleksnim međuodnosima. Istaknuti realizam kao posljedicu ima i nedostatak akcije, veliki broj dijaloških dionica i generalnu statičnost, zbog čega su piščevi romani prilično teški za filmsku prilagodbu. S takvim su se izazovima suočili i scenaristi za 3 Oscara i 11 nagrada BAFTA nominirane špijunske triler-drame Dečko, dama, kralj, špijun Peter Straughan (Muškarci koji bulje u koze) i Bridget O´Connor, koji su ipak uspjeli na iznimno učinkovit način sažeti složenu priču, iz koje su dosta toga izbacili, te unatoč skokovitoj dramaturgiji i čestim flash-backovima kreirati narativno kompaktnu i sasvim preglednu cjelinu. Nakon što 1973. u akciji u Budimpešti bude ubijen njegov kolega Jim Prideaux, mirni i povučeni George Smiley (fantastični Gary Oldman) od svog šefa zvanog Kontrola dozna da su njih dvojica poslani u mirovinu. No kad Kontrola ubrzo umre, Smiley će biti vraćen u službu sa svrhom obavljanja zahtjevnog i neugodnog zadatka. Jasno je, naime, da je u njihovim redovima već duže aktivan izdajica koji Sovjetima predvođenima Smileyjevim starim znancem zvanim Karla odaje britanske državne tajne i špijunske planove, a Kontrola je krug sumnjivaca sveo na pet ljudi, među kojima je i sam Smiley.

Fasciniraju iznimna sugestivnost i gotovo hipnotička snaga smirene i sigurne režije Šveđanina Tomasa Alfredsona, potpisnika remek-djela Neka uđe onaj pravi, koji minuciozno dizajnirane i neopisivo ugođajnom fotografijom Hoytea van Hoytema snimljene kadrove prezasićuje ozračjem tjeskobe i hladnoratovske paranoje, uz istodobno umetanje detalja koji jasno signaliziraju dekadenciju, licemjerje, mizantropiju i trulež čitavog sustava. Kao i u svim velikim dramama i tragedijama, postupci likova i ovdje su najvećim dijelom motivirani emotivnim razlozima i sklonostima, od prikazanih i sugeriranih homoseksualnih veza među likovima – sve do konačne egzekucije zatočenoga negativca od strane njegova bivšeg ljubavnika – do Smileyjeva otkrića da ga supruga vara upravo s kolegom koji će se u završnici, uz vidno Smileyjevo zadovoljstvo, razotkriti kao izdajica. Protagonistovoj supruzi Anne pritom ni u jednom trenutku ne vidimo lice, što nije samo efektna dosjetka kojom se dodatno naglašava njihov zategnut i distanciran odnos, baš kao što tijekom njezina grljenja s ljubavnikom pred suprugovim pogledom, a to su jedini trenuci u filmu u kojima potreseni Smiley pokazuje osjećaje, ne doznajemo njegov identitet. Neke sekvence, poput one maestralno uprizorene na terasi kafića u budimpeštanskom prolazu, pa čak i vrlo dojmljive uvodne špice, funkcioniraju kao zasebne cjeline, gotovo kao filmovi u filmu, a autori djelo obogaćuju i duhovitim ludičkim crnohumornim detaljima kakvi su let pčele u automobilu tijekom snježnoga zimskog dana ili upad sove u učionicu kroz dimnjak.

Ukratko, Dečko, dama, kralj, špijun ostvarenje je koje već sad u veljači konkurira za titulu najboljega naslova na ovogodišnjem kinorepertoaru.