Odlična režija i dramaturške slabosti

Hrvatski filmaš Branko Ivanda u filmu Lea i Darija posegnuo je za rekonstrukcijom povijesne činjenice, priče o životnom putu židovske djevojčice iz Zagreba Lee Deutsch, koja je neposredno prije Drugoga svjetskog rata bljesnula na kazališnoj pozornici HNK-a kao glumica, pjevačica i plesačica skupine Dječje carstvo, ali je u ratnom žrvnju stradala zbog rasnih zakona i umrla u teretnom vagonu na putu u Auschwitz. Ipak, nije posrijedi u potpunosti biografski film, jer posve je jasno da Ivanda i Drago Kekanović kao potpisnici scenarističkoga predloška životopis mlade umjetnice restrukturiraju i interpretiraju, a ne tek vjerno slijede.

Lea i Darija – dragocjeno ostvarenje u hrvatskoj kinematografiji

Film je to prijelomnoga povijesnog zaleđa koje se pak ne očituje pravocrtno, nego uočavamo i nekoliko razina predočavanja povijesnih zbivanja. Ne treba zaboraviti da je posrijedi zapravo retrospektivno sagledavanje, upravo zbog činjenice da počinje vizurom Leine preživjele prijateljice Darije Gasteiger, pripadnice nekadašnje folksdojčerske obitelji. Davno preminula Lea postaje pritom i izvanprizorni narator nazočan više puta tijekom filma, a njezina je uloga dvojaka. Ne griješimo naznačimo li predznak nadrealnoga, ali ni da je posrijedi varijacija prvobitnoga povijesnog izvora usmene predaje. Subjektivnost takva iskaza oprečna je objektivnosti uporabe arhivskih snimaka razdoblja obrađena u filmu, snimaka koje je Ivanda sakupio iz raznih izvora, koji se pritom nadograđuju scenama nalik autentičnim. Arhivska je građa, dakako, izravan slikovni izvor, podložan i povijesnom i kritičkom propitivanju. No pritom su posrijedi tek slikopisni naglasci igranofilmskoga predznaka.

Razvidna je podjela filma na predratni i ratni dio, a kako je i njihovo trajanje podjednako, nije preporučljivo zanemariti arhetipsku suprotnost umjetničkoga iskaza kao stvaralačkog te ratnog okružja kao destruktivnoga. U toj se suprotnosti rat ipak pokazuje snažnijim pa ne priječi samo esenciju protagonistice, nego poništava i njezinu egzistenciju. U predratnome razdoblju opažamo i oslonac o nasljeđe klasičnoga mjuzikla, uklopljena u dramski kontekst koji nadvladava u ratnom. Branko Ivanda u oslikavanju narativne građe ovoga filma osvrće se i spram tradicije filmova naznačenoga razdoblja te podjednako uradaka koji su to razdoblje obrađivali. Pritom opažamo punu ravnopravnost osvrtanja na američku i europske kinematografije, kao i razabirljiv rukopis snimateljskoga rada Mirka Pivčevića. Raskoš je snimateljskih postupaka zasnovana na epskom predočavanju eksterijera te naglascima na interijernim scenama, koje su bogatom scenografijom Ive Hušnjaka poput mosta u prelasku od suvremenoga do sada već davna povijesnoga razdoblja.

Građa je izložena eliptično, vremenskim sažimanjem i ispuštanjem ratnih zbivanja izbjegavaju se opća mjesta, često ideologizirana u ratnom filmu partizanskoga predznaka. Nužno je navesti i da se elipsama u očitovanju povijesnoga film oslanja na gledateljevo predznanje o Drugome svjetskom ratu i stradanju Židova. No sažimanje vremenskog u dramaturgiji možemo sagledati i poput mjestimičnih pukotina u dramaturgiji, što uvjetuje i povremeno nesuglasje karakterizacije. Nepobitno je da Darijina karakterizacija ostaje u sjeni Leine, a naglašena je i krajnost u očitovanju njezine majke Melite, koja se kreće od personifikacije nadolazećeg nacizma do odslika milosrdne Samarićanke. Egzistencijalna suprotnost dviju obitelji, židovske obitelji Deutsch i njemačke Geisteiger, usuglašava se djelomice tijekom filma, ali ne može zapriječiti i stradanje zamalo čitave obitelji, stradanje koje je pokušao zaustaviti mladi ustaški predstavnik, emotivno sklon Lei. Opažamo i povremenu šturost karakterizacije ponekih likova, koji ostaju na razini arhetipova, a u nizu situacija i likova opažamo i određenu političku korektnost ostvarenja. Pa tako nisu svi nacisti i ustaše destruktivni, niti su partizani uvijek učinkoviti u zaštiti ugroženih. Podjednako, naznačena je i revalorizacija uloge nadbiskupa Stepinca u pokušaju zaštite ugroženih tijekom mukotrpnoga ratnog sukoba.

Glumački postav uglavnom je uspješno nadogradio temeljne postavke likova, što posebice vrijedi za Klaru Naku kao Leu i Tamy Zajec u ulozi Darije te već poslovično izvrsnu Zrinku Cvitešić u ulozi Leine majke Ivke. Linda Begonja u ulozi Darijine majke uspjela je nadići preokret u karakterizaciji, a ne smijemo zanemariti ni Vedrana Živolića u primjereno suzdržanu tumačenju mladoga pripadnika ustaškoga pokreta Tadije Kukića. Jasno se vidi redateljsko vodstvo glumačkoga postava, a bez zazora tvrdim da su redateljski postupci Branka Ivande visoki kvalitativni doseg ovoga filma. Ivanda prevladava moguće pukotine u dramaturgiji, izborom planova i kadriranjem, te variranjem u mizanscenu doseže povišenu emocionalnost prikazanoga ne sežući pritom u patetiku. Nema u ovom filmu prevelike izravnosti iskaza, dapače obiluje nizom vrlo sugestivnih scena ili sekvenci, precizno ostvarena ugođaja i evokativnosti. Nagovještaj je ratnoga sukoba otponac dislokaciji čitave obitelji Deutsch, a pogotovu same Lee, pa kada u sceni susreta s učiteljicom pored HNK-a vidimo praznu klupu na kojoj je netom sjedila Lea, anticipiramo i njezino skoro stradanje. Podjednako, sam svršetak inverzija je tegobnoga Leina stradanja na putu u konclogor i postaje doslovna metafora religijskoga dosega nebeskoga.

Naposljetku, Lea i Darija vrlo je dobar film nedovoljne dramaturške sređenosti da bismo ga označili izvrsnim. Ipak, dragocjeno je to ostvarenje u hrvatskoj kinematografiji i zaslužuje znatniji odaziv gledateljstva.