U stvaralaštvu je čovjek sam

Uvijek sam više cijenio plemstvo duha od plemstva krvi / Kada su došli u pitanje hrvatski nacionalni interesi i prava, tada je ljudsko lice jugosocijalizma postajalo opasno i spremno da progoni, hapsi i ubija / Raspad Jugoslavije djelo je velikosrpskog i fašistoidnog režima Slobodana Miloševića, koji je to izveo zajedno s JNA / Razlika između Lenjina i Staljina jedino je u broju deportiranih i ubijenih ljudi / Krležino djelo je u određenom razdoblju bilo suviše i nepotrebno štićeno njegovim ideološkim predznakom / To što Hrvati devetsto godina nisu imali državu uništilo je samosvijest, ponos i stvorilo konobarski mentalitet / Naši političari su bahati prema vlastitim vrijednostima, a servilni prema tuđim mediokritetima / U europskom parlamentu moramo imati zastupnike koji će štititi interese Hrvatske, a ne svoje džepove

Književnik i dramski urednik na HTV-u, Dubravko Jelačić Bužimski, autor je triju knjiga pripovjedaka, tri popularna romana za mladež koji su već dvadeset godina u školskoj lektiri, mnogih radio-drama, filmskih scenarija i televizijskih drama napisanih po djelima hrvatskih pisaca te jedanaest dramskih tekstova od kojih je posljednji Stanari izgubljenog doma nedavno praizveden u Histrionskom domu i objavljen u nakladničkoj kući Ceres. Stanari izgubljenog doma povod su ovom razgovoru.

Snimio Jasenko Rasol

Gospodine Jelačić, koliko dugo niste napisali kazališni komad?

Dugo. Nakon petnaest godina napisao sam ovu dramu.

Zašto tako velika pauza?

Mogao bih vam kao izgovor navesti stotinu izmišljenih razloga: recimo, kako sam izgubio uvjerenje da riječi na kazališnim daskama još na ikog i išta utječu, ili da su mi neke teatarske poetike odbojne, ili kako mi se čini da brzina i površnost u kojoj živimo jako utječe na rad režisera i glumaca i napokon da me vrijeđa ignorantsko ponašanje kazališnih ravnatelja.

Što je onda razlog?

Možda bi točan odgovor glasio: ulijenio sam se.

Koliko su sadržaj drame i neki likovi inspirirani osobnim iskustvom?

Vjerojatno mislite na lik ostarjele plemkinje u drami?

Da. Ne ukazuje li to na probleme vaše obitelji iz koje je potjecao i ban Josip Jelačić?

Da budem iskren, iskustvo te gospođe iz drame samo je djelomično obiteljsko iskustvo. Baka mi je doduše pričala o nevoljama koje je imala neposredno nakon rata. Moj djed je bio domobranski časnik, ali je otišao u mirovinu i umro prije dolaska partizana. Za njega je rat, kao demobiliziranog časnika starojugoslavenske vojske prestao, kad je zapravo tek počinjao. No unatoč tome, zbog jedne ružne denuncijacije, baka je, s dvoje maloljetne djece, mojim ocem i tetom, došla pod sumnju da je pripadala „klasnom neprijatelju“ i prijetile su joj razne sankcije. Ima jedna nevjerojatna priča o maloj uljenoj slici koja je jako utjecala na konačan ishod te istrage.

O kakvoj se slici radi?

Bila je to slika njezine rodne kuće u Voćinu. Krasno gospodarsko zdanje koje je naslikao neki akademski slikar, a stajala je na zidu u bakinu stanu. Isljednik koji je došao, prepoznao je tu kuću jer je bio iz tog kraja i kroz razgovor su se sve te sumnje raspršile. Dapače, denuncijanti, susjedi, imali su kasnije problema jer se dokazalo da su bili umočeni u suradnju s ustašama.

Zbog takvih potkazivanja, pale su mnoge glave u tom poslijeratnom bezvlađu.

