Neutaživa strast crtača

Dvije izložbe koje su u posljednje vrijeme privukle pozornost francuske javnosti kipare Rodina i Bourdellea predstavljaju kroz njihove crtačke opuse, dajući odličan uvid u umjetnički razvoj dvaju likovnih

autoriteta

Sto pedeseta godišnjica rođenja Antoinea Bourdellea (Montauban, 1861–Vésinet, 1929) proslavljena je nedavno zatvorenom izložbom Antoine Bourdelle... samo crtež. Je li neobično takvom izložbom obilježiti veliku kiparevu obljetnicu u njegovu muzeju? Nije, ako znamo u kojoj je mjeri crtež prožimao Bourdelleovo kiparstvo i koja je njegova uloga u sklopu cjelokupnog opusa. U Bourdelleovu muzeju čuva se više od 6200 njegovih crteža. Za izložbu načinjen je izbor od dvjestotinjak listova, koji najreprezentativnije iskazuju umjetnikov izričaj. Osim poznatih djela poput krokija plesa Isadore Duncan, pripremnih crteža za Herakla strijelca, projekta pročelja kazališta Champs-Élysées, fantastičnih crteža kentaura, predstavljeni su i dosad neobjavljeni crteži.

Auguste Rodin, Satyre. Gola žena sa savijenim nogama i uspravnom rukom, 1900.

Manji broj crteža bili su priprema za skulpturu, a veći dio nastao je prema prirodi, nacrtan uživo ili prema sjećanju, iz mašte ili ponovnim preuzimanjem određenih motiva. Analizirajući evoluciju Bourdelleova potpisa do monograma, koji je uvelike prisutan na njegovim crtežima kao i na skulpturama, Stéphane Ferrand, zadužen za kabinet grafičkih umjetnosti, otkriva kako je umjetnik osmišljavao svoj identitet. S druge pak strane Annie Barbera, oslanjajući se na arhivske fondove koji potječu od umjetnika, njegove supruge i kćeri, prvi put utvrđuje povijest crteža koji se čuvaju u muzeju.

Sam je Bourdelle isticao važnost crteža u formiranju kipara, napominjući da je od najranijih dana, u djetinjstvu, u školi i doma, pridavao mnogo pozornosti i vremena toj likovnoj disciplini. „Treba stalno crtati, crtež je znanje o skulpturi. Skulptura, naposljetku, nije ništa drugo do crtež u svakom pogledu“, samo su neke od brojnih misli kojima je kipar isticao svoju usredotočenost na medij. Posvećenost crtežu prenosio je poslije podučavajući mlade umjetnike na Académie de la Grande Chaumičre.

Bourdelle i vježba za oko i ruku

Na izložbi su njegovi crteži nastali za studiranja na École des Beaux-Arts u Toulouseu, koju upisuje 1876, „vježbe za oko i ruku“, uobičajen način reproduciranja antičke tradicije, repertoara sjevernjačkih škola i Michelangela. Perfekcionistička ali hladna, akademska faza traje do 1885, kada živi u Parizu (u koji se doselio koncem 1883). Usporedno s izvršavanjem školskih i akademskih zadaća kipar se, naime, posvećuje crtežu za koji motive crpe iz mašte, odnosno koje pronalazi u najbližoj okolini, primjerice na ulici. Prizori iz kripte crkve Saint-Michel u Bourdeauxu oko 1880, u kojoj su se čuvale mumije, odaje umjetnikovu sklonost mračnim i dramatičnim scenama morbidne atmosfere. Slični se elementi provlače na krokijima prema Danteovu Paklu, nastalima oko 1885/1886, na kojima Bourdelle ekspresivnom lapidarnošću donosi mišićava i izmučena tijela, prema ilustracijama Gustavea Doréa.

Predočena su istraživanja polikromije u zrelom razdoblju, zatim rani crni crteži te kompozicije u boji. Bourdelleovi crteži pokazuju neprekidna stilska i plastička istraživanja kiparskoga vizionara na prijelazu dva stoljeća. Napose je indikativna njegova percepcija onovremenih suvremenih pravaca, kubizma i futurizma. U biblioteci posjedovao je teorijska djela i članke o tim estetskim pravcima. Dvadesetih godina prošloga stoljeća okreće se denaturaciji motiva, a taj će ga likovni problem dovesti do forme slavnoga monograma koji se sastoji od inicijala A i B koji se preklapaju. Erotski ciklus čini apartni dio njegova opusa, koji odaje kiparske mijene, aspekt tjelesnosti, intime, ali i asocijacije na japansku erotiku i erotiku Fragonarda.

