Romeo i Julija u Iliriji

Najpopularnija Shakespeareova tragedija u hrvatskoj kulturi prisutna je od početka 19. stoljeća, kada je opat Ivan Krizmanić preveo govor kraljice Mab na kajkavski. No njezin glavni motiv – par mladih zaljubljenika iz zaraćenih obitelji – u hrvatskoj je književnosti prisutan već od 1580. kada je Sabo Gučetić u tragediji Dalida obradio povijesnu priču o veronskim ljubavnicima

U hrvatskoj humanističkoj kronologiji do jučer je vrijedio rezime koji je izrekao ugledni anglist Mladen Engelsfeld na stranicama svoje knjige Hrvatski prevoditelji Shakespearea. On piše: “Krizmanić i Kazali naši su prvi prevoditelji Shakespearea: Krizmanić na hrvatski i to kajkavski dijalekt, a Kazali na talijanski.“ Dogodilo se to 1836. kada je opat Ivan Krizmanić preveo govor kraljice Mab iz Romea i Giuliette i kada je iste godine Dubrovčanin Antun Pasko Kazali, također svećenik, preveo prvi prizor i 45 stihova drugoga prizora iz prvog čina Macbetha na talijanski jezik. Inače, Kazali je prevodio Julija Cezara i Kralja Leara na hrvatski jezik.

Ford Maddox Brown, Romeo i Julija, 1870.

Prvi prevoditelj Shakespearea

Taj prevoditeljski slijed prestao je vrijediti jer je prošloga ljeta u brižno uređivanim Analima dubrovačkog Povijesnog instituta urednik Nenad Vekarić u raspravi Veselina Kostića, proslavljenoga srpskog anglista s krčkom adresom, iznio kako je prvi do danas nepoznati prevoditelj Shakespearea među Hrvatima bio učeni Tomo Bassegli. Taj slabije poznat dubrovački književnik, koji je glavninu tekstova napisao na stranim jezicima, a gotovo ništa na hrvatskom, bio je opsjednut engleskom književnošću i njezinim autorima. U Basseglijevoj velikoj knjižnici, čiji su katalozi danas sačuvani, nalaze se mnogi znakovi anglofilije. O Macphersonovu Ossianu zapisao je u jednoj marginaliji: „Puna mi je mašta njega, to je jedina knjiga koju imam kod sebe i ove noći sam je čitao do četiri ujutro.“ Bassegli se oduševljavao parlamentarnim govorima Edmunda Burkea jer ga je zbog vlastitih reformatorskih ideja zanimao engleski ustav, čitao je knjigu L’ art d’observer Jeana Senebiera u kojoj je našao sve o Newtonovim idejama koje su pothranjivale njegov materijalizam. Rado je čitao i parafrazirao Miltonov Izgubljeni raj, čitao knjige Johna Barcleyja, poznavao Francisa Bacona, zapisivao riječi iz romana The Vicar of Wakefield Olivera Goldsmitha. Toliko su ga zanimali Englezi da se spremao naručiti golemu višesveščanu Povijest Engleske Davida Humea, posjedovao je Gibbonovu povijest o propasti Rimskog Carstva, zanimala su ga putovanja kapetana Jamesa Cooka. Čitao je knjigu o povijesti engleskih građanskih ratova Hvaranina Ivana Franje Biundovića, koji je bio engleski špijun u vrijeme kralja Jamesa i Shakespeareova života. Uostalom njegov kasniji anglofilski interes koji je uslijedio kad se vratio u Dubrovnik potkraj 18. stoljeća imao je svoju prethistoriju. Naime, mladom Bassegliju dok je bio student u Göttingenu pisao je otac, kako je još pedesetih godina utvrdio veliki hrvatski talijanist Žarko Muljačić, ovo: „Ako želite uzeti učitelja engleskog jezika, uzmite ga, ja ću vam ga rado platiti. Obavijestite me o cijeni kako bih vam mogao poslati novac za to.“ Stizalo je to pismo iz Dubrovnika, u kojem se istodobno latinist Junije Rastić dopisivao na engleskom jeziku s prijateljem udaljenim nekoliko stotina metara, pisao mu je iz Gruža u grad.

