Veliki meštar manipulacije

Nakon izletâ u tematski i žanrovski raznolika područja proze, Dejan Šorak posegnuo je ovaj put za temom pojedinca ogrezla u demonsko zlo koje mu omogućuje djelovanje u tajnoj službi. To je, dakako, vrlo delikatno područje, o kojem su informacije po naravi stvari teško dostupne ili potpuno nedostupne. K tome, čini se da se piscima baš i ne da previše gombati s nečim što je tako sklisko, opasno i često neuhvatljivo, a konačni rezultat vrlo upitan. Ali ne bi trebalo sve te poteškoće vezane uz pribavljanje građe ni mistificirati, barem kad je književnost posrijedi (podsjetimo kako su se s tom temom dobro nosili Brešan u nekim svojim romanima i pripovijetkama, Pavličić u Trajanovu pravilu ili, najsvježiji primjer, Đikić u romanu Sanjao sam slonove). Pisac ne piše povijest, ne trebaju mu silni izvještaji i dokumenti, kao povjesničaru, da bi stvorio pouzdan zaključak, „evo tako je bilo, to je povijesna istina“. Dovoljno je da se obavijesti o nekim važnijim općim načelima djelovanja tih službi, o pojedinim slučajevima koji su s vremenom procurili u javnost, o detaljima na osnovi kojih može sam rekonstruirati ili nadograditi priču koja mu se čini zanimljivom. Sve ostalo (najvažnije) prepušteno je njegovoj kreaciji.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2011.

Kratki roman Čovjek bez dna (139 str.) – kratak osobito u odnosu na Šorkov prethodni, trosveščani roman Američko-hrvatski u boji koji je imao više od tisuću stranica – može se odrediti kao roman lika. Dominantan položaj njegova protagonista Ante Kartuma, alias Šime Kuznjecova, naglašen je već naslovom, koji istodobno sugerira i njegov karakter: čovjek kojemu se ne vidi dno – mutan, manipulativan, neuhvatljiv. Tekst se sastoji od tri dijela: prvi (Danac), najkraći, zbiva se 1972. godine i govori o neuspjelu pokušaju tridesetogodišnjega Kartuma, koji je već u službi policije, da se upiše na studij filmske režije; drugi, Agamemnon iz Splendida, događa se 1991, u vrijeme raspada Jugoslavije, kad se Udbin viši inspektor Kartum, major Službe sigurnosti, promeće u agenta novoosnovane hrvatske države; treći dio, Režiser, smješten je u današnje vrijeme, a ministar policije u sklopu akcije koja je „najveća državna tajna u ovom času“ samo što ga nije razotkrio. Mjesto je zbivanja uvijek isto, Zagreb, realno vrijeme trajanja radnje u svim trima poglavljima vrlo kratko, a o pojedinim događajima u obuhvaćenom vremenu od četrdesetak godina čitatelj doznaje iz razgovora što ih protagonist vodi s različitim likovima. Iz tih podataka nije teško razabrati da se Šorak pri pisanju romana koristio i svojim iskustvom filmskog i kazališnog režisera i scenarista, koje je prethodilo njegovu relativno kasnu ulasku u književnost. Mislim pritom prije svega na strukturiranje teksta, ali i na pripovjedačevo pozivanje na filmska, dramska (osobito antička) i književna djela svjetskih klasika, koje je ponekad doduše nefunkcionalno ili neprimjereno.

