Više od pjesama

Upamtite Vukovar samosvojna je i pravednička antologija tragičnih vukovarskih razaranja koja su vukovarsku svakodnevicu pretvorili u golgotu. Ona nije samo vizija neviđenog otpora i uznosite hrabrosti, nisu to samo muke nadljudskih stradanja. Ova je antologija sve to i mnogo više, više od samih pjesama! Stotinjak poznatih i nepoznatih pjesnika, pjesnika branitelja Vukovara, pjesnika učenika vukovarskih škola, raskrilo je svoju pravedničku, pjesničku dušu, da se ne zaboravi! Da nehajan svijet ne zaboravi vukovarske krugove pakla. Pjesnik Andrija Vučemil ovako će izreći vukovarsku tragičnu fugu: „… pitam se kao levit u psalmima / što si mi dušo klonula / i što jecaš u meni? / Glas nutarnji kao i njemu / u psalmu mi odgovori / u Boga se uzdaj… ne smiješ klonuti / pred lažnim bogovima / koji oči imaju a ne vide / uši imaju a ne čuju / Zato je to tako / ali ne može tako ostati.“

Izd. SN Privlačica, Vinkovci, 2011.

„Gotovo je neshvatljivo“, uvjereno i odrješito konstatira pisac vrsnog Uvodnog slova pjesnik i kritičar Branimir Bošnjak, „koliko je vremena za razaranje i uništavanje svega postojećeg ‘međunarodna zajednica’ darovala osvajaču, pokazuje to upravo tragedija i agonija Vukovara“: „Sporom vožnjom prolazimo sustavno ubijanim gradom. Plavetnilo neba ranjavaju osakaćeni zidovi praznih ljudskih domova, brazgotine urušenih krovova, sablasne vizure zgarišta… Kako su mogli podnijeti zrcalo počinjenih nedjela, spavati, jesti, disati i djecu podizati u tome što je ostalo od izmrcvarena grada?“ (Katica Čorkalo Jemrić, Ulazimo u zonu sumraka, 15. svibnja 1997).

Tjeskobne, istinite i nepokorene riječi upućene su bezumnicima i teroru nasilja i fizičkog ugrožavanja čovječje, ljudske opstojnosti. Izrečeno je veliko pjesničko ne ugnjetavanju, zlostavljanju i tiraniji: „Sada bi trebalo skinuti krinke onima u zrakoplovima. / Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne / udovice, ulaze u gostionice, naručuju pića. / U čašama krv.“ (Slavko Mihalić, Zrakoplovi-ubojice, Hrvatska, srpanj 1991).

Ratna legenda Vukovara, Siniša Glavašević, bezdušno likvidiran na Ovčari, zapisao je u opkoljenom Vukovaru: „Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu, jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu.“(Prava riječ).

Upravo tako doživljavam ovu antologiju, nadahnutu hrabrošću, otporom, trpljenjem i dostojanstvom. Priređivač antologije, pjesnik i kritičar Miroslav S. Mađer, odabrao je upravo takve pjesme koje su više od pjesama, jer su kvintesencija patnje, smionosti i ljubavi: „Divim se snazi i ljubavi / koje su rasle kako je rasla slabost, / kako je bujao mrak.“ (Igor Zidić, Ratno pismo – Siniši Glavaševiću, Zagreb, 1995/2011).

Pjesme u antologiji potresne su i izražajne, ali proživljeno čuvstvo nije nametljivo ni izvještačeno. Ono je izraslo iz gnjeva i fascinira imaginativnom snagom (Ivan Tolj, Dabogda). Poetski jezik postaje živim bićem, a Vukovar simbolizira to biće. Mogla bih tu osebujnu književnu komunikaciju s Vukovarom nazvati i produženom snagom sjećanja. Da se ne zaboravi!