Tomo Bassegli posjedovao je izdanje sabranih dramskih djela Williama Shakespearea i to, kako je utvrđeno, ono Lewisa Theobalda iz 1733. u sedam svezaka. Theobaldovi su ga tekstovi piščevi zanimali, pa dok se ne dokaže suprotno, ulomak njegova prijevoda Hamletova monologa Biti ili ne biti prvi je prijevod engleskoga pisca koji se nalazi u Basseglijevim rukopisima sačuvanim u dubrovačkom Državnom arhivu. Taj tekst prethodi onima koje je poznavao Engelsfeld barem četiri desetljeća i prije prijevoda Shakespearea na kajkavski i talijanski stoji Basseglijev prijevod slavnoga monologa na njemački jezik. Tako upravo u vezi s prvim prijevodima Shakespearea na našem tlu vrijedi istina o jezičnom bogatstvu hrvatske književnosti. Ako tomu dodamo da je Josip Badalić pokazao nazočnost ruskih rukopisnih tragedija Sumarokova u prvoj polovici 18. stoljeća u pravoslavnom manastiru Gomirje kod Karlovca, a među njima i tragediju Gamlet, onda je ovaj popis prašekspirologije više nego rječit i posve neočekivan.

Naslovnica djela Romeo and Juliet iz 1597.

Tragedija veronskih ljubavnika

Tragedija Romeo and Juliet prvi je put objavljena 1597. in-quarto. Prvo kasnije izdanje nazvano good quarto objavljeno je 1599. Ostala izdanja temelje se na tom tekstu i u izdanju Folio iz 1623, tako da je tragedija preuzimana u vrlo vjernu obličju. Glavni izvor piščev bila je poema Arthura Brooka The Tragicall Historye of Romeus and Juliet, written first in Italian by Bandell, and nowe in English. Djelo je tiskano 1562. Postoji mogućnost da je Shakespeare poznavao još i verziju Bandellove novele iz 1559. koju je priredio Boisteau, a na engleski s francuskoga jezika preveo William Painter i uvrstio u svoju zbirku Palace of Pleasure iz 1567.

Kritika je pokazala da je Shakespeare netipičnim odnosom prema kanonu onoga vremena prikazao Giuliettu kao mladu ženu koja odbacuje pravila dvorske ljubavi i predaje se Romeu spontano i bez okolišanja. Ona kao da stavlja u sumnju nadmoć logosa, odnos između stvarnosti i normi koji je prihvaćen na razini simbola. Mlada žena povezana je sa svijetom iskustva i ostaje uključena u jezu riječi, u njihovu nemoć, pa njezino pismo uručeno svećeniku nikada i ne dođe do Romea. I upravo to vodi u tragediju.

Portret Toma Basseglija (1756–1806), prvoga prevoditelja Shakespearea u Hrvatskoj

Izvedbe teksta Romeo and Juliet bile su brojne nakon otvaranja teatara u Londonu pa je već 1662. dramu prikazala družina pisca D’Avenanta, ali je doživjela neuspjeh, što je izazvalo niz nezgrapnih obradbi u sljedećim desetljećima. Dramski je tekst obradio i dramatičar Cibber za velikoga glumca Garricka sredinom 18. stoljeća pa je drama postala vrlo uspješna. Slavni su glumci igrali Romea, slavne glumice Giuliettu. U 19. stoljeću recimo Ellen Terry i Henry Irving, u 20. stoljeću Laurence Olivier i Claire Bloom. Znamenite su režije bile one Maxa Reinhardta, Tairova u postrevolucionarnoj Moskvi 1921, Pietëfa u Parizu uoči Drugoga svjetskog rata.

