Nazbilj priča o Držiću

Dubrovački ogranak Matice hrvatske objelodanio je nesvakidašnju slikovnicu o Marinu Držiću povjerivši Marinovu životnu pripovijest iskusnom književničkom peru Luke Paljetka, a vještinu ilustriranja dobrostivoj i nadahnutoj vili-ilustratorici, Andrei Petrlik Huseinović.

Luko Paljetak razvija Držićevu životnu priču držeći se provjerenih biografskih podataka, odabirući i naglašavajući one trenutke u Držićevu životu koji nenametljivo proizvode oduhovljenu realnost u svijetu ljudi nazbilj i nahvao.

Neosporno je da Držić pripada ljudima nazbilj, što mu nije osobito pomoglo u konfrontiranju s ljudima nahvao. Usprkos tome što „kada se rodio, nije zaplakao kao druga djeca, već se odmah počeo smijati“, njegova životna putanja posuta je, simbolički govoreći, križevima nerazumijevanja i svakovrsnih prepreka koje su ga odvele u tuđinu, gdje je i umro (Venecija, 1567). Stara latinska izreka, Nemo propheta in patria, sputavala ga je u kreativnoj težnji da bude drukčiji i svoj. Inhibicije su učinile svoje. A bio je zaokupljen mišlju da „promijeni“ svoj život i živote drugih ljudi: „Sjeća se riječi onog neobičnog Negromanta o zemlji vječnog blagostanja i ravnopravnosti za sve. Sve svoje snage odluči uložiti u ostvarenje te zamisli.“

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku

Luko Paljetak promiče tu gotovo bajkovitu sagu o Držiću uvodeći u domišljata događanja čarobni svijet dobrih vila i jedne zle, koje vješto barataju štapićima. Rečene vile ponašaju se gotovo globalistički: neutraliziraju čarolije učinjene vlastitim štapićima. I sve postaje jedan mediteranski dišpet. Čarobni štapići ukrštavaju se poput mačeva: na djelu je proces anihilacije – poništenja. I Držić nikako da dođe na svoje:

„Dobre vile potrude se da Marin bude pokopan u prekrasnoj velikoj crkvi gdje svoj počinak imaju i mnogi vladari Venecije.

Zla vila Tirana potrudi se da se nikada ne sazna gdje mu je u toj crkvi grob. Smijući se usklikne: Pobijedila sam! Ja se zadnja smijem.“

Tako Luko Paljetak s diskretnim ironijskim odmakom otkriva da Marin Držić nije bio Fortunae filius. U kontrapuktiranom htijenju da pobijede bolji (nazbilj), a ne zli i zlonamjerni (nahvao), čarobni štapići postaju suvišni rekviziti. U Paljetkovoj priči o Držiću nema moraliziranja, ali ni lakoće življenja. Nedostaje radost Paljetkove ludističke igre i spontanost smijeha. Čini se da negdje u kutu čuči još jedna zla vila, Pedepsa, čekajući da počne djelovati ritual kazni. A to je zapalo našega nadarenoga i duhovitog Marina Držića. U domaćem okružju nisu se baš poticajno pretrgli štujući ga i slaveći, a u tuđini (Firenca, Venecija), ignorirali su njegove pokušaje da svrgne oligarhijsku vlast dubrovačkih gospara.

Završetak nekih Držićevih komedija bio je uništen ili spaljen (vile nahvao), kako se ne bi izvodile. Doista, Držić nije mogao u tako nestalnom društvu postati tajkunski bogat, a to po nekima znači ni – sretan. Odavno je Flaubert s priličnom dozom ironije napisao: „Tri su uvjeta da čovjek bude sretan: treba biti glup, sebičan i da je dobra zdravlja, ali ako prvi uvjet nije ispunjen, sve je propalo.“

Eto, o tome je riječ. A Držić nije bio ni glup, ni sebičan. Pisao je uporno i angažirano s namjerom da ljude nasmije, da ih razvedri i razveseli, kako bi mogli ljudski bivstvovati.

Ipak, pomalo tužna i nimalo nasmijana priča o Držiću dobila je veseo i vedar epilog u maštovitim ilustracijama Andree Petrlik Huseinović. One su gotovo nužan kotrapunkt neveselim i brižnim Marinovim životnim perturbacijama. Donose draž ljupkosti i neku dobrodošlu lijepost. Posebno je dobro uspio izmaštani portret Marina dječaka: oči sanjarske, a opet pune želja za novim i nepoznatim. U njezinoj likovnoj interpretaciji vile suđenice – Kitica, Pavica, Perlica i Propumanica – postaju skladno odjevene renesansne dame koje čarobnim štapićima dobrostivo priskaču u pomoć Marinu, dok je vila Tirana, grimizne vještičje kose, u tamnoj opravi posutoj crnim ljiljanima, oličenje zla i zlobe.

Doista, Andrea Petrlik umjetnica je posebna, prepoznatljiva stila. Iz raskošno ilustrirane slikovnice Marin Držić promatra nas pametnim, tužnim očima prekrasna gorska vila Tirena, koju je Marin Držić ovjekovječio u istoimenoj pastirskoj igri Tirena.

Hvale vrijedan pothvat dubrovačkog ogranka Matice hrvatske podsjetio nas je da su rečena pastirska igra, Držićeve Pjesni, zajedno s čuvenom Novelom od Stanca i pastirskom igrom Venera i Adon, tiskani u Veneciji 1551.

A to „s baretom u ruci“, kako uzvikuje Držićev Pomet, treba onorat.