Između lojalnosti i pokornosti

Vladimir Ferdelji poznati je poduzetnik. Do pred kraj prošle godine bio je predsjednik uprave Elektrokontakta, kada se zbog „nepremostivih razlika“ u pogledima na poslovnu politiku razišao s vlasnikom, njemačkim koncernom EGO, te podnio ostavku. Elektrokontakt je jedna od najuspješnijih hrvatskih tvrtki (90 posto proizvoda izvozi), a Ferdelji mu je bio na čelu 25 godina.

Vladimir Ferdelji dobro je poznat hrvatskoj javnosti. Medijski je eksponiran, a njegova stajališta o gospodarstvu i gospodarskoj politici opće su poznata. Bio je oštar kritičar Vlade Jadranke Kosor pa ne čudi što se nakon smjene na vlasti našao u krugu nove vlade. Ako je nešto u tome bilo neobično, onda je to što se našao na mjestu pomoćnika ministra jer je u javnosti percipiran kao osoba koja vodi, a ne koja pomaže.

I upravo to će vrlo brzo presuditi njegovu izletu u politiku. Naime u jednom razgovoru za medije kritizirao je Vladu „zbog pomanjkanja hrabrosti da se ide u oštre rezove javne potrošnje“ te da ona „nema hrabrosti za reformu državne uprave“, a i „poigrava se porezom na imovinu“.

Odgovor ministra Zlatka Komadine (u čijem je bio resoru) te predsjednika Vlade Zorana Milanovića bio je žuran: smjena! Ministar taj postupak nije komentirao, dok je prvi čovjek Vlade izjavio kako je to napravio ne stoga što traži pokornost nego lojalnost. Usput je u svom sad već prepoznatljivu stilu rekao kako pokornost prezire, a i ispričao se građanima što će netko čije se članstvo u Vladi broji danima, primati plaću mjesecima.

Nema sumnje: imamo premijera sa stilom. No kakav je sadržaj njegove poruke? Suprotstavljanje pokornosti i lojalnosti stoji jedino ako ih uzimamo nekritički. Pokornost nije vrlina, no ni lojalnost nije uvijek ispunjena pozitivnim sadržajem. Ona je to jedino kad je uz značenje kao što su vjernost, privrženost, odanost, pouzdanost… određuje i poštenje i iskrenost. Osim toga lojalnost ne smije biti samo jednosmjerna obveza u suradničkom odnosu. U protivnom ona i nije drugo doli pokornost. Zbog često reducirana značenja lojalnosti kakva se – kao okosnica postojanja – prakticira u nekim zatvorenim skupinama, riječ lojalnost sve se manje upotrebljava u diskursu demokracije.

Ovu sam poznatu priču prepričao ne stoga što je posebno zanimljiva, nego što su se komentari o njezinu ishodu usredotočili samo na formalnu stranu spora: smije li član vlade iznositi u javnost vlastite ili stavove vlade? Pa jasno da smije i mora iznositi stavove vlade, no zar se ne podrazumijeva da su to ujedno i njegova stajališta? Ta kako se nego po crti zajedničkih pogleda postaje dio neke institucije?

Vladimir Ferdelji medijski je eksponiran. Njegova su stajališta općepoznata. Na temelju je njih i kooptiran u Vladu. I što je gospodin Milanović očekivao? Da Ferdelji, očito osoba s integritetom, ulaskom u Vladu zašuti ili promijeni stajališta koja je dotad dijelio s ljudima koji su je formirali? Ili je trebao zadržati svoje mišljenje, a govoriti nešto drugo? Bi li to bilo pošteno i iskreno ponašanje ili transvestija? Ma koliko bio vješt u izričaju, iz Milanovićeva obrazloženja može se iščitati da u suradničkom krugu preferira onaj ograničeni oblik lojalnosti koji je blizak pokornosti koju prezire.

Samo nekoliko dana poslije Milanović je na izvještajno-tematskoj skupštini Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a rekao: „U krizi smo povjerenja, a odgovornost ove Vlade je da ulije povjerenje hrvatskim ljudima, stranim investitorima i svima koji ovdje žele živjeti, raditi, zarađivati, bogatiti se ili samo raditi i plaćati porez te osjećati se sigurno.“

Na važnost povjerenja kao preduvjeta uspješna funkcioniranja institucija, a u prvome redu ove Vlade i u ovim okolnostima, već smo pisali na ovome mjestu. No može li se ono graditi na ovakvu odnosu prema suradniku, koji je pošteno i iskreno iznio svoje mišljenje?