Roman vodi tzv. sveznajući pripovjedač, ali njegov odnos prema likovima, pa i onima koji su sasvim usputni ili neznatni, malo je kad neutralan. On se neprestano distancira od njih, najčešće ironičnim komentarima ili situacijama dovedenim do apsurda. Tako npr. u prvom dijelu romana mnogo se toga plete oko nogu fakultetske čistačice Ružice, koje su tanke i koščate „kao u rode“. Ante ih doživljava kao „ogoljelu stvarnost kostiju i žila“, a njezin ljubavnik doktor Zlatko, donedavni Akademijin rektor koji zbog „hrvatskog nacionalizma“ sada izrađuje madrace u Gradiški, objasnio je svoje oduševljenje spomenutim nogama u „znamenitom hermeneutičkom eseju objavljenom u ‘Forumu’“. Ovo je pak pripovjedačev ironijski žalac koji se odnosi na Kartuma, koga je Ružica preuranjeno nazvala genijem: “Skeptičan, manje spram svoje genijalnosti, a više spram sudbine i njenih podlosti.“ Cijela pak situacija u prvom dijelu na rubu je groteske. Kartum je kao svoj uradak komisiji predao jedan „od 1327“ tajno snimljenih filmova iz policijskog arhiva, i to baš onaj u kojem je u glavnoj ulozi rektor Zlatko. Iako je glumca kamera pratila i snimala s leđa, identitet je otkrila Ružica prepoznavši madež u obliku crvene petokrake.

Trenutak kad ga je komisija odbila jer je za Akademiju bio „suviše avangardan“ i uputila ga da „pokuša u Beogradu“ bio je za Kartumovu dalju sudbinu osobito važan. On je doduše već tada bio uvjeren da istina i laž moraju zamijeniti mjesta i da je to osnovno načelo kojim će se rukovoditi: „Čovjek (...) nije ono što jest, nego ono što o sebi laže. I svijet nije ono što jest, nego je svijet laž o samome sebi.“ Lažući uporno i stalno, on si je otvorio golemo područje manipulacije, u kritičnim trenucima stvarao prostor za uzmak ili potez prije drugih. Kako se nije mogao posvetiti režiranju izmišljenih zločina, tj. filmu, on se u policiji sasvim ozbiljno prihvatio režiranja stvarnih zločina. Na početku drugog dijela romana čitatelj doznaje da je Kartum od odbijenice na Akademiji do početka devedesetih bio zadužen za „klasično pakovanje“ (slučajevi kad nije trebalo otkriti počinitelja, ili je trebalo okriviti nevinoga) i za „fabrikovanje“. Posljednje se odnosilo na Udbinu odluku sedamdesetih godina da prodrma jugoslavensku javnost i odvrati joj pažnju od sive svakodnevice vlastitom proizvodnjom serijskih ubojstava, silovanja i drugih zločina, da pokaže kako smo i time – Zapad. Kao pristalica cinéma vérité (policijski film koji je kao svoj ponudio komisiji, i za koji je poslije u Oberhausenu dobio nagradu), težeći „umjetnički nadograđenoj stvarnosti“, Kartum se posebno zdušno prihvatio režiranja takvih zbiljskih slučajeva. Gomila njegovih režija strahovito raste, zločin se pretvara u umjetnost: „Hapšenje je umjetnost. To je dar, magija. S tim se čovjek rađa, sa znanjem i osjećajem kad ćeš koga hapsiti, u kojem trenutku, u koje doba dana i kojim redom. O tome ti ovise režimi, države ti na tome padaju ili ostaju.“

Čovjek bez dna roman je o opakom pojedincu koji je pomiješao istinu i laž, zaboravio granicu između dobra i zla, koji manipulira tuđim životima i svjetovima i koji se sasvim predao mehanici zločinstava. Intrigantan, nesvakidašnji lik o kojem treba razmišljati, u većem dijelu i solidno oblikovan; ali roman ipak s mnoštvom slabosti u realizaciji. Upravo je iritantan stereotip da takvi karakteri uvijek stižu s nekih sličnih brda („Kartuma ćeš još jedino naći u dvjema kamenim kućerinama podbijenim u Vran planinu kao kurjakovi očnjaci.“), da je Ružičino „pučko ime kao stvoreno za čistačicu“. S druge pak strane ta ista čistačica pravi je doktor psihoanalize (čita kao knjigu doktore teorije filma), zna da su na faksu „uglavnom hitchcockovci“, a to znači da „nemaju baš o Bergmanu neko mišljenje“; svako malo likovi citiraju Shakespearea, itd. Šteta zbog te površnosti, ali vrijedi truda pročitati knjigu.