Poetika hrvatskoga ruba

Pjesništvo Hrvata u Vojvodini, kao i cijela njihova književnost i kultura, razvija se već nekoliko stoljeća u vrlo teškim uvjetima, no unatoč odvojenosti od matice i nepovoljnim društveno-političkim okolnostima ono i danas na živom hrvatskom jeziku njeguje i čuva hrvatsku kulturu i duh. Ta poetika hrvatskoga ruba, kako ju je nazvao Tomislav Žigmanov na tribini o suvremenom pjesništvu vojvođanskih Hrvata, održanoj u Društvu hrvatskih književnika 27. siječnja, do 1990, kao i književnost vojvođanskih Hrvata u cjelini, nije imala nakladnike, časopise, ustrojeno i obrazovano čitateljstvo, institucionalna udruženja mladih literata ni kritičku recepciju i zato je nezasluženo ostala isključenom iz glavnine književnoga prostora u matičnoj domovini tijekom cijeloga 20. stoljeća. S obzirom da taj korpus obiluje vrlo važnim pjesničkim ostvarenjima, važnima i za modernu hrvatsku književnost u cjelini, na tribini su predstavljeni reprezentativni radovi i autori, a o pjesništvu te zanemarene nacionalne manjine uz Žigmanova su govorili potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić, književni povjesničar Joža Skok i Ernest Fišer, glavni urednik Kola, dok je odabrane stihove čitao dramski umjetnik Dubravko Sidor.

Joža Skok, Stjepan Sučić, Tomislav Žigmanov, Ernest Fischer, Lada Žigo i Dubravko Sidor

Sučić je rekao kako je od samih početaka Matice ilirske iz Srijema, Bačke, Baranje, Pečuha i Budimpešte i svih krajeva gdje su živjeli Hrvati bilo članova. Podsjetio je da ove godine slavimo 170. obljetnicu osnutka Matice hrvatske i 50 godina kako je započet ciklus knjiga Pet stoljeća hrvatske književnosti, koji je u Hrvatskom proljeću iznjedrio i prve antologije poezije i proze bunjevačkih Hrvata Geze Kikića. Dodao je da je prva antologija cjelokupnoga pjesništva vojvođanskih Hrvata u (izboru Tomislava Žigmanova) objelodanjena tek 2010. u Kolu, 5–6, čime je gozbeni stol poezije svih Hrvata iz tih krajeva predstavljen hrvatskom narodu i svim prijateljima hrvatske knjige i riječi, željnima dobrih vijesti, gesta i dobre pjesme. Fišer je ukazao na probleme s kojima se Hrvati u Vojvodini susreću, dodavši kako je u Žigmanovljevu izboru u Kolu zastupljeno dvadeset reprezentativnih autora koji su, unatoč djelovanju u egzilu, snagom talenta i umjetničkog nadahnuća stvorili visoko esteticizirano pjesništvo koje se jasno identificira kao hrvatsko. Joža Skok također je kazao kako je ta poezija, poput književnosti mađarskih i gradišćanskih Hrvata, sastavni dio hrvatske književnosti, naglasivši da sve tri nabrojene književnosti u dosadašnjim antologijama imaju više simboličko nego stvarno značenje. Naglasio je kako su zbog specifične društvene povijesti, koja je utjecala na književne žanrove i vrste, teme tog pjesništva uglavnom zavičajne, domoljubne i duhovne, ističući kako Žigmanovljeva antologija „prepoznaje autore koji su nadrasli zavičajni element te po svojim dometima mogu sudjelovati u općoj antologiji“. Kao ponajbolje autore izdvojio je Lazara Merkovića, Petka Vojnića Purčara te Jasnu Melvinger, koji su „vrlo jaka imena hrvatskog suvremenog pjesništva u globalu“.

Tribina Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata upoznala je zagrebačku publiku s kvalitetnim i vrlo pluralnim pjesništvom zanemarene nacionalne manjine u Vojvodini, koja već godinama teži izići iz zatomljenosti vlastitoga života i postati vidljivom u hrvatskom kulturnom prostoru. Iako je na kraju tribine iz publike upućene kritika da nije pročitana nijedna pjesma na ikavici, tribina je uspješno predstavila taj sastavni dio hrvatskoga književnog korpusa i senzibilizirala hrvatsku javnost za probleme s kojima se suočava, kako suvremeno pjesništvo, tako i cijela kultura i nacionalno biće Hrvata u Vojvodini.