Ciklusi pripremnih crteža za skulpture ili spomenike popraćeni izborom skulptura dali su sjajan uvid u razvoj jedne umjetničke ličnosti. Sintetički princip koji se očituje u njegovu kiparstvu, prema vlastitom priznanju, proizlazi, naime, iz iskustva koje je stekao crtačkom praksom. O svojoj Glavi Apolona, skulpturi za koju je prva skica nastala 1900, reći će: „Sve što me naučilo ustrajno bavljenje pastelom sadržano je u ovoj glavi.“

Ista želja za sintezom odražava se i u njegovoj naklonjenosti crtežu prema sjećanju, koji je predavao učenicima. Princip hvatanja brzoga pokreta, ne olovkom već sjećanjem, učio je od Rodina, a taj se princip ponajbolje utjelovio na crtežima američke plesačice Isadore Duncan, koja ga je podosta inspirirala. Zanimljiva je koincidencija da se usporedno s izložbom u Centru Pompidou održala izložba Plesati svoj život (Danser sa vie), koja multidisciplinarno prikazuje veze modernog i suvremenoga plesa s vizualnim umjetnostima. Na toj je izložbi zastupljen Bourdelle s trinaest crteža Duncanove, dok je Auguste Rodin prezentiran s devet brončanih skulptura, portretom Nižinskoga i osam studija pokreta plesa.

Izazovni Rodin

S malim odmakom od izložbe Bourdelleovih crteža u Rodinovu muzeju otvorena je izložba Posezanje za modelom, Rodin: 300 crteža 1890–1917. koju je moguće razgledati do 1. travnja. Riječ je o retrospektivi koja prikazuje Rodinovo najplodnije crtačko razdoblje i valorizira dosege kipara kao crtača i akvarelista. Od kraja osamdesetih godina 19. stoljeća Auguste Rodin (Pariz, 1840–Meudon, 1917) sve se više posvećuje crtanju, napose crtanju prema živom modelu, što je tada bilo novina. Zapravo ta promjena Rodinova pristupa crtežu koincidira s njegovom općenitom promjenom u odnosu prema svojoj umjetnosti, koja je obilježena nastankom Spomenika Balzacu. Djelo koje je stvarao šest godina dovršava 1898. te nailazi na nerazumijevanje kritičara i publike, koji ga smatraju nedovršenim, ne shvaćajući lucidnost pojednostavnjenja.

Sljedećih desetljeća sve do kraja života stvorio je otprilike 6000 crteža, od čega se otprilike 4300 čuva u Muzeju. Koliko je smatrao važnim taj dio svoga stvaralaštva, svjedoči činjenica da ih je od kraja 19. stoljeća često izlagao na izložbama. Dvaput, 1903. u sklopu VIII. izložbe secesije u Berlinu, koja je bila posvećena grafičkim umjetnostima, te 1907. u Parizu u galeriji Bernheim-Jeune, izložio je više od tristo crteža. Gotovo nijedan crtež nije datiran, a na ovoj su izložbi grupirani u petnaest skupina kojima se obrazlažu tematski interesi, stilske mijene i istraživanje mogućnosti medija. Tumačenje pratimo slijedeći velike cikluse naslovljene Psihe, Žene u ogrtaču, Kambodžanske plesačice te cikluse radova nastale tehnikom dekupaža, akvareliranih crteža i dr. Kao i u skulpturi umjetnik shvaća formu kao izazov i igru, neprestano je ponavlja, mijenja, ispravlja, dijeli, umnožava… Zanima ga odnos tijela i prostora – bestežinskih tijela ili tijela koja stvaraju vlastiti prostor. Zamah tijela ostvaruje neprekinutom linijom koja definira sintetičku formu. U dionici Sintetizirati obrazlaže se proces pojednostavnjivanja forme, postupne redukcije putem prisjećanja najbitnijih kvaliteta neposrednoga bilježenja. Taj princip poslije nastavlja Henri Matisse. „Samo vještina crteža dopušta (…) izraziti jednostavnost bilježeći esencijalno“, izreći će Rodin.

Stalna potreba za invencijom, eksperimentiranje s dekupažom, kolažom, upućuju na činjenicu da je crtački medij doživljavao kao materiju u kojoj gradi, pronalazi oblike, izvlači ih na površinu. Usprkos varijabilnosti i čestom vraćanju na stare teme, crteže ne možemo odrediti kao work in progress, nego kao autorovu težnju maksimalnoj otvorenosti djela koje se kvaliteta potvrđuje upravo u istraživanju njegovih nebrojenih mogućnosti. Sam način strukturiranja izložbe, grupiranja crteža, osvještava neupitnu svježinu likovnoga pristupa usprkos trajnoj usredotočenosti na žensko tijelo i njegovu osjetilnost. Dominantna tema, ili bolje rečeno opsesija, jest fatalna žena, odnosno seksualnost tijela. Erotičnost, ono što je u Bourdellea bilo sporedno, skriveno, tajno, izrečeno kao promišljanje određenih tradicijskih i likovnih uzora, kod Rodina je sveprisutno, iskustveno, slobodno… Taj je moment prisutan i u kiparskom razmišljanju, no upravo u intimnom značenju i karakteru crteža on dobiva dodatni smisao i psihološku potvrdu.

Izložba popraćena opsežnim katalogom u kojem su objavljeni iscrpni eseji pokazuje svu raskoš Rodinova crtačkoga genija, koji je sukladan, ali i autonoman u odnosu na njegov kiparski opus. U obama medijima Rodin je izrazio svoj vehementni karakter i neutaživu strast za tijelom, dušom, njihovom spoznajom i stvaranjem.