Praznina kao oblik samospoznaje

Dom HDLU-a otvorio je izložbu Hame Čavrka, rođenoga Sarajlije, poznatoga grafičara koji je studij završio u rodnom gradu, a radi u Zagrebu i Rijeci (gdje predaje na Likovnoj akademiji). Nekoliko ciklusa ispunjava Meštrovićev paviljon – u cilindričnom prostoru Bačve prostorna je instalacija Nosce te ipsum, u Prstenu izložene su grafike i prostorne i svjetlosne instalacije, a u PM-u isprinti u lightboxovima sa zajedničkim naslovom ciklusa Carta Incognita. Sve to upućuje na veliku raznolikost izložbe.

Iz ciklusa Carta incognita

Poveznica je (gotovo) svih radova linearnost, niz pravaca koji se nepravilno križaju na grafikama i u prostoru. Kod instalacija vidimo projekcije svjetlosnih efekata koje proizvode linije ili tamni prostor ispresijecan nitima koje pod ultraljubičastim svjetlom fluoresceriraju. Ponavljanje tog lajtmotiva linije varirano je – ono je ili prostorno ili samo vizualno, dinamično (kod videa), ali i statično (u drugim slučajevima). Različito medijsko tretiranje linije s jedne strane pokazuje bogatstvo grafičareve imaginacije, a prostorna veličina, fluorescentne boje, svjetla i ostalo možda se čine kao više puta iskorištene ambijentalne formule, ali ono što je konačan dodir koji razbija dojam „reciklaže“ jest zvuk – niz dugih, monotonih tonova koji stvaraju osjećaj praznine i napetosti svojstven svim radovima izložbe. Instalacija u Bačvi koja taj prostor obavija mekanim bijelim materijalom onemogućava jeku i sugerira bijelu prazninu kao mogući početak samospoznaje (naslov znači „upoznaj sebe“) previše je očigledna i previše puta upotrijebljena usporedba. Ne želimo reći da je ta instalacija loša po sebi, samo vrlo očekivana, no ispisi uvećanih fotografija segmenata grafika u lightboxovima potpun su, vizualno dosadan promašaj.

Okrenimo se na ono što je zaista majstorsko ostvarenje ove izložbe i u čemu je Čavrk istinski majstor, a to su grafike. Rađene su u tehnici akvatinte koja dopušta prijelaze boje, kao i dojam mrlja na papiru najčešće u tonovima sive ili crvene boje. Apstrakcija koju prikazuju temelji se na tankim linijama koje se pružaju u svim smjerovima. Njihova gustoća i raspored osnova su kompozicija u kojima postoji pravilnost – svi su formati vertikalni pravokutnici i linije koje čine glavninu slike postavljene su tako da slijede vertikalu. Uz njih tu su i otisnute nepravilne četvorine koje dodatno dinamiziraju površinu i zbog rubova koji ne slijede nijedan geometrijski lik pojačavaju dojam slučajnosti, otrgnutosti, drugim riječima kompozicije koja je sama sebi svrha. Takva primjena plohe u plošnom mediju stvara gestu, ostavlja rukopis – naime kako su otisci s različitih matrica više ili manje transparentni preklapanje njihovih ploha vizualno zgušnjava grafiku na željenim mjestima, što opet dopušta igru kompozicije i uključivanje drugih elemenata u nju (u ovom slučaju već spomenutih linija).

Značenje Čavrkovih grafika, njegovih (kako kaže naslov izložbe) karata jest u čitanju tih linija kao pravaca, odnosno putova. Na pozadini zamrljanoj zbog tehnike akvatinte ti pravci djeluju beskonačno i besmisleno, poput egzistencijalističke vizije ljudskog života bačena u stvarnost bez cilja. Dojam vječne tjeskobe, grča u kojemu čovjek živi dočaran je otisnutim kartama koje ne govore o putu i odredištu, jer odredišta nema, a „sva naša jučer, put su do sjenovitog groba“ kako podsjeća Macbeth. Glazba na izložbi sa svojim već spomenutim karakteristikama pridonosi viziji stalne napetosti, očekivanja i tupa trajanja. Putovi na kartama Hame Čavrka podsjećaju i na vrlo ekspresivan opis izgažene ceste s nakrivljenim putokazom u Roberta Musila koja je na njegova junaka djelovala: „...kao očajan krik“. Praznina, trošnost, besciljnost, koje nas pritišću svakodnevno, otisnute su u akvatintama tog umjetnika na način koji podsjeća i na tradicionalni enformel. Čavrkove su grafike duboko proživljene i isti takav dubok dojam (pojačan zvukovnom komponentom) ostavljaju na izložbi.