Sjećate se nas? Mi smo hrvatska dijaspora

Sve je spremno; Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH, Središnji ured i Savjetodavni odbor su tu. Hoćemo li konačno imati dalekosežnu politiku prema Hrvatima izvan Hrvatske?

Hrvatski je sabor potkraj siječnja napokon izglasao promjene zakona kojim bi uskoro s radom započeo Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Riječ je o kozmetičkim promjenama zakona koji je donesen u prosincu prošle godine, a kojim se zaokružio dugotrajan rad na stvaranju novog i kvalitetnijeg zakona čija je svrha stvaranje konzistentne i koherentne politike Republike Hrvatske prema Hrvatima koji žive izvan domovine. Ipak, i ta promjena izazvala je stranačke rasprave oko naoko izvanstranačke stvari. Vladajuća koalicija imala je potrebu iskazati spremnost za zaštitu interesa i promicanje prava Hrvata izvan domovine, jer se navodno u javnosti postavlja pitanje što će biti s Hrvatima izvan RH sad kada je SDP došao na vlast, kako je naglasio SDP-ov saborski zastupnik Ivo Jelušić. Time se zapravo ponovno igra kratkoročna politička igra, tragikomedija u kojoj Hrvati izvan Hrvatske nisu ni glavni glumci, a ponekad čak ni sporedni. U raznim vremenima razni su potezi obilježavali tu politiku. Malokad su oni bili usmjereni prema nastojanjima za dugoročnom strategijom koja se u politologiji katkad naziva transsuverenim nacionalizmom. Taj se pojam vezuje za nacije kojih se nacionalni interesi protežu izvan granica država u kojima žive, ali ne teže promjenama tih granica, jer su one u suvremenoj Europi odveć skupe i složene. Umjesto formiranja nacionalne države kroz teritorijalne promjene ili okupljanje cijele nacije unutar granica jedne države, nacionalni centar stvara institucije koje proizvode i održavaju naciju izvan granica svoje države. Taj tip nacionalizma nije nov. Vidljiv je, primjerice, u austrijskim zakonima o govornicima njemačkog jezika u Južnom Tirolu iz 1979. ili u politikama Republike Irske prema Ircima u Sjevernoj Irskoj. Transsuvereni nacionalizam u postkomunističkoj Europi poseban je, međutim, po svojoj proširenosti, uzrokovanoj velikim promjenama granica i razdvajanja stanovništva. Posebno je izražen u Albaniji, Hrvatskoj, Makedoniji, Mađarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Sloveniji, Slovačkoj i Srbiji.

Hrvati u BiH prosvjedovali su zbog eliminacije iz vlasti

Davanje državljanstva pripadnicima vlastite nacionalne zajednice koji žive u drugim državama najučinkovitiji je način njihova vezivanja za nacionalnu državu. Vijeće Europe stvorilo je 1992. odbor za višestruka državljanstva, koji se poslije preimenovao u Stručno povjerenstvo za državljanstvo. Rezultat njegova rada bila je Europska konvencija o nacionalnosti iz 1997, koja je legitimirala širok raspon pristupa pitanju višestrukog državljanstva. Hrvatska je bila prva zemlja u Srednjoj i Istočnoj Europi koja je upotrijebila institut državljanstva u povezivanju s Hrvatima izvan domovine. Brigu o Hrvatima izvan domovine Sabor je uvrstio i u Ustav, u kojemu piše da se „dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske“ (čl. 10, st. 2). Hrvati u BiH, koji su i državljani Republike Hrvatske, dobili su pravo birati i biti birani na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Stvorena je „zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj”.

Nedostatak trajne politike

Istraživač nacionalizma Rogers Bru-ba-ker većinu dijaspora u Srednjoj i Ju-go-is-točnoj Europi naziva slučajnim di-jasporama. One nisu ni postmoderne ni postnacionalne, nego postmultinacionalne. Nastale su u procesima dezintegracije višenacionalnih država, počevši od raspada habsburškoga, romanovskog i osmanskog carstva do nestanka Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. Brubaker opravdano razlikuje slučajne od radničkih dijaspora ili gastarbajtera. Radnička dijaspora nastaje kretanjem ljudi preko granica, a slučajna dijaspora „kretanjem granica preko ljudi“. Ništa slikovitije ne bi opisalo sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata, uz jednu napomenu: Hrvati u BiH povijesna su kategorija, jer su kao zaseban element hrvatske etničke zajednice postojali od kasnoga srednjeg vijeka, a kao dio hrvatske nacionalne zajednice nikad nisu bili u sastavu slobodnih hrvatskih teritorijalnih jedinica.