Kad mi je baka o tome pričala kao dječaku, sav bih se naježio. Dugo sam nosio tu priču u sebi, da bih je napisao skoro trideset godina kasnije i objavio u zbirci priča Plava krvna zrnca.

Jeste li vi jedan od posljednjih potomaka vaše plemenitaške obitelji?

Nisam posljednji, imam kćer. Ban nije imao direktnih potomaka, jer je njegova kćer umrla godinu dana nakon rođenja. Nekada je to bila velika obitelj, a danas preostali članovi žive u Zagrebu, u Njemačkoj i Australiji. S nekima se već dugo nisam vidio, a ove u dalekom svijetu i ne poznajem. Najbliži sam sa svojim rođakom Marcelom, naše se obitelji posjećuju i tad ponekad evociramo uspomene na davne pretke.

Koliko je ta činjenica da pripadate staroj hrvatskoj plemićkoj obitelji utjecala na vaš svjetonazor i druge afinitete?

Ne u onom smislu kako ste možda pomislili. Bilo bi smiješno biti bolećiv ili ohol s tim uspomenama jer sam ionako, da se literarno izrazim, uvijek više cijenio plemstvo duha od plemstva krvi. Nikad nisam ni živio u uvjetima plemićkog života. Bio sam ponosan na najznačajnijeg člana te stare obitelji, koja je dala još puno važnih ljudi. Čak i onda kad je njegovo ime bilo difamirano, imao sam prilike u brojnim razgovorima ustanoviti što ime bana Josipa Jelačića znači u svijesti hrvatskog naroda.

Kada je spomenik vraćen na prvotno mjesto, u centar grada, napisali ste kako će sad nestati frustracije vezane za njegovo ime i ulogu u povijesti, jer će se pod kamenim postamentom skupljati mladež i turisti, i da će ga jedino trebati obraniti od golubova.

Da. Dokaz je i to da se više toliko i ne pjeva Ustani bane. Njegovo ime, kako je sam rekao, pripada povijesti, a ono što je u srcu nosio, to samo on zna. Krasna misao kojoj ni jedna zabrana bivše države nije mogla naškoditi.

Je li ta bivša država Jugoslavija bila komunistička ili socijalistička država?

Kako to mislite?

Pitam vas to zato što se često govori da smo živjeli u socijalizmu, a ne u komunizmu, čak se spominje i socijalizam s ljudskim licem?

Ako to pogledamo u kontekstu komunističkog lagera koji je kontrolirao Sovjetski Savez, onda se za Jugoslaviju u koju su dolazili glazbeni i filmski noviteti sa zapada moglo i reći da je tu bilo ljudskog lica. To je lice čak bilo i nasmijano kad su se u zemlju slijevali novci gastarbajtera kao značajna stavka državnog budžeta. No tog je osmijeha nestajalo kad su u pitanje došli hrvatski nacionalni interesi i prava. Tada je lice postajalo strogo, opasno i beskrupulozno. Spremno da progoni, hapsi i ubija.

Što je onda komunizam donio hrvatskoj naciji?

To manje-više znamo, možda bi bilo zanimljivije ustanoviti što joj je donio raspad tog sustava.

Pa što joj je donio?

Urušavanje istočnog komunističkog blok prošlo je relativno bezbolno za europske zemlje. Kada se raspao Sovjetski Savez tamo je ponegdje došlo do manjih ili većih sukoba, no nisu bili tako dugotrajni i krvavi kao raspad SFRJ-e. Jugoslavija se raspala s tragičnim posljedicama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, što je djelo velikosrpskog i fašistoidnog režima Slobodana Miloševića koji je to izveo zajedno s JNA.

Hrvatska je prošla višestruku kalvariju.

Da. Morala je izboriti nacionalnu neovisnost i pretvorbeno-pljačkaški pohod mangupa iz vlastitih redova, koji su dodatno zasolili otvorenu ranu. Hrvatska je doista platila visoku cijenu u odnosu na druge.

