Grad i Gradec

Kad se nađu u stanju visokoga estetskog uzbuđenja, ljudi koji put znaju izreći kakav aforizam, a da toga nisu ni svjesni. Zato se nisam ni osobito iznenadio kad sam čuo što je o Dubrovniku rekla žena koja nije ni urbanistica, ni arhitektica, ni povjesničarka umjetnosti, ali zato ima soli u glavi. Ona je kazala da Dubrovnik izgleda tako kao da ga je svega načinio jedan čovjek. Pritom je svakako mislila da se Grad doima kao da je sazidan po unaprijed smišljenu planu i u unaprijed izabranu stilu. A to je jedna od većih istina koja se o ljepoti Dubrovnika može izreći.

Doista, premda Dubrovnik nije sagradio jedan čovjek, podigla ga je jedna volja i jedna nakana, jedna predodžba o tome što on treba da bude. Ni po čemu se to ne vidi tako dobro kao po činjenici da su sve kuće u gradskoj jezgri podjednake veličine. U doba Republike imali su propis o tome koliko kuća smije biti visoka, a i o tome koliko mora biti visoka. Tako se sprečavalo razmetanje raskošnim i pregolemim zdanjima, ali se branilo i da netko tko nema prave ekonomske moći ugura svoju potleušicu među palače. Privatno i javno tu su se na osobit način prepleli, pa je načelo Obliti privatorum publica curate dobilo i svoju urbanističku realizaciju. A to je ostavilo traga.

Načelo Obliti privatorum publica curate primjenjivalo se i u dubrovačkoj arhitekturi: privatne i javne zgrade bile su odvojene

I zato, sve što turisti danas u Dubrovniku obilaze, slikavaju i nastoje upamtiti zapravo su javne zgrade: Knežev dvor, Sponza, zidine, samostani. Nema nijedne privatne kuće koja bi bila vrijedna da se zbog nje izvadi digitalni fotoaparat iz njegove futrole. Odmah da kažem, slično je i u Splitu, Trogiru, Šibeniku, jer i ti se gradovi – barem u nekim svojim dijelovima – doimaju tako kao da ih je načinio jedan čovjek. I u njima razgledamo također isključivo javne zgrade, dok nas za privatne – pa makar se radilo i o Marulićevoj rodnoj kući – naprosto nije briga.

Netko će reći da je to nešto prirodno, pa će se i začuditi što ja ovdje upravo to ističem. Ali ne činim to bez razloga, u što se može uvjeriti svatko tko je ikada obilazio po sjevernim našim gradovima. Taj se svakako osvjedočio da ondje pozornost turista ne privlače javne zgrade, nego prije svega privatne. Eto, pogledajmo samo zagrebački Gornji grad: ako izuzmemo crkve i Sabor, sve su zanimljive kuće što ondje ponosno stoje nekada bile nečije privatno vlasništvo, pa su se nekima i imena sačuvala: Palača Zrinski, Palača Oršić-Rauch, Palača Pejačević. Većina zgrada koje danas imaju javnu namjenu nekada su bile kuće za stanovanje.

A po tome se vidi da je na sjeveru i gradski život bio posve drukčiji nego na jugu: tu nije bilo ni nekoga unaprijed stvorena koncepta, a ni strogih moralnih načela koja bi branila i raskoš i bijedu te tako utjecala na izgled kuća. Zato je onaj tko je imao novca bio slobodan da to i pokaže, pa je gradio kuću koja će biti viša, šira i skuplja od kuća ostalih bogataša, kao što je i siromah, ako je posjedovao zemljište, mogao u glavnoj ulici podići svoju prizemnicu s dva prozora. U isto vrijeme, pravih javnih zgrada tada u Zagrebu nije ni bilo te su se i državni poslovi obavljali u priručnim prostorima, kao kad je Sabor zasjedao u kazalištu.

A zanimljivo je tu još nešto. Stari Dubrovčani nisu u gradu smjeli podizati raskošne palače, pa su se zato – da pokažu moć i bogatstvo – bacili na gradnju ljetnikovaca, gdje ih nije nitko kontrolirao te su se mogli šepiriti do mile volje. A u Zagrebu je bilo obratno: tu su se javne zgrade gradile daleko izvan grada, i zato su sva zdanja kojima se danas ponosimo nekada stajala na goloj livadi. Tako je bilo i s Kolodvorom i sa Sveučilišnom knjižnicom, i s Akademijom i s Kazalištem. Moglo bi se, dakle, ovako reći: na jugu je javni asketizam zauzeo grad, a privatna raskoš prognana je u prirodu; na sjeveru su u prirodu odgurnute javne ustanove, a u gradu je stolovala privatna raskoš.

Iz toga se jasno vidi da su na izgled sjevernih i južnih gradova djelovali različiti svjetonazori, od kojih jedan podrazumijeva prevlast javnoga nad privatnim, a drugi prevlast privatnoga nad javnim. Riječ je, dakle, o dvjema posve različitim tradicijama. A ja nipošto ne isključujem ni mogućnost da je na cijelu stvar utjecalo i društveno uređenje, naime činjenica da je Dubrovnik bio republika, pa se brinuo za javno, dok su sjeverni krajevi bili dio velike monarhije, pa su u prvi plan stavljali privatno. Meni je važno samo to da su te dvije tradicije žive i danas, pa itekako djeluju na život gradova, a i na živote njihovih stanovnika.

Pogledajte samo kako se zbivaju one intervencije u urbano tkivo oko kojih se uvijek diže silna prašina. Kad se god u Zagrebu dogodi kakav sporan zahvat, onda se on redovito tiče nečega što neki privatnik gradi – ili tek želi graditi – u samoj gradskoj jezgri. Nešto slično je, dakako, teško zamislivo u Dubrovniku, Splitu, Trogiru ili Šibeniku: ondje se u jezgri ne gradi ništa, a ako se nešto adaptira, onda to mogu biti mogu samo javne zgrade i ništa drugo. Ali zato se ondje privatni interes razmahuje u prirodi koja grad okružuje, kao što je nekad bio slučaj s ljetnikovcima: primjerice, u Splitu su se kuće gotovo već popele do vrha Marjana, a investitori stalno smišljaju kako bi ondje još nešto podigli. Ukratko, na sjeveru privatni interes nasrće na gradsku jezgru, jer je tako i nekada bilo. Na jugu privatni interes prodire u prirodu, jer se tako oduvijek radi.

Ali nemojte odmah misliti da je tu tradicija nešto kriva. Krivo je naše nedovoljno poznavanje te tradicije i njezino naopako tumačenje.