O politici i (ne)moralu

U svom dosad najzrelijem i najpesimističnijem redateljskom projektu George Clooney bavi se zakulisnim igrama tijekom izborne kampanje za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke

Na temelju zasad četiri redateljska projekta najveće holivudske glumačke zvijezde Georgea Clooneya lako se može zaključiti nekoliko stvari. Ponajprije, riječ je o angažiranom i vrlo promišljenu autoru koji u svakom novom ostvarenju redateljski sazrijeva i koji je primarno usredotočen na bavljenje tamnim naličjem američke sadašnjosti i povijesti, političke u podjednakom omjeru kao i medijske. Clooneya i kao redatelja, a u dobroj mjeri i kao glumca jer u svojim filmovima redovito staje i ispred kamere, trajno intrigiraju moć politike i sedme sile, baš kao i njihovih zlouporaba. Mediji i politika pritom su u čvrstom međusobnom odnosu, često naglašeno nezakonitom i nemoralnom, pri čemu Clooney nema nikakvih iluzija da je nekad bilo bolje, ili da su konkretan boljitak i napredak mogući danas ili u budućnosti. Bez obzira radilo se o vrlo solidnoj i zgodno subverzivnoj, no ipak donekle precijenjenoj biografskoj drami Ispovjedi opasnog uma, adaptaciji knjige pionira televizijske zabave Chucka Barrisa koji je paralelno s karijerom TV-zvijezde od 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća gradio i onu CIA-ina plaćenog ubojice, o odličnoj crno-bijeloj doku-drami Laku noć, i sretno, sa srcem i s vidljivom strašću realiziranoj priči o hrabrom Edwardu R. Murrowu, uredniku na TV-postaji CBS koji se s kolegama odvažno suprotstavio zloglasnom senatoru Josephu McCarthyju i lovu na vještice, ili pak o recentnim Martovskim idama koje nam otkrivaju zakulisna zbivanja tijekom izborne kampanje za predsjedničkoga kandidata Demokratske stranke, Clooney se predstavlja kao realist, ali ne i cinik, kao osoba koja je po svemu sudeći nekad bila idealist, ali je u međuvremenu shvatila svoje zablude i uvjerila se u istinitost izreke koja politiku izjednačava s najstarijim zanatom na svijetu. Ako su u početku i postavljeni kao idealisti, barem u okvirima vlastite profesije što je dijelom slučaj sa sredovječnim Edwardom Murrowom, a više s mladim Stephenom Meyersom u Martovskim idama, njegovi protagonisti do kraja gube sve iluzije, doživljavaju grubu ubrzanu katarzu i bivaju prisiljeni priznati poraz, ali i pristati na pravila igre da bi sačuvali barem minimum vlastitog integriteta i dostojanstva.

Odlični Ryan Gosling u Martovskim idama

Angažirano i staromodno

S druge strane, svi Clooneyjevi redateljski naslovi naglašeno su na dobar način starinski, i idejno, i odabranim temama, i izvedbama, iz čega se nameće zaključak da je on ljubitelj klasičnoga Hollywooda, kojem je najkonkretniju posvetu dao u podcijenjenoj romantičnoj sportskoj komediji Prljava igra. Kroz nenametljivu režiju, slikovite i temperamentne protagoniste (isluženi igrač američkog nogometa Jimmy Dodge Connelly i ambiciozna novinarka Lexie Littleton), sofisticirani humorni odmak, obilje autoironije, elegantnu fotografiju te brze i inteligentne dijaloge, Clooney je stvorio zavodljivu posvetu screwball-komediji i klasičnim ostvarenjima Prestona Sturgesa, Howarda Hawksa i Johna Forda. On je umjetnik koji se zvjezdanim statusom pametno koristi za snimanje osobnih i jasnim autorskim pečatom obilježenih projekata koje odlikuju jasan, no nimalo pretenciozan angažman, sigurna i u svakom novom filmu bolja i sugestivnija režija, znalački izbor vrhunskih glumaca i drugih suradnika poput direktora fotografije Newtona Thomasa Siegela i Phedona Papamichaela te skladatelja Alexandrea Desplata i Randyja Newmana, uz kreiranje djela koja se doimaju kao da su vremeplovom stigla iz nekih prošlih vremena.