Je li naš titoistički komunizam dovoljno opisan u našoj književnosti? U usporedbi recimo s češkom književnosti, čini se da i nismo živjeli pod komunističkim režimom.

Ne bih se sasvim složio. Bilo je knjiga i filmova na cijelom području bivše Jugoslavije koji su kritički govorili o sustavu i represiji. Sjetite se samo Bijele knjige, koja je bila rezultat policijskih birokrata koji su nadzirali kulturu i sastavljali liste djela nepoćudnih autora.

Ali kad to usporedimo s češkom i slovačkom disidentskom literaturom...

Onda se slažem. No ne zavaravajmo se, utjecaj književnosti tamo je sigurno imao većeg efekta nego kod nas. Jer to ne ovisi samo o kvaliteti autora i njihovih djela, već i o kulturološkoj razini na kojoj živi neko društvo. U periodu sedamdesetih i osamdesetih od tamo su stizale knjige koje sam gutao: Šotola, Mnjačko, Seifert, Kohout, Tatarka, Vaculik, Havel... Osobito sam uživao u djelima Škvoreckog i Kundere.

Jeste li se nadali propasti komunizma?

Ne, doista nisam. Znao sam u šali reći kako je moja baka proživjela čak pet režima, a ja ću svoj vijek provesti u jednom.

Jeste li poznavali Ivana Šibla?

Poznavao sam ga. Bio je neobično duhovit čovjek. Nakon 1971. sjedio je u kavani gdje je sjedilo društvo filmaša i kazalištaraca, gdje se razgovaralo o umjetnosti, sportu, politici, a duhovni guru tog stola bio je nezaboravni filmski kritičar, Vladek Vuković.

Jednom mi je pokojni Ivan Šibl rekao da je komunizam beton i da će se teško raspasti, a ipak je propao. Zašto je propao?

Ako je Šibl vjerovao da komunizam neće propasti, a on ga je stvarao, onda je meni prilično teško naći uvjerljiv odgovor zašto je propao. Odredimo li kronološki vrijeme njegova odlaska sa scene, onda su to Perestrojka i Glasnost. Jedino je i mogao sići sa scene tamo gdje je bio osnovan i najmoćnije branjen, dakle u Rusiji. Čim je netko pustio malo svjetla u tamnu komoru s ljudskim pravima, a taj netko bio je Gorbačov, taj se proces više nije mogao zaustaviti.

Dolazak na vlast Lenjina, a time i komunizma omogućili su masoni i iluminati, kako piše u knjizi Partijsko zlato Igora Buniča. Jeste li čitali tu knjigu?

Jesam. Sjajna knjiga. Iz nje saznajete nevjerojatnu i apsurdnu istinu o tzv. velikoj ruskoj revoluciji. Sve je te bajne boljševike, a zapravo društvo s koca i konopca na čelu s Lenjinom, u zapečaćenom vagonu iz Züricha u Petrograd prebacila njemačka tajna služba. Ona ih je financirala i vojnički pomagala, jer bi bez nje bili zbrisani.

Zašto su Nijemci financirali i pomagali?

Željeli su iskoristiti pad monarhije u Rusiji i Brest-Litovskim mirom neutralizirati taj golemi front na istoku. To im je u početku i uspjelo, ali nisu očekivali da su revolucionari koje su instalirali beskrupulozna ekipa pljačkaša i ubojica i da će brzo sve preuzeti u svoje ruke.

A preuzimali su konfiskacijama, pljačkom, deportacijama, izgladnjivanjem i masovnim strijeljanjima jadnog naroda.

Da. Ta banda koja je nemilosrdno upravljala zemljom, a tako ih s pravom naziva autor, istovremeno je punila banke u Švicarskoj i Americi, s krvavo nagrabljenim novcem, jer im je to bio i jedini cilj. Te banke su na koncu bile jedini dobitnici boljševičke revolucije.

