Fikcija zanimljivija od života?

Karta i teritorij naslov je novoga, petog po redu romana kontroverznoga francuskog pisca Michela Houellebecqa (1958) za koji je, nakon brojnih nominacija, napokon nagrađen najuglednijom francuskom književnom nagradom – Goncourtovom. Naslovna sintagma odnosi se na tvrdnju karta je uvijek zanimljivija od teritorija, koja implicira stav kako je fikcija zanimljivija od života. Zastupnik te teze u romanu je Jed Martin, slikarski umjetnik koji za sebe kaže kako u umjetnosti želi prikazati svijet kakav jest.

Prev. Marija Bašić, Litteris/VBZ, Zagreb, 2011.

U romanu Jeda Martina pratimo u raznim fazama njegova stvaralaštva; karijeru je započeo fotografiranjem različitih industrijski proizvedenih predmeta, slavu je stekao fotografijama Michelinovih autokarata (na koje se odnosi i prethodno citirana tvrdnja), a novčani ekvivalent slave uslijedio je kad je fotoaparat zamijenio kistom i stvorio ciklus od šezdesetak slika koje prezentiraju predstavnike različitih zanimanja. Za autora teksta kataloga izložbe Jed Martin angažirao je pisca Michela Houellebecqa, što je istoimenom autoru poslužilo kako bi se autoironično poigrao s u medijima stvorenom slikom o sebi. Tako, potpuno u skladu s motom romana Houellebecq u romanu uspješno kombinira humor na vlastiti račun i autoglorifikaciju, ismijavajući primjerice vlastiti nedostatak higijenskih navika i sklonost alkoholu te istovremeno egzaltirano hvaleći svoje spisateljsko umijeće. Usto, kroz usta svog alter-ega Houellebecq roman obogaćuje vlastitim razmišljanjima o mnogim temama, od slikarstva, arhitekture i ekonomije, preko turizma, i konzumerizma pa sve do radijatora kao glavnog lika kriminalističkog romana (!).

U svojim stavovima Houellebecq je mnogo blaži nego što je to u prethodnim romanima bio slučaj; roman je to s mnogo manje političke nekorektnosti, seksualna eksplicitnost prisutna je tek u tragovima, a provokativnost je svedena na podbadanje stvarnih osoba iz francuskoga javnog života (autor ismijava Beigbederovu sklonost kokainu, a TV-voditelja Jean-Pierrea Pernauta proglašava homoseksualcem). No Karta i teritorij boluje od istih boljki kao i prethodni Houellebecqovi romani. Najkraće rečeno, Michel Houellebecq nije sposoban izmaštati gladak i atraktivan zaplet; on je odličan promatrač suvremenoga društva te lucidan analitičar društvenih procesa i dijagnostičar anomalija, i zapravo je riječ o rođenom esejistu koji svoja provokativna zapažanja i originalne ideje pakira u romane svjestan da će na taj način doprijeti do većega broja čitatelja, nego što bi to s knjigom eseja uspio.

U romanu pratimo tri lika – Jeda Martina, Michela Houellebecqa i policijskog inspektora Jasselina koji istražuje slučaj Houellebecqova ubojstva (naime, Houellebecq biva dekapitiran i sedam sati sjeckan laserom), a sva trojica zapravo odražavaju sliku sama Houellebecqa, na način kako ga godinama prikazuju mediji. Sve su to apatični, indisponirani, mrzovoljni kontemplativci, neskloni stvaranju dubljih emocionalnih veza s drugim ljudima. Houellebecq se baš i ne trudi oko karakterizacije jer, kao i u prethodnim romanima, likovi su u funkciji glasnogovornika njegovih ideja. Zadnja trećina rukopisa – nakon uprizorenja Houellebecqove smrti – odmata se na autopilotu; Houellebecqova dekapitacija ispostavila se klimaksom nakon kojega autor kao da nije znao kamo krenuti. Naposljetku, odlučuje se za nezanimljivu varijantu detektivskoga who-dunita, bezidejno se kotrljajući do posljednje stranice.

Naracija je jednostavna, diskurs hladan, analitičan i cerebralan; Houellebecq ne stvara nove svjetove, on secira stanje, analizira i donosi sudove, uz prikaze mogućeg smjera budućeg razvoja (odnosno, propasti). Stoga i ovaj roman, kao većinu prošlih, locira u budućnost (ovoga puta blisku, 2015), koja primjerice pretpostavlja Francusku gotovo u potpunosti uništene industrije, usmjerenu tek na turizam i poljoprivredu, Francusku u kojoj je bogatim doseljenim Kinezima više stalo do autentičnosti francuskog sela i lokalnih običaja negoli tamošnjim starosjediocima zatrovanim mržnjom spram došljaka.

Pod utjecajem aktualnih negativnih ekonomskih kretanja Houellebecq mnoge stranice posvećuje analizama razmišljanja brojnih stručnjaka s područja ekonomije, na više se mjesta trudeći odati počast vokaciji dostojanstva ljudskoga rada. Pritom je uočljivo da velikim problemom on smatra deindustrijalizaciju francuske privrede. Otud i Martinov slikarski ciklus kao posveta odumirućim proizvodnim djelatnostima, koje ustupaju mjesto tzv. tercijarnom sektoru, odnosno turizmu, ugostiteljstvu i različitim oblicima zabave i razonode. To je, uz tematizaciju (i satirizaciju) pariškoga svijeta umjetnosti te umjetnosti kao stvaralačkog procesa, ali i procesa reprodukcije, interpretacije, ali i dekonstrukcije stvarnosti, osnovno gradivno tkivo rukopisa kojemu kao važan sastojak Houellebecq pridružuje još i problematizaciju starenja, bolesti i smrti. Ta je tematika bila prisutna i u prethodnom romanu Mogućnost otoka, no dok je prije pet godina Houellebecq razmatrao mogućnost vječnog života putem kloniranja, sada se zadovoljava mogućnošću bezbolna dokinuća – eutanazijom. A to je zapravo radikalizacija slike koju u ovome romanu, posredovanjem svoga alter-ega, o samu sebi šalje, a bit čega se svodi na posvemašnju deaktivaciju. Od seksualne apstinencije preko stvaralačke blokade do – eutanazije kraći je put nego što se čini. Dakle, deindustrijalizacija, propadanje proizvodnih pogona i ekonomska recesija u analogiji su s osobnom deaktivacijom, pa ne čudi što je svoj posljednji umjetnički ciklus, prije smrti od raka Jed Martin, posredovanjem videograma, posvetio bilju – zahrđale, napola srušene industrijske kolose naseljavaju biljke, uvlačeći se među ruševine malo-pomalo prekrivaju ih neprobojnom džunglom, baš kao što i ljudske ostatke, pod zemljom, naposljetku uguše naslage bilja. Na kraju se sve smiruje, ostaje još samo bilje što ga njiše vjetar. Trijumf vegetacije je totalan…

Nepravedno