Neukrotivo kazališno mnoštvo

Treći londonski gradonačelnik u trećem pismu vladi 1597, dvije godine nakon što su na repertoar uvršteni Shakespeareovi Romeo i Giuliette (Romeo and Juliet), ponavlja kako se igrokazi ne sastoje ni od čega drugog „osim od prostih zgoda, lascivnosti, prijevarnih prerušavanja i prostačkog ponašanja, tako pokazanoga da izaziva povođenje, a ne izbjegavanje tih slabosti i opačina koje pokazuju.“ Erika Fischer-Lichte u dvosveščanoj povijesti drame uz navedeni citat domeće kako je spomenuti gradonačelnik denuncirao kazališta koja zbog masovnog okupljanja mogu pogodovati pobunama jer se „u kazalištima susreću oni koji kuju izdaju i druge dokone i opasne osobe“, tamo se kreće, kako kažu tadašnji izvori, neukrotivo mnoštvo. U posljednjoj hrvatskoj režiji tragedije koju potpisuje Nenni Delmestre uspješno su oljuštene kore s toga kanonski okamenjena Shakespeareova teksta, pa su glumci odjeveni u traper u tjelesnom teatru povratili izgubljenu igru ljubavi i mladosti, koja je u nekim izvedbama postajala žrtva kostimirane patetike i naivnosti. Redateljica je uspjela povratiti osjećaj opscenosti iskazan u gestici glumaca pa je kod ćudoredne publike pobudila isti onakav dojam kakav su prve izvedbe Shakespeareovih Romea and Juliet ostavile na spomenutoga londonskog gradonačelnika.

O piščevu poznavanju Hrvata

Kao i u slučaju Držićevih urotničkih pisama, na osnovi građe iz firentinskog arhiva moguće je naslutiti vezu Dubrovčanina Pava Gundulića s nekim predstavama Shakespeareovim pa i s Bardom osobno. Gundulićevo pismo upućeno firentinskom trgovcu Gualtieri Panciatichiju otkriveno je 1923. u Firenci i objavljeno u monografiji o Londonu za vrijeme vlasti Elizabete i Jamesa I. U drami Na tri kralja Antonio spominje jednu londonsku gostionicu ovako: „In the south suburbs, at the Elephant, / Is the best to lodge…“, a iz drugih je izvora poznato da je mjesto gdje je najbolje odsjesti bila gostionica Kod slona u koju je zalazio Dubrovčanin Pavo Gundulić i njegovo društvo. Prošlo je više od pola stoljeća kako su šekspirolozi pronašli spomenutu gostionicu u južnom dijelu Londona, koji se zvao Bankside, a u tim izvorima nazivala se i Oliphant. Ta je gostionica bila vrlo blizu prostora u kojima je živio spomenuti Gundulić, a i bogati dubrovački trgovac Nikola Gučetić. Četvrt postoji i danas, a u njoj Lombard Street kao uspomena na brojne trgovce s Mediterana koji su tu stanovali. U istom predjelu živio je i sam Shakespeare i to baš u vrijeme kad je napisao Romea i Giuliettu. Toliko se su putovi Dubrovčana i Shakespearea isprepleli da je jednom prigodom predstava u kojoj je sam Shakespeare glumio prikazana u gostionici Cross Keys, koja se nalazila uza samu kuću spomenutoga Gučetića. Pava Gundulića spominje se zato što je znao engleski pa nije kao jedan suvremeni Talijan morao svjedočiti da zato što ne zna jezik uživa u bogatim kostimima, glazbi i gestikulaciji, a također i u publici jer je, kako je zapisano „bilo mnogo lijepih dama koje su slobodno dolazile i bez oklijevanja sjedale na svoja mjesta među muškarcima“. U našoj je šekspirologiji prvi nešto doznao o toj činjenici Vinko Krišković, političar i šekspirolog. Poslije se taj podatak samo ponavljao, ali ništa se novo nije moglo pridodati.