Migrantske su dijaspore nastajale postupno, tijekom brojnih migracija, dok su slučajne dijaspore nastale iznenada, prateći dramatične i traumatične državno-političke promjene. Radničke migracije većinom su dobrovoljne, dok su slučajne dijaspore nastale često protiv svoje volje. Radničke su dijaspore teritorijalno raspršene i često nisu duboko povezane s državama u kojima rade, dok su slučajne dijaspore teritorijalno koncentrirane i ukorijenjene. Napokon, pripadnici radničkih dijaspora većinom ne postaju državljanima zemalja u kojima žive ili to postaju tek nakon duljeg vremena, dok su pripadnici slučajnih dijaspora državljani zemalja u kojima žive. Hrvati u BiH nisu, dakako, radnički ili neki drugi migranti, nego punopravni državljani zemlje u kojoj žive i koja je i njihova zemlja, pa se prema njima ostvaruje drukčija politika nego prema radničkoj emigraciji.

Hrvati BiH primaju, kao najmanji konstitutivni narod, političku i financijsku potporu u raznim javnim politikama, većinom u održavanju kulturno-povijesne baštine. Slično se radi i za druge Hrvate koji imaju poziciju autohtonog stanovništva na teritoriju neke druge zemlje. Time se zapravo umanjuje značenje Hrvata kao konstitutivnog naroda, ali to nije posljedica (samo) dugotrajne zadrške u odnosima Zagreba i Sarajeva u pitanjima hrvatskog naroda nego i sama položaja Hrvata u BiH u koji su ga dovela druga dva naroda, pa i samo političko vodstvo Hrvata u BiH. Politologinja Mirjana Kasapović smatra da su time Hrvati svedeni na nacionalnu manjinu. Ona tumači kako se realno gledajući Hrvati i Srbi svode na „objektivno manjinske nacionalne zajednice u odnosu prema većinskoj naciji. To napose vrijedi za hrvatsku zajednicu, koja se zbog dramatičnog smanjivanja broja svojih pripadnika prije rata, u ratu i nakon rata sve više primiče položaju klasične nacionalne manjine, te će ubuduće teško zadržati jednak ustavni status kakav imaju Bošnjaci i Srbi. Stoga se one sve više okreću svojim vanjskim nacionalnim domovinama, na koje su se u povijesti ionako uvijek oslanjale i bile ovisne o njima. Glavna ih nacija, zauzvrat, doživljava kao nelojalne državljane i živi u stalnom strahu od njihova secesionizma i iredentizma njihovih vanjskih domovina”.

Da nema trajne državne politike vidljivo je, neizravno, i u godišnjim Hrvatskim iseljeničkim zbornicima, koje izdaje Hrvatska matica iseljenika. U novom broju za 2012, koji je predstavljen u Zagrebu sredinom siječnja, sve buja od književnosti, kroatističkih priloga, kulturoloških, etnopovijesnih analiza i umjetničkih radova, što je za svaku pohvalu, ali od političkog razmatranja položaja Hrvata izvan domovine i odnosa države matice prema njima nema ni riječi. Tek je jedna studija dotaknula pitanje hrvatskoga jezika, ali samo kao novog jezika u EU, koji bi uskoro mogao biti predmetom učenja mnogih Europljana. Nijedna, nije tematizirala odredbe novog zakona, odnosno što će značiti otvaranje novog ureda.

Središnjica za Hrvate izvan domovine

Ured je, u načelu, vrlo dobar korak naprijed. Tim prijedlogom zakona, „Hrvate izvan RH“ dijeli se u tri velike skupine: Hrvati iseljeni u prekomorske i europske zemlje/dijaspora, Hrvati pripadnici autohtone (hrvatske) manjine u europskim zemljama i Hrvati, jednakopravan, suveren i konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini. Svi su oni pripadnici hrvatskoga naroda te imaju isti nacionalni identitet i čine jedinstveni kulturni prostor. U hrvatskom slučaju riječ je o skupinama Hrvata izvan domovine koji se iz raznih kulturno-povijesnih i društveno-političkih razloga ne mogu poimati kao jedinstvena cjelina niti se prema njima može transsuvereno postupati na isti način. Tako se posebno tretiraju Hrvati u BiH, gdje su konstitutivni narod; Hrvati koji su autohtona nacionalna manjina na nekom području (npr. bački i bunjevački Hrvati, Šokci u Srijemu, Hrvati u Rumunjskoj, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj, Češkoj, Italiji itd.); te Hrvati koji su emigrirali iz raznih političkih, društvenih i ekonomskih razloga. Svaka od tih skupina zaslužuje razvoj vlastite politike.

Prijedlog zakona iskaz je politike RH te čini skup svih diplomatskih, gospodarskih, kulturnih, socijalnih, obrazovnih, informacijskih, organizacijskih i drugih mjera što ih provode institucije RH. Stoga je taj prijedlog zakona komplementaran sa Strateškim okvirom za razvoj RH i Nacionalnom strategijom održivog razvoja RH. Također, on je iskaz promjene paradigme u odnosima između RH i Hrvata koji žive izvan RH u svjetlu gospodarskog i socijalnog razvoja hrvatskoga društva, društva znanja, socijalne pravde, globalnih kretanja i opredjeljenja za EU-integracije.

Općim odredbama tog prijedloga zakona regulira se status hrvatskih zajednica i pojedinaca (uvodi se status Hrvata bez državljanstva te se donosi odluka o obilježavanju Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske). U dijelu Nositelji odnosa i suradnje predviđeno je osnivanje „Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske“ kao operativnog i koordinativnog tijela mjerodavna za sve aktivnosti prema Hrvatima izvan RH te „Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske“ – savjetodavnoga tijela koje će činiti predstavnici institucija, društava i udruga koje se bave pitanjima Hrvata izvan RH (u RH i svijetu). Poglavlje Zaštita prava i interesa Hrvata izvan Republike Hrvatske te jačanje njihovih zajednica posvećeno je statusnim pitanjima, informiranju te očuvanju hrvatskoga jezika, kulture i identiteta Hrvata izvan RH. Prijedlog zakona obrađuje i pitanje mnogostruke suradnje (kultura, obrazovanje, gospodarstvo, zdravstvo i socijalna skrb i šport) s Hrvatima izvan RH, poticanje povratka hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka te potpora posebno ugroženim skupinama Hrvata izvan RH.

Djelokrug je ureda koordinacija i nadzor aktivnosti između nadležnih ministarstava, drugih tijela državne uprave i ostalih nositelja suradnje Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske; briga za zaštitu prava i interesa Hrvata izvan Republike Hrvatske; briga za očuvanje i jačanje identiteta Hrvata izvan Republike Hrvatske; uspostavljanje, održavanje i promicanje veza s Hrvatima izvan Republike Hrvatske; jačanje suradnje s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i izrada komunikacijske strategije za Hrvate izvan Republike Hrvatske; u suradnji s drugim nadležnim ministarstvima, obavlja poslove koji se odnose na stvaranje uvjeta za povratak iseljenika/dijaspore u Republiku Hrvatsku i njihovo uključivanje u gospodarski i društveni život u Republici Hrvatskoj; predlaže politiku poticanja i pomoći povratka i useljavanja; provođenje mjera i programa za integraciju Hrvata povratnika i useljenika; pružanje pomoći u poduzetničkim ulaganjima; gospodarska potpora povratku i održivom opstanku Hrvata kao konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini i hrvatske manjine u Republici Srbiji, Crnoj Gori i Republici Kosovo; gospodarska potpora i drugim hrvatskim zajednicama po potrebi; provođenje Strategije i predlaganje projekata i provedbenih planova, kao i nadzor njihove provedbe; vođenje propisanih evidencija o Hrvatima izvan Republike Hrvatske; planiranje i osiguranje financijskih sredstava za programe i projekte Hrvatima izvan Republike Hrvatske i drugi poslovi propisani posebnim zakonom.

Bez Matice hrvatske

Osim toga, stvoren je Savjet Vlade RH. Članovi su Savjeta predstavnici Hrvata izvan Republike Hrvatske i članovi po položaju. Članovi su Savjeta iz reda pripadnika Hrvata izvan Republike Hrvatske predstavnici udruga, organizacija i institucija Hrvata izvan Republike Hrvatske, osobe uvažene u sredini u kojoj žive, angažirane na očuvanju i jačanju hrvatskog identiteta svojih zajednica i na unapređenju odnosa s hrvatskom domovinom. Taj Savjet broji: devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine od kojih jedan predstavnik Katoličke crkve iz Bosne i Hercegovine, sedamnaest članova predstavnika hrvatske manjine, dvadeset i devet članova predstavnika hrvatskog iseljeništva/dijaspore. Zanimljivo je da među članovima po položaju, koje čine državni službenici i predstavnici institucija koje su važne za odnose s Hrvatima izvan domovine nema Matice hrvatske, iako MH ima u mnogim tim zemljama svoj ogranak.