Šulić i Hauser sada su 2cellos

Točno prije godinu dana Vijenac je objavio razgovor s Lukom Šulićem i Stjepanom Hauserom nakon što je na YouTubeu objavljen glazbeni videozapis njihove zajedničke svirke vlastite obrade pjesme Michaela Jacksona Smooth Criminal. YouTube senzacija zbila se gotovo istodobno kad je Luka Šulić na natjecanju londonske Kraljevske glazbene akademije osvojio prvu nagradu u jakoj konkurenciji natjecatelja kao student s respektabilnim međunarodnim uspjesima jer je dotad već bio pobjednik međunarodnih natjecanja Lutoslawski (Varšava) i New Talent (Bratislava) te zabilježio uspjehe sa simfonijskim orkestrima međunarodne reputacije. Luka je oduševio prepunu dvoranu i žiri u kojem je pored eminentnih umjetnika bio i poznati dugogodišnji producent EMI-a John Willan. No umjesto da uz nagradu, cjelovečernji recital u prestižnoj londonskoj dvorani Wigmore Hall s glazbom Debussyja, Sibeliusa, Brittena i Rahmanjinova saznamo da snima neko od tih djela za EMI, vrlo brzo postalo je jasno da će prevagnuti skretanje na novo glazbeno zanimanje za zamalo pa rokersko (nikako klasično glazbeno, kako bilježe neki internetski portali) sviranje. Umjesto s EMI-em, Šulić (i Hauser) potpisali su ugovor sa Sony Music za njihov Masterworks program za koji su u lipnju snimili album 2cellos, na kojemu je zabilježeno dvanaest izvedbi njihovih obrada rokerskih radova koje su sami i producirali. Uz Smooth Criminal tu je i Jacksonov hit Human Nature, dva napjeva grupe U2 – Where The Streets Have No Name i With Or Without You, pa Use Somebody grupe Kings of Leon, zatim Stingov Fragile, Welcome To the Jungle grupe Guns N’ Roses, Viva la vida grupe Coldplay, Smells Like Teen Spirit grupe Nirvana i još neke.

Na poziv Eltona Johna da mu se priključe na turneji, potom gostovanjem po raznim svjetskim središtima, dva hrvatska violončelista postali su novi kvazirock-glazbenici, kojima su naravno za svirku dali električna violončela (jer rock treba sound) s pojačalima, od plastike (ne od plemenitog drva) pa se na lanjskim Dubrovačkim ljetnim igrama već dogodilo zbunjujuće solističko sviranje klasične glazbe uz Zagrebačke soliste (s klasičnim gudaćim, drvenim glazbalima) jer su tim cellos jedino ostale žice, a svirka se razliježe pojačalima (lišena plemenite rezonancije zvuka u drvenim kutijama). Tih je odlika bio i drugi koncert na Igrama kao i gostovanje u Zagrebu prije Božića u Lisinskom, koji je prilično nemarno (bez tiskanoga programa i s još ponekim nedostacima) organizirao hrvatski Sonyjev zastupnik i distributer albuma 2cellos. Na tom koncertu, kao i onom drugom ljetnom dubrovačkom, na početku svaki od čelista ima po dva klasična prinosa u kojima ih na glasoviru prati mlada pijanistica Mia Miljković, a potom počinje električno glasno zvučno nizanje u kojem dominira pojačalima podržan zvuk električnih glazbala koja su od violončela zadržala tek vanjski plastični oblik i svirku gudalom po žicama. Nešto slično, rock (pa i jazz) već ima s (električnom) gitarom i električnim basom (u odnosu na akustičnu, „španjolsku“ gitaru i kontrabas).

Neka su momci (jer to je danas očigledno najvažnije) unovčili svoje priklanjanje drukčijem sviranju od klasičnog (ali još ne i rokerskom) i neka su postali zvijezde. Ali bila bi šteta da Luka Šulić taj crossover izlet ne iskoristi (jer danas bi to bilo moguće kao što nekada nije bilo) da mu se jednoga dana (kako nam je rekao u spomenutom razgovoru, prije godinu dana), ostvari san – svirati Dvořákov koncert s Berlinskom filharmonijom.