Gučetićeva Dalida

Dubrovčanin Sabo Gučetić napisao je tragediju Dalida oko 1580. Ta drama zapravo je neka vrsta kontaminacije dvaju talijanskih predložaka koje je dubrovački autor prevodio i obrađivao. Prva je bila tragedija Adriana Luigija Grota, slijepca iz Adrije, a druga tragedija Orbecche Giraldija Cinthija. Dubrovačka fabula o zlosretnoj kraljevni Dalidi nije ništa drugo nego dramatizirana povijest veronskih ljubavnika Romea i Giuliette. Taj šekspirovski par, mnogo prije nego što je dospio do slavnoga barda, bio je obrađivan u dramskim predlošcima u Engleskoj, Španjolskoj, Italiji i Hrvatskoj. Gučetićeva Dalida napisana je u vrijeme dok Shakespeare još nije napisao ni jednu dramu. Čak je i veliki španjolski dramatičar Lope de Vega desetak godina nakon Gučetića napisao inačicu drame o veronskim ljubavnicima Castelvines y Monteses, koja završava hepiendom. Naime, jednako kao i dubrovački pisac, Vega je probudio svoje ljubavnike, tako da oni nisu zakoračili u zagrobni svijet senekijanske drame krvi i užasa. Priča o nesretnim ljubavnicima dogodila se u Veroni, a imena zavađenih porodica nisu izmišljena, pa tako Dante, iako ne spominje imena ljubavnika, u šesto pjevanje Čistilišta smješta njihove obitelji Montecchi i Capuleti.

Motiv te ljubavne tragedije, prije nego što se dogodio povijesnim osobama, nalazimo u priči o Piramu i Tizbi u Ovidijevim Metamorfozama, koju su u drugoj polovici 16. stoljeća preveli Dominko Zlatarić i Brne Karnarutić. Priča o tragičnim ljubavnicima prvobitno se pojavila u proznom obliku, tako da ju je potkraj 15. stoljeća fiksirao Masuccio Salernitano u 33. noveli zbirke Il Novellino. No ti prvi prozni Romeo i Giuliette nisu veronski, već sijenski ljubavnici, a sadrže i mnoga fabulativna razilaženja sa Shakespeareovim predloškom. Postoji i verzija kojoj je autor Gasparo Visconti, milanski plemić čija se novela zove Di Paulo e Daria amanti iz 1495, u kojoj buduća šekspirovska tema još traži imena glavnih likova. U 16. stoljeću inačicu novele napisao je Luigi da Porto, a ona je posthumno objavljena 1535. No zahvaljujući kasnijoj Shakespeareovoj slavi, najspominjanija fabulacija o Romeu i Giulietti je ona Mattea Bandella iz zbirke Le Novelle prema kojoj je Arthur Brooke napisao poznati spjev. Taj je motiv prvi put u dramskom žanru obrađen u Grotovoj Adriani, a onda je vrlo rano preuzet i u hrvatskoj književnosti, gdje je postao Gučetićeva Dalida.

Obrat perspektiva

Grotovo je djelo bilo je tiskano 1578, pa se pretpostavlja da je Gučetićeva drama napisana nakon toga datuma, premda postoji mogućnost da je on Grotovu dramu poznavao i u rukopisu jer je ona u tom obliku kružila Italijom već od 1572. S pravom se upozoravalo da se pri uporabi termina „kontaminacija“ mora biti oprezan jer je Adrianu Gučetić iskoristio u prva četiri čina, dakle u 2964 stiha, dok je posljednji Dalidin čin izradio koristeći se finalnim scenama iz Cinthiove Orbecche u svega 662 stiha. Stoga se može pretpostaviti da dubrovački pisac nije bio zadovoljan raspletom tragične ljubavi Grotove Adriane i Latina, koji umiru na način vrlo srodan Shakespeareovim ljubavnicima. Ne samo da u Gučetićevoj drami Dalida i njezin Oronte ne umiru na ljubavnom odru, pa oboje ispijaju samo opojan, a ne otrovan napitak, nego oni nisu ni djeca nekih „neobuzdanih i divljih“ grofovskih obitelji iz Danteova Čistilišta, već djeca sukobljenih kraljeva. Dalida, kći kralja Atrija, i Oronte, sin kralja Izmara, dramske su osobe pseudoantičke provenijencije, pa ovdje tragični sukob neće izbiti zbog ljubavnoga slučaja kao u Adriani, već će taj kraljevski par u svojoj nezakonitoj bračnoj zajednici imati i djecu. Dalida ne samo da narušava „tradiciju nametnutih vrijednosti“, ne samo da ekstenzivno izgovara tekst o slobodi izbora, dok ga je Giulietta samo provodila dramskih djelovanjem, već narušava nasljedni red. Za razliku od pastoralnoga žanra, gdje se hijerarhijski poredak uvijek temeljio na božanskim načelima, Gučetićeva tragedija primjer je obrata perspektiva. Kako se antička priča presađuje u renesansni okvir, neće se moći poludjeli Atrijo pozivati na božanske autoritete u očuvanju nasljednoga reda kad na kraju ubije svoje unuke i dobije na pladnju glavu Oronteovu, već će naprotiv Dalida argumentirati svoje žensko pravo na izbor muža pozivajući se na Boga: „Ne poznam, majko ma, većega nikoga / nada mnom nego sama jednoga zgar Boga. […] / On zakon čovjeku i ženi postavlja, / što hoću ne reku, da vjera ne valja.“

