Sasvim konkretna apstrakcija

Izložba Panorama pruža odličan uvid u stvaralaštvo Gerharda Richtera, no ima i određenih slabosti poput djelomično neprimjerena izložbenog prostora ili nekoliko slika koje su loše uklopljene u izložbene cjeline

Od 6. listopada 2011. do 8. siječnja 2012. u londonskom Tate Modernu bila je postavljena izložba Panorama Gerharda Richtera, koja se nakon Londona seli u berlinsku Neue Nationalgalerie (12. veljače–13. ožujka) i pariški Musée national d’art moderne u Centru Georges Pompidou (6. lipnja–24. rujna). Velika kronološki postavljena retrospektiva, podijeljena u četrnaest cjelina i nažalost ne besprijekorno kustoski odrađena, pruža dobar uvid u Richterov opus. Također, nejasno je zašto neke od Richterovih velikih slika nisu postavljene u sjajan središnji prostor galerije, dvoranu za turbine bivše električne centrale koju su švicarski arhitektonski duo Herzog i de Meuron pretvorili u iznimno efektan prostor. Prostorije u sjeveroistočnom dijelu Tatea, gdje je Richterova izložba postavljena, nisu naime dovoljno velike za gledanje velikih platna.

Kronološki postavi velikih retrospektivnih izložbi mogu se činiti dobrim kustoskim rješenjem, no istodobno mogu biti i prilično problematični. Upravo zbog toga kustosi velike izložbe Gerhard Richter: Panorama postavljenoj u londonskoj galeriji Tate Modern odabrali su ponešto drukčiju metodu postavljanja i realizacije izložbe – kronološki put kombiniran s tematskim cjelinama. Nažalost, ni to rješenje nije se pokazalo idealnim za izložbu autora poznata prema vrlo raznovrsnu opusu; njegova djela mogu biti grupirana prema vrlo različitim kriterijima. Kustosi Nicholas Serota i Mark Gotfrey izložbu su podijelili u četrnaest cjelina kojima je pridodana još jedna, kronološki najnovija i prostorno nepovezana s glavninom izložbe – nakon izlaska iz izložbenoga prostora i ulaska u galerijski dućan i kavanu posjetitelja očekuje još ulazak u prostoriju naslovljenu Cage Paintings i pregled najnovijih Richterovih djela.

Betty, 1977.

Richter je u vlastitom katalogu radova sliku Stol iz 1962. označio brojem 1, iako ni izdaleka nije riječ o njegovoj prvoj slici. Riječ je o manifestnom djelu njegova stvaralaštva iz šezdesetih i sedamdesetih – slici naslikanoj prema fotografiji iz talijanskoga časopisa koji se bavio dizajnerskim pokućstvom. Stol, centralno postavljen na horizontalni format, naslikan je realistički i, poput fotografskog predloška, crno-bijelo. Njegova je sredina premazana širokim kistom crnom bojom, ispod koje se naslikani stol ne vidi. Ta kombinacija realističkog i apstraktnog bit će karakteristična za Richtera u sljedećim desetljećima njegova stvaranja. Antidatacija tog djela također je zanimljiva – slična je onoj kakvu je tridesetak godina prije, neposredno prije smrti, napravio Maljevič pokušavajući uvesti logičan slijed u vlastito raznoliko stvaralaštvo.

Manifest kapitalističkog realizma

Richter je rođen 1932. u Dresdenu, gradu koji će postati simbol savezničkoga bombardiranja i razaranja Njemačke i jedan od važnih centara bivše Istočne Njemačke. Godine 1961, nakon umjetničkoga školovanja, odselio se na Zapad – u Rursku oblast i grad Düsseldorf, gdje je počeo eksperimentirati sa ready-madeom, tj. vlastitom izvedenicom tog postupka. U početnoj fazi stvaranja Richter je vrlo često za predloške slika koristio fotografije ili izreske iz novina: primjerice za sliku Ferrari iz 1964. Identično kao i na Stolu, i kod Ferrarija Richter doslovno preslikava fotografiju iz nekog magazina – a s njom preslikava i dijelove teksta oko nje. S obzirom na motiv slike – skupi sportski automobil koji je simbol kapitalističkoga luksuza, i nikad ostvareni san mladih s istoka, primjerice istočne Njemačke, za Richtera je ta slika također programatska – nju je prvu nazvao slikom kapitalističkog realizma, imenom kojim će u idućem razdoblju označavati dijelove svog opusa! Prva cjelina izložbe Panorama sadrži još nekoliko fotorealističkih slika koje se bave traumatičnom poviješću Njemačke – to su Ujak Rudi iz 1965, koja prikazuje rođaka u njemačkoj vojnoj uniformi, Teta Marianne i Gospodin Heyde. Posljednje dvije slike, postavljene jedna kraj druge, vrlo izravno ukazuju na bizarne sudbine i traumu njemačkoga poslijeratnog konteksta. Naime, Marianne je bila Richterova mentalno hendikepirana teta koja je za vrijeme nacizma prvo bila sterilizirana, a nakon toga i smaknuta; a Werner Heyde, prikazan na drugoj slici, liječnik i jedan od provoditelja nacističkoga programa za eutanaziju nazvana šifrom T–4. Šokantna konfrontacija čistog zla i žrtve realistično prikazuje njemački realitet nakon Drugoga svjetskog rata. Richter se u šezdesetima bavio još jednom traumatičnom temom za Njemačku – savezničkim razaranjem njemačkih gradova: slikao je eskadrile britanskih i američkih zrakoplova koje su bombardirale gradove, a prema predlošku originalnih fotografija koje su saveznici izrađivali za vlastite arhive. Druga cjelina izložbe bavi se Duchampovim utjecajem na Richtera, motivima preuzetim od Duchampa, a među radovima izložen je i prvi od nekoliko objekata na izložbi – 4 staklene ploče iz 1967. U istoj prostoriji, i nastala u istom razdoblju – 1966. izložena je i prva slika pod nazivom Karta boja nastala pod utjecajem Bauhausovih umjetnika Josefa Albersa. Richter je u različitim razdobljima stvaranja naslikao još nekoliko slika pod istim nazivom.

Forest (3), 1990.

Tematska raznolikost

Granicu između realizma i apstrakcije pokriva treća cjelina izložbe nazvana Oštećeni pejzaži, koja se izravno nastavlja na ranije cjeline poput one u kojoj autor slika savezničke avione. Naime, Richter je u avionskim fotografijama njemačkih gradova nakon bombardiranja prepoznao apstraktne strukture koje su zanimljive za slikanje – razrušene kuće više ne izgledaju poput građevina već sliče neprepoznatljivim površinama. Sličan postupak prepoznavanja apstraktnih motiva na fotografijama Richter je pronašao i u motivima Alpa, oblaka i mora, a posljednji je izravno povezan i s njemačkim romantičnim slikarom poznatim upravo po motivima morske pučine – Casparom Davidom Friedrichom. Idućih nekoliko izložbenih cjelina bavi se razlikovanjem između apstrakcije i realizma – dualitetom koji uglavnom zaokuplja Richtera od početaka karijere do danas. Sive slike i karte boja središnja su tema četiri cjeline, dok je tema pete Richterov rad na Venecijanskom bijenalu 1972. i njegova interpretacija Tizianova Navještenja iz venecijanske Scuole di San Rocco. Gotovo identičan postupak reinterpretacije Richter je primijenio i na seriji slika koje prikazuju nesreću u jednom španjolskom zoološkom vrtu – lava koji napada i ubija turista. Ovdje su motivi s fotografija gotovo potpuno neprepoznatljivi, i tek uz tekstualno objašnjenje vidljivi gledateljima: postupak razaranja fotografskih motiva Richter je u ovoj seriji doveo do granice prepoznatljivosti! Uporaba krpe za čišćenje podova, popularno nazvane močo-krpa u izradi slika tema je sedme cjeline: a tom napravom Richer se od ranih osamdesetih služi gotovo redovito u izradi slika.

Pejzaži su važan dio Richterova stvaralaštva od kasnih šezdesetih godina, u svim svojim inkarnacijama – od urbanih, preko alpskih ili morskih pustih pejzaža do lirskih – poput Chinona: slike iz 1987. koja prikazuje motiv iz istoimena francuskog grada. U osmu izložbenu cjelinu, koja se upravo bavi krajolicima (i referira na neke ranije izložene) uklopljeni su i prvi portreti – poput onoga slikareve kćeri Betty. Nju je otac naslikao dvaput: 1977. i 1988! No kći nije bila jedini portretni motiv Gerharda Richtera! U kasnim osamdesetima on se ponovno počeo baviti traumatičnim motivima kolektivne memorije, u konkretnom slučaju terorističkom ljevičarskom grupom Baader–Meinhof. Niz slika prikazuje hapšenje njezinih članova, motive iz policijske kartoteke i slike leševa članova nakon navodnih samoubojstava u zatvorima u Njemačkoj. Fotografske je predloške za ciklus Richter u kasnim osamdesetima sakupljao odasvud – iz novina, časopisa, policijskih arhiva ili se koristio vlastitim fotografijama. Izložba Panorama nakon cjeline Baader–Meinhof pretvara se u prikaz recentnijega stvaralaštva koje je uglavnom apstraktno ili teži apstrakciji. Pod tim pojmovima kustosi uglavnom podrazumijevaju radove poput monumentalnih silikatnih slika s početka novoga tisućljeća. Kraj izložbe čini izolirana, već spomenuta, prostorija u kojoj su izložene Cage Paintings – slike posvećene Johnu Cageu nastale 2006. i 2007.

Izložba Panorama sasvim sigurno pruža dobar ili odličan uvid u stvaralaštvo Gerharda Richtera, no ima i određenih slabosti poput djelomično neprimjerena izložbenog prostora ili nekoliko slika koje su loše uklopljene u izložbene cjeline. Nakon upravo zatvorene Panorame Tate Modern na londonskoj Southbank posjetiteljima će u travnju predstaviti Damiena Hirsta. Tijekom 2012. Richtera, u minimalno promijenjenoj verziji izložbe, možete pogledati u berlinskoj Neue Nationalgalerie i pariškom Musée national d’art moderne u Centru Georges Pompidou.