Dobitnik je bio i Staljin.

Staljin je bio samo malo okrutniji nastavak iste priče.

Postoji li ipak razlika između njega i Lenjina?

Razlika je jedino u broju deportiranih i ubijenih ljudi. Metode su iste, jedino što je monstruozni hazjajin kažnjavao i one iz vlastitih redova. Tako su posmicani Zinovjev, Kamenjev, Radek, Buharin, Jagoda, Ježov, Trocki... i tko zna još koliko iz te galerije visokih dužnosnika i krvnika čije su ruke također bile uprljane bezbrojnim zločinima.

Nije li ih Staljin posmicao i zato što su bili Židovi?

Teško mi je to reći. Možda, jer Staljin je također na neki način bio prožet antisemitizmom. Židovi su dosta stradavali i u pogromima pod carskom Rusijom. No mislim da on nije bio baš tako nacionalno izbirljiv u svojim čistkama. Bilo je tu svih naroda i narodnosti. Ubijao ih je zato jer je bio patološki tiranin. No zanimljivo je da čitajući knjigu ipak dijelite autorov prezir prema tim pokvarenjacima koji su sebe nazivali revolucionarima. I premda inače osjećam sućut za svaki uništeni život, ovdje je nisam osjetio. Žao mi je bilo samo njihovih obitelji koje je okrutni zločinac Staljin također likvidirao. Eto, iz tog je legla svijetom krenula ta plemenita ideja koja se nakon uspješnog pohoda kroz cijelo dvadeseto stoljeće vratila i ugasila na istom mjestu. Da, iznimno vrijedna knjiga.

Vjerujete li u svjetske zavjere, o čemu je sjajnu knjigu Stoljeće rata, napisao William Engdahl?

Ha, ha, znam zašto me to pitate.

Zašto vas pitam?

Zato što Partijsko zlato miriše na teoriju zavjere. No često su prave zavjere upravo ono što nam serviraju kao istinu. I Engdahlova knjiga Stoljeće rata ozbiljna je analiza angloameričke politike isprepletene s naftnim interesima na kojima počiva svjetska moć. On otkriva sve manipulacije kojima upravljaju moćnici novca i oružja, a te igre često završavaju atentatima i ratovima. Uvijek me je zanimalo što ispunjava živote tih ljudi bez lica. Da li samo jedu, piju, orgijaju, žive i putuju u luksuzu, ili su asketi s višim ciljevima? Da li u toj beskrajnoj želji za hedonizmom i moći ima šanse za neku zraku savjesti?

Engdahl mi je u razgovoru rekao da oni to rade jer misle da su Bog.

Da, zvuči nevjerojatno. Engdhal kao uostalom i Noam Chomsky, čije stavove i politički angažman izuzetno poštujem, ozbiljni su autori koji kao dragocjeni senzori upozoravaju na paralelan svijet moći koji često uzrokuje teške posljedice za cijeli svijet.

U istom razgovoru Engdahl je rekao da se ljudi ne smiju bojati, a čini mi se da Hrvati previše žive u strahu?

Ne bih rekao da Hrvati žive u strahu. Dokazali su svoju odlučnost i hrabrost kad je trebalo i porazili neprijatelja u Domovinskom ratu.

Zašto onda strah od nacionalnoga, od EU-a itd?

Mi smo narod koji je rano ostao bez države. Još 1102. godine. Od Pacte convente i ugarskog kralja Kolomana do posljednjeg desetljeća 20.stoljeća nismo imali državu. Skoro devetsto godina pod nečijom smo čizmom. To je uništilo samosvijest, ponekad i ponos i stvorilo, dopustite mi taj izraz, konobarski mentalitet.

Ne bojite li se da ćemo umjesto bečkih konjušara uskoro postati briselski konobari?

Zgodna paralela. No mislim da se to više ipak odnosi na političare nego na narod. Taj snishodljiv i dupelizački stil odnjegovan je kroz povijest. Bahatost i pogled s visoka prema vlastitim vrijednostima, a servilnost prema tuđim mediokritetima. To je na stanovit način i izraz provincijalizma kojeg se tako plašimo. Krleža je to sjajno definirao sintagmom „trovarsi altro Signore“, u kojem nam se svaki put ponuđena prilika za slobodu pretvorila u potragu na novim gospodarom. Stoga ne bih rekao da živimo u strahu. Prije u oprezu i nepovjerenju i bez neophodnog osjećaja o vlastitoj vrijednosti. Ima jedan kultni film Waltera Hilla, The Warriors, Ratnici podzemlja, koji jako volim. Gledali ste taj film?

Da. Što želite reći?

Sjećate li se da sve ulične bande New Yorka progone Warriorse optužene za ubojstvo koje nisu počinili? U tom progonu punom zasjeda, podvala, tučnjava, najpokvareniji su oni koji su počinili ubojstvo. Kad Warriorsi iscrpljeni i umorni od progona konačno dođu do cilja na pješčanu plažu kvarta u kojem žive, nađu se u okruženju najmoćnije crnačke ulične bande. No tu dolazi do obračuna s pravim krivcima, a šef crnačke grupe iskazuje poštovanje prema Warriorsima s rečenicom: „Vi Warriorsi ste dobri, stvarno dobri”, našto mu Swan, hrabri šef Warriorsa, umoran i iscrpljen kratko uzvrati: – Najbolji! Divna scena. Toliko poučna za neke naše životne situacije. Bilo bi dobro da ponekad malo samosvijesti iz te rečenice i mi upotrijebimo.

Zbog raznih bandi trebaju li Hrvati strahovati od EU-e?

Zašto bi se bojali nečega što je već odlučeno? A naših smo se bandi do sada dovoljno nauživali.

Mi već jesmo i službeno u Europi i trebali bismo se zabrinuti zbog onog što nas tamo čeka, trebali bismo se što bolje pripremiti.

Mislite da je bilo kakav referendum mogao zaustaviti sudbinu koju su nam namijenili europski političari i njihovi birokrati? Ne! To se moglo samo odgoditi, ali s većim posljedicama, jer oni imaju bezbroj mehanizam da nas ucijene ako žele. To su činili i u pristupnom periodu.

Pa ne svi.

Imate pravo, neki su nam bili jako skloni, ali ni jedna zemlja nije bilo toliko izložena perfidnim igrama kao Hrvatska. Mogli su zaustaviti rat, a ne pustiti da uz strašne žrtve platimo svoju slobodu i suverenost. Sad bismo na stanovit način tu suverenost opet mogli izgubiti.

Jesmo li se mogli oduprijeti ucjenama?

Da naša politika nije napravila toliko ljigavih ustupaka i da država nije devastirana pljačkama, snaga da se odupremo bila bi veća. Ulazak u EU u ovom trenutku nije uopće dobar, ali ostati izvan bilo bi još gore. Treba ih zato prihvatiti kao pokvarenog saveznika koji nas neće tetošiti, ali valja iskoristiti sva prava i novce koji nam članstvom pripadaju i svaki put se suprotstaviti legalnim sredstvima prema restrikcijama koje nas čekaju.

Mislite da ćemo suprotstavljanjem nešto dobiti?

Nisam mislio na dizanje barikada. Grci su štrajkovima sebi priskrbili oprost šezdeset posto duga. Ne kažem da su štrajkovi model koji donosi korist, no njegovu efikasnost ne treba odbaciti. Najbitnije je da u europskom parlamentu imamo zastupnike koji će štititi interese naše zemlje, a ne svoje džepove. A to i jest razlog zašto se bojim da bi EU ipak prije mogla uzeti sve ono što još imamo, što je nerasprodano .

***

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 468, od 9. veljače 2012. godine.