Emancipirana Julija

Paradoksalno, u vremenu Gučetićeva života i ranije, Crkva je, kako piše Zdenka Janeković Römer, pridonijela ženskoj emancipaciji: „Crkvena doktrina o sporazumu supružnika koji čine brak bila je osobito značajna za porast važnosti žena i njihove volje, budući da ih u činu sklapanja braka smatra ravnopravnim muškarcima.“ Ne samo da Dalida izgovara emancipacijski i slobodarski tekst, nego on ima pravorijek jer je poduprt božanskim načelima. Tako je i Oronteova glava na pladnju scenski znak koji podsjeća na još jedan kršćanski simbol. Dalida je poremetila zemaljske zakone i zato je njezina tragična sudbina unaprijed određena. Njezin brat Flaminio, kojega u dvoboju ubija njezin ljubavnik, u Gučetićevu predlošku osoba je in absentia, osoba koja nema prilike pretendirati na vlastito prijestolje. No, poludjeli Atrijo, koji ubija svoje unuke, Dalidinu djecu, radije zatire svoje kraljevstvo negoli da se s neprijateljima pomiri nad sinovim mrtvim tijelom. Na kraju Dalida počini ocoubojstvo, a potom i samoubojstvo, prema Cinthiovu finalu Orbecche. Giraldi Cinthio nije bio samo veliki štovatelj Senekina teatra, već je pisao i teoretske spise, tako da se prema senekijanskom konceptu u okularu publike moglo vidjeti samo propisivano posljednje ubojstvo, a u ovom slučaju i samoubojstvo. Ne samo da su Dalidini monolozi mogli imati aluzije na u samostanima zasužnjene dubrovačke plemkinje, nego je ona mogla aludirati na čestu pojavu nezakonite djece u Dubrovniku 16. stoljeća kojima su očevi bili razuzdani plemići. No iako su Dubrovčani onoga vremena iskazivali visoki stupanj humanosti pa su se spominjali i svoje nezakonite djece u testamentima, ipak nije bilo moguće da nasljedna prava na plemstvo steknu djeca začeta s građankama. Kada bismo uzeli te pretpostavke u obzir, onda bi daleka aluzija iz Gučetićeve Dalide bila okrutnija od one iz Gundulićeve Dubravke, jer će Atrijo radije dokinuti Dubravu negoli prepustiti je nedostojnim nasljednicima.

U posljednjoj hrvatskoj režiji Shakespeareovih Romea i Giuliette u Splitu, redateljica Delmestre pokazala je na gotovo senekijanski mračnoj sceni kako je mirenje zaraćenih svjetova moguće samo nad mrtvim tijelima njihove djece. Jer tek u trenutku kada su poljubili mrtve usne svoje djece oni su se otrovali napitkom ljubavi, koja je nadvladala desetljetnu mržnju.