Staromodnost i klasičnost odlike su i Martovskih ida, storije o ambicioznom Stephenu Meyersu (odlični Ryan Gosling), glasnogovorniku guvernera Pennsylvanije Mikea Morrisa (sam Clooney u izvrsnoj roli), koji će se tijekom njegova natjecanja za predsjedničkoga kandidata demokrata neočekivano suočiti s prijetvornošću, prljavštinama i zlom od onog od kojeg se tomu najmanje nadao. Morris je naočit, vrlo šarmantan i elokventan te u javnosti popularan obiteljski čovjek koji se otvoreno zalaže za liberalne vrijednosti i toleranciju, koji nimalo ne kalkulira s iznošenjem svojih stavova i za kojega svi pa i Meyers vjeruju da je pošten i posve nekorumpiran. Njegov je konkurent u unutarstranačkim izborima senator iz Arkansasa Ted Pullman, a ključno odmjeravanje snaga održat će se u Ohiju, gdje će najvažniji biti delegatski glasovi koje će onom komu se prikloni osigurati senator Thompson. No Thompson je konzervativac čiju su karijeru obilježile i određene afere, pa Morris zbog toga i različitih svjetonazora ne želi s njim sklapati nikakve paktove, pogotovu stoga što on potporu uvjetuje budućom funkcijom ministra ili čak državnoga tajnika. Dakako da Meyersu imponiraju tako čvrsti i dosljedni Morrisovi stavovi, pa je on u razgovorima s mladom Molly Stearns, nižerangiranom djelatnicom u Morrisovoj kampanji i kćerkom predsjednika Nacionalnog komiteta Demokratske stranke, sklon idealiziranju svoga šefa. U tome ga ne uspijevaju omesti ni odrješiti šef Morrisova izbornog stožera Paul Zara u uobičajeno sjajnoj ulozi Philipa Seymoura Hoffmana, ni njegov kolega iz Pullmanova tabora Tom Duffy u interpretaciji pouzdanoga Paula Giamattija, obojice makijavelista koji su u ostvarenju svojih ciljeva, čini se, spremni gaziti i preko leševa. No kad ga Duffy pokuša vrbovati za prijelaz na suparničku stranu, te kad se upusti u vezu s Molly, Stephen i ne sluti da se njegov status kobno zaljuljao i da će ubrzo doznati nešto što će ga dovesti pred nerješivu moralnu dvojbu, o ishodu koje može ovisiti i sudbina čitave zemlje.

Originalno rješenje filmskog plakata

Gubljenje ideala

Ključna scena Martovskih ida, adaptacije hvaljenoga kazališnog komada Farragut North Beaua Willimona prema kojem su scenarij napisali sam autor, Clooney i Grant Heslov, jest ona tajnoga razgovora tjelesno vidno izmoždena i moralno dotučena Stephena s Morrisom u slabo osvijetljenoj kuhinji hotela potkraj filma. Dok mladić među policama s posuđem prema senatorovu glasu pokušava dokučiti gdje se on nalazi, i dok mu se polako približava, kuhinjom u kojoj su samo njih dvojica odzvanja dubok, grub i odsječan Morrisov glas, glas kakav od njega dotad nismo čuli. Suočen sa sviješću da Stephen zna njegovu možda kobnu tajnu koja potpuno ruši njegov javni imidž i zbog koje je jedna osoba tog dana počinila samoubojstvo, senator ne pokazuje nimalo grizodušja, sućuti ili žaljenja, već upravo suprotno nastupa s pozicije bezobzirna svemogućeg vladara ljudskih sudbina, i Morris se tu otkriva kao makijavelist, mnogo opakiji i podmukliji no što bi to Zara i Duffy ikad mogli biti te neodoljivo podsjeća na Louisa Cyphrea u remek-djelu Anđeosko srce Alana Parkera. Štoviše, čitava ta sekvenca asocira me na razgovor nesretnoga privatnog detektiva Harryja Angela sa Cyphreom iz Parkerova filma, jer Clooney senatoru Morrisu odjednom pridaje i Stephenu i gledateljima neočekivane dijabolične osobine. Na temelju prethodno viđena očekivali bismo da će senator biti mekan ili barem znatno mekši, da će priznati pogrešku, izraziti žaljenje i posegnuti za alibijem kako je bila riječ o nesmotrenosti i kratkotrajnoj slabosti te da smo svi ljudi i krvavi ispod kože, no on ne radi ništa od toga. Morris nastupa napadački i prijeteći te Stephenu pokušava postaviti ultimatum, time u prah mrveći i posljednje mladićeve iluzije. Prisiljen birati između mogućnosti da istoga dana u javnost iziđe s istinom te smjesta zapečati vlastitu karijeru, ali i bilo kakve izborne izglede Morrisa i demokrata, Stephen izabire šire gledano zacijelo veće zlo te dijelom vođen i osobnim ponosom, željom za osvetom Zari i Duffyju kao i karijerističkim pobudama, pristaje da vjerojatni budući američki predsjednik postane amoralni licemjer i zla osoba čija javna predodžba ni u tragovima ne odgovara zbilji. Makar formalno jest tako, držim da autor ovim filmom ipak primarno ne demonizira Demokratsku stranku, već politiku općenito.

U Veneciji nagrađene i za četiri Zlatna globusa nominirane Martovske ide kao dosad najzreliji i najpesimističniji Clooneyjev redateljski projekt otvaraju i zatvaraju identične scene s mladim djevojkama koje u izborni stožer donose kave, a tamo ih dočekuju ambiciozni i manje ili više antipatični dečki koji će prije ili kasnije i preko njihovih tijela prodati duše vragu. U obama slučajevima Stephen na pozornici pred američkom zastavom ugađa mikrofon, no zajedno s njim promijenio se čitav kontekst, pa ni stars and stripes ne sjaje jednako.