Tange (ovaj put bez štange)

Nemam običaj zavirivati ni u muški ni u ženski unterveš (donje rublje – gaće i ostalo; njem. unter, donji + Wäsche, rublje). Današnje modne novotarije pratim još manje. A na pisanje ovoga članka potaknula me jedna fotografija koja je bila vrlo udaljena od rublja. Zvala se Okomica i prikazivala je uzak trak trave između blokova staze u jednom vrtu. Svijetla zelena boja trave ispisala je tako dva okomita pravca, zapravo je jedan završio u drugom tvoreći zeleni T. Kameni ili betonski blokovi bili su ružičasti, pa je to u dijelu publike potaknulo asocijaciju na – tange. Koliko god bi čovjek pretpostavio da će usporedba doći poglavito iz muškoga dijela publike, neuvijeno ju je izrekla jedna žena (to su tange u guzi).

Za taj minijaturni odjevni predmet (muški i ženski) ne treba mnogo tkanine. Prednji trokutić spojen je sa stražnjom stranom tek nekom špagatom, jer stražnji dio, stražnjicu, ne pokriva. Lako se može vidjeti na ulici tko nosi tange, a tko ne. Ne znam koliko je taj štrik u turu ugodan (ne dolazim u napast da to iskušam), no taj modni krik s kraja 20. stoljeća ipak se u nekim „razvijenim“ zemljama (npr. u Francuskoj) sve više napušta iz zdravstvenih i iz higijenskih razloga. O podrijetlu same riječi mišljenja nisu jednodušna. Tomislav Ladan nagađa, vrlo široko, da riječ tanga potječe možda od engl. thongs, uzica, remen, švigir biča. Iznosi i drugu pretpostavku – da tanga možda potječe od polinezijskog imena Tonga, otočnoga kraljevstva, gdje ljudi hodaju golišavi. U svojim spekulacijama ne isključuje ni portugalski tanga, što znači pregača. No ni jedno od ponuđenih rješenja mislim da nije uvjerljivo, dapače sva mi se čine nategnutima, što nerado iznosim, jer Tomislava Ladana istinski poštujem. Ono rješenje pak koje mi se nadaje nekako samo od sebe jest engl. tang, što znači jezičac, usadni dio / usadnik alata (npr. noža i sl.). Jer kako god okrenemo, i prednji i stražnji dio usijeca se u onaj dio tijela u koji se može usjeći.

Neki misle da su tange idealan jednodijelni kostim za vježbanje, no čini mi se da i za to ima komotnijih i prikladnijih odjevnih predmeta, kakve su npr. tajice ili hulahupke. Sva tri nabrojena predmeta mogu se svesti na zajednički nazivnik: glavno da se ta odjeća „ne plete“ ni pod noge ni među noge, da se svaki pokret može izvesti tako da tijelo ostane slobodno, gipko i nesputano. Osim ovoga, danas rasprostranjenoga, značenja, tanga ima značenje i u botanici (Fucus zostera), gdje znači biljku iz porodice crvenih algi, koje se upotrebljavaju u prehrambenoj industriji, medicini i u tehnologiji (npr. za dobivanje crvene boje i ljepila). Regionalni izraz tangarija znači bojadisaonicu tkanina, radionicu gdje se tanga, a glagol tangati znači bojiti odjeću, potapati ribarsku mrežu u vodu u kojoj se kuhala istucana borova kora i tako je zaštititi od truljenja. Ovo se značenje pak izvodi iz norveškoga / danskoga tang, što nije srodno s engleskom riječi.