*.*.*.*.*.*

Tko je bio Ivan Krizmanić

Prvi prevoditelj Romea i Giuliette bio je opat i župnik u Mariji Bistrici koji je prevodio s raznih jezika. Rođen je 1788. na Sutli. Poslije se približio ilircima, ali nikada nije odustao od kajkavskog idioma. Ugledan, umro je 1852. Krizmanić je preveo govor kraljice Mab, koju je nazvao Flundra, iz četvrtoga prizora prvoga čina. Opat koji je preveo i Miltonov Izgubljeni raj govor je okrutne vilinske kraljice preveo dvaput: jednom u prozi, a jednom u stihu.

Veronska znamenitost – slavni Julijin balkon

Verona

Charles Dickens je putujući prema staroj Veroni 1844. lamentirao kako se boji otići onamo da mu stvarni grad ne bi ukrao predodžbu o Romeu i Giulietti koju je dotad posjedovao. U tom gradu literatura kao da je kod kuće, i to posebno ona ljubavna. U Veroni je 84. godine prije Krista rođen najsjajniji rimski ljubavni pjesnik Katul. Bila je Verona omiljeno odmorište i ljubavno gnijezdo franačkoga vladara Pipina. Rodom je iz Verone i Danteov prethodnik Giacomino, čiji ep u prvom dijelu opisuje radosti raja, a u drugom, koji se zove De Babylonia civitate infernali, užase pakla. I slavni pisac prve knjige o sifilisu (Syphilis sive de morbo gallico, 1535) Girolamo Fracastoro bio je iz Giuliettina i Romeova grada, a nije slučajno što je iz Verone, koja je dala temu jednoj od najslavnijih tragedija, bio Scipione Maffei, pisac slavne klasicističke Merope, tragedije kojoj se divio Shakespeareov njemački uskrsitelj G. E. Lessing. U Veroni su rođeni veliki talijanski prosvjetitelji braća Giovanni i Ippolito Pindemonte, zatim revolucionarni književnik Aleardo Aleardi, popularan među hrvatskim slobodarima i domoljubima sredinom 19. stoljeća. Još je zanimljiviji popis putnika koji nisu htjeli mimoići Veronu, a poslije, kad je to bilo moguće, i obići grob slavne ljubavnice. Na tom su popisu Dante, koji se ondje sakrio kad su ga izgnali iz Firence, Petrarca je u Veroni otkrio nepoznato Ciceronovo pismo, u gradu su se zadržavali dulje Casanova, Goldoni, Goethe, koji je jednom drastično skratio i na mjeru klasicizma redigirao Shakespeareovu dramu o veronskim ljubavnicima. Zanimljivo je da je gledajući prazan veronski amfiteatar pred tim savršeno sačuvanim spomenikom Goethe najavio njegovu budućnost te je zapisao da ga ne treba gledati dok je prazan, nego upravo kad je prepun ljudi. Veronu je jednom posjetio i Franz Kafka na jednodnevnom izletu iz Venecije 1913, istodobno kad i Hermann Hesse. Grad je ovjekovječio redatelj Franco Zeffirelli u filmu Romeo i Julija iz 1968, a posebne književne tekstove posvetili su mu Giosue Carducci, Franz Werfel i mnogi drugi. Operu o ljubavnicima, zasad najuspješniju, skladao je Riccardo Zandonai 1922.

Julija je Julijica

Već je 1975. Josip Torbarina predložio da se izvornik Romeo and Juliet prevede kao Romeo i Giulietta argumentirajući da se u talijanskim novelama junakinja zove Giulietta, a ne Giulia, jednako kao što se u francuskim zove Juliette, a u engleskim prijevodima Juliet. Sam je Shakespeare znao razliku između imena Giulia (u Dva veronska plemića dramski lik zove se Julia) i deminutivnog oblika toga imena Giulietta (Juliet). Stoga Torbarina smatra da nije ispravno Shakespeareovu Juliet prevoditi kao Juliju, što se u nas uvriježilo u prijevodima tog Shakespeareova djela s njemačkoga jezika.