Kako preživjeti stvarnost

Mediji nam svakodnevno u istim sadržajima često serviraju različitu priču o istoj stvarnosti. Stoga teško prepoznajemo živimo li u tragičnom ili komedijskom vremenu što točnije oslikava našu sudbinu – strah od onoga što donosi sutrašnji dan: gori od današnjega ili smijeh koji će izliječiti sve strahove.

Nejasnoće oko stvarnosti te ovisnost o materijalnome – u što današnji čovjek sve dublje tone vjeru-jući suvremenim materijalnim po-stig-nućima i hedonizmu – tje-skob-nom, ranjivom suvremenom čovjeku ne nudi ni nadu o slobodi. Žrtvujući slobodu profitu, čovjek se pretvorio u žrtvu savršenoga društva. Rezultat svega toga, te nejasnoće i zabune nerazumijevanja stvarnosti, jesu očajni, nesretni ljudi gurnuti na marginu društva, takozvani neprilagođeni, ljudi žrtve savršenoga društva. Zato se o njima to društvo brine tako da im kupuje ili nameće sreću koja nije njihova: nije ono što su o sreći učili u obitelji ili školi.

Draško Zidar, Goran Koši i Igor Golub

Ljudi s ruba sučeljeni sa stvarnosti savršenoga društva, iskrivljeni pojmovi sreće, ljubavi i prijateljstva, tema su uspjele predstave Elling Simona Benta, koja je u režiji Darija Harjačeka premijerno prikazana 3. veljače u Kazalištu Virovitica.

Engleski dramatičar Simon Bent dramu Elling napisao je 2007. na temelju istoimenoga filma koji je 2001. bio nominiran za Oscara za najbolji strani film. Scenarij je filma napisan po romanu Braća po krvi, koji je kao dio tetralogije o čovjeku s margine uspješnoga društva devedesetih godina prošlog stoljeća napisao norveški književnik Ingvar Ambjorsřn.

Glavni lik, po kojem se drama i zove, četrdesetogodišnji je marginalac, luzer, neprilagođeni čovjek iznimne osjećajnosti, koji čuva i brani ono što je još ostalo od intimnog i obiteljskog života; uspomenu na umrlu majku i tradiciju nekada „nesavršenoga“ društva koje je, a da mu se nije prilagodio, postalo savršeno. U prilagođavanju novom društvo mu čini vršnjak, isto tako neprilagođen pojedinac, samo naizgled grub i ružan te hranom i seksom opsjednut suputnik iz ustanove za prilagođavanje Kjell Bjarne.

Kako bi se uklopili u savršeno društvo, otpušteni su iz socijalne ustanove i poslani u stan u kojem se pod nadzorom socijalnog radnika moraju pokazati da su se sposobni nositi s izazovima stvarnosti. U stanu počinje njihov život prilagođavanja novoj situaciji i iskušenjima ne samo zajedničkoga života nego i suočavanje s najobičnijim životnim sitnicama, poput kupovanje hrane. Taj je novi život u drami koja zorno oslikava i dio naše stvarnosti dramatičaru Bentu „odličan šlagvort za duhovite i neočekivane situacije“, za vješto balansiranje „na granici komičnog i tragičnog“.

Redatelj Harjaček pokazao se više nego dobrim odgonetačem slojevita piščeva teksta, vješto je sažeo i rastvorio njegovo dramaturgijsko bogatstvo, nijanse skrivene u običnim kolokvijalnim rečenicama i frazama, koje su često usputne i općenite. Uvažavajući pisca i glumce, režiju je podredio glumačkoj suigri u kojoj je sve skriveno i nejasno postalo vidljivo i razumljivo, što je publika prepoznavala kao svoju stvarnost. Tomu je itekako pridonio prostor igre (scenograf Leo Vukelić), čija je funkcionalna i providna scena stana „nadzirana” kamerama potencirala „brigu“ savršenoga društva za svoje klonove te narativnim, nedramskim dijelovima teksta davala dramsku puninu i ritam. U to su se uklopili kostimi Dragane Vučetić koji su pomogli glumcima u ostvarenju uloga, u njihovoj što boljoj karakterizaciji. Zahvaljujući svemu tome Elling se pokazuje kao minuciozno režirana predstava u kojoj su glumci ostvarili doista kreativne uloge.

Glumački se osobito ističe ističe Goran Koši (Elling) koji je studiozno osmislio i u detaljima odigrao karakter koji je u sebi sučelio svoju prošlost punu straha od stvarnosti i svoju borbu za mjesto u novoj stvarnosti. Njegov Elling doista je odlično odigrana uloga, kreacija koja ga potvrđuje kao glumca velikih mogućnosti. U stopu ga prati Draško Zidar (Kjell Bjarne) koji je „čovjeka orangutana” odigrao u dahu, s umijećem koje plijeni spontanošću i osjećajem za lik koji je svjestan društva koje ih je učinilo marginalcima.

U prostoru društva koje uživa u svojoj savršenosti dojmljivo je funkcionirao Mijo Pavelko (pjesnik Alfons Jřrgensen) kao umorni cinik, ali i znatiželjni pjesnik koji nije izgubio osjećaj za moralno i ljudsko. Uspješnosti predstave itekako pridonose Vlasta Golub (Reidun Nordsletten) i Igor Golub (Frank Ĺsli).