Tajice (engl. tights), kao praktičnu odjeću u jednom komadu, nose danas mnoge žene svih dobi i uzrasta, no ne samo one nego i muškarci (premda se time baš neće pohvaliti). Nisu se, kao izrazito nemuževnim komadom odjeće, hvalili ni dugim gaćama – ili gegama – pa su ih svejedno nosili. Naravno, i zime su bile drukčije, a ne ovakav šmarn od zime kakav imamo danas. No gege, osim dugih zimskih gaća, mogu biti i široke platnene hlače / gaće kao dio ljetne odjeće na selu (Međimurski lepi dečki / u širokih gaća ...). Gege inače idu ruku pod ruku sa štramplama / štramplicama (njem. strampeln, toptati, lupati nogama, koprcati se), dugačkim hlačicama za sitnu dječicu, no danas ih navuku na sebe i odrasli (i opet krišom, da se ne vidi, ali da po mogućnosti grije stare kosti). Za tajice je karakteristično da prianjaju uz tijelo, pokrivajući ga od struka do stopala. One su moderna obradba srednjovjekovnih navlačila za noge. Danas ih kao „radnu“ odjeću vole vježbači, plesači, akrobati i slična čeljad. Srednji vijek ne poznaje čarapu (tur. çorap, çorab, od ar. đäwräb, a ovo od perz. gűrâb, navlaka za nogu, čarapa) u onom smislu kako je mi vidimo danas. Do 17. stoljeća nosile su se tzv. hoze, hlače i čarape u jednom komadu. Kratke muške čarape, sokne, izrađuju se tek od 19. stoljeća, a ženske čarape, onakve kakve danas poznajemo, ulaze u modu tek nešto prije Prvoga svjetskog rata (oko 1900. godine), što se dovodi u vezu sa sve kraćom duljinom suknje. Najlonice su smijenile svilene čarape, najprije su se sastavljale (odatle nat, njem. Naht, šav), a danas se proizvode bez nata (osim u ponovno otkrivenoj starinskoj erotici – ili sam umjesto starinske ipak trebala reći retro, da me cijeli današnji hrvatski puk razumije?). To su one čarape za koje vam treba držač, halter, sa žabicama koje drže čarape zategnutima, da ne plodraju i ne puze (njem. pludern, praviti nabore). No iz prve ruke mogu vam reći da me mlade prodavačice u čudu i s nerazumijevanjem gledaju kad ih pitam i za jedno i za drugo. Jer njima ne ide u glavu da to netko još nosi. Zato se prije ulaska u dućan navirim da vidim ima li u njemu još koja starija prodavačica kojoj neću izgledati kao hodajući anakronizam. Mladima su normalne samo hulahupke (koje iz njihovih mlađahnih usta izlaze češće kao hulahopke, premda neopravdano). To su gaće i čarape u jednom komadu, ali – za razliku od tajica – pokrivaju i stopala. Otprilike 1960-ih godina nakratko nam je došla i još brže prošla stanovita moda – ples s kolutom, koji je valjalo izvijanjem bokova što dulje zadržati na bokovima da ne padne. Novotarija je došla iz antipodne Australije, zahtijevala je nešto spretnosti, no i sam ples (više shvaćen kao gimnastička vježba) i sam kolut brzo su pali u zaborav, a ostao je samo naziv za prikladnu odjeću u kojoj su se tadašnje tinejdžerice izvijale u praznim sobama, pred špiglom, kad nitko ne gleda. Hula je naziv havajskoga pučkog i obrednog plesa, a engl. hoop (čit. hup) znači kolut, obruč. Zato i mislim da je, prema izgovoru, bolje te gaće-čarape zvati hulahupkama nego hulahopkama (jer hop asocira na skok, kojega ovdje nema).

Tange, barem zvukovno, podsjećaju i na tangens, tangentu, tangirati, pa i na tango. I dok tangenta, tangens i tangirati pripadaju istoj porodici srodnih riječi – lat. tangens, koji se dotiče; linea tangens, tangenta; tangirati – 1. taknuti, dodirnuti, dodirivati (npr. kružnicu), 2. pogoditi, pogađati (to me ne tangira – ne pogađa), tango ne pripada tom rodu. Postanak same riječi nije dovoljno jasan. Zna se da je to ples – u nas društveni, u Argentini nacionalni, prvotno crnaca, uz pratnju bubnja – nastao u 18. stoljeću u Južnoj Americi. U svim europskim jezicima (njemačkom, engleskom, španjolskom itd.) taj se temperamentni ples zove tako, tango, a tako se zove i bubanj koji ga prati. Ples je nastao stapanjem elemenata crnačkoga plesa i španjolske melodike. Pleše se u paru, a obvezan je u natjecanju plesnih parova u umjetničkom klizanju i u sportskom plesu. Možda da priklopim i jednu jezikoslovnu – nominativ jednine glasi (ovaj) tango, a nominativ množine (ova) tanga. I još jedna zanimljivost: naši suvremeni jednosveščani rječnici hrvatskoga jezika nisu se (još) srodili s riječima tanga / tange i tajice, pa ih tako Šonjin rječnik (valjda kao nadasve čedan) uopće nema, a Anić je dospio do tange, ali ne i do tajica.

A štanga? Uz tange, nije se, naravno, mislilo na običnu motku, metalnu polugu, pritku ili trklju, nego na onu oko koje se izazovno vrte višestrukim talentima obdarene više-manje gole barske plesačice. U općoj štednji, pokrivaju nekoliko radnih mjesta, no kako im nisam svodnica, pardon: menadžerica, nije moje da im, ni figurativno, držim štangu (pomažem, podupirem). A do one prave štange za razbuktavanje „sirovih strasti“ ionako me „gorile“ ne bi ni pustile.