Rutinirani Harmonijski vrt

Unatoč snijegu i neprilikama u javnom prijevozu, subotnji je koncert talijanskog ansambla Il Giardino Armonico privukao u Veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog mnogobrojne ljubitelje barokne glazbe i redovite posjetitelje ciklusa Lisinski subotom koji pretplatnicima nudi cjelovečernji užitak i zabavu na vrhunskoj razini. Premda je, budimo realni, riječ mahom o starijem naraštaju, snijeg ih nije spriječio da dođu na koncert nekoć kontroverzna ansambla specijalizirana za barokne partiture koji je u protekla tri desetljeća višestruko obišao svjetske koncertne i operne prostore.

Enrico Onofri, Giovanni Antinini i Marco Scorticati sa ansamblom Il Giardino Armonico primaju pljesak publike / Snimio Davor Šiftar

Zbog vremenskih nepogoda upravo su glazbenici ti koji gotovo da nisu stigli na početak koncerta, a u Zagreb im zbog mećave nije na vrijeme stiglo čembalo, koje su po dolasku u posljednji trenutak posudili od Zagrebačkih solista. Zbog pojačane su vlage svoje drevne drvene instrumente i crijevnate žice morali višestruko opetovano ugađati, kako bi postigli adekvatnu intonaciju. Ansambl koji mijenja sastav glazbenika ovisno o potrebi ovom je zgodom stigao u sastavu od dvanaest gudača i čembala, predvođen umjetničkim voditeljem na blok- i poprečnoj flauti Giovannijem Antoninijem, u skladbama dvojice njemačkih skladatelja, Georga Philipa Telemanna i Johanna Sebastiana Bacha. Dok su nekoć, osamdesetih godina prošlog stoljeća, svojim bombastičnim i inovativnim interpretacijama kakve danas bilježe njihovi mnogobrojni nosači zvuka, isti glazbenici izazivali ovacije i kontroverze, sudeći prema ujednačenoj subotnjoj svirci možemo zaključiti da su se s godinama priklonili konvencijama ustaljene izvođačke prakse temeljene na povijesnim izvorima i ušli u svojevrsnu rutinu muziciranja.

Od početne je Telemannove Suite u a-molu za blok-flautu, gudače i basso continuo bilo jasno da ovakvi programi posebice u introvertiranom paperjastom zvuku kakav u ovoj fazi djelovanja njeguje Il Giardino Armonico ne odgovaraju akustici Velike dvorane Lisinski, već su primjereniji zvonkim prostorima crkvi kakve su one Varaždina i Samobora, gdje ih je hrvatska publika mogla čuti 2010. te Atrija Kneževa dvora u Dubrovniku na lanjskim 62. Igrama. Uslijedili su 3, 5. i 4. Bachov brandenburški koncert, željezni barokni repertoar s vrlo skladnim i bravuroznim pasažama i kompaktnim tonom ansambla, pred kojim su se virtuozu na flauti, Giovanniju Antoniniju, pridružili koncertni majstor Enrico Onofri na violini (koju je za vrat pričvrstio bijelim šalom kako bi je mogao spustiti ispod ramena i prisloniti na ključnu kost oponašajući narodne guslače) te Marco Scorticati na još jednoj blok-flauti. Oduševljeni je pljesak u završnici nagrađen ponovljenim stavkom iz uvodne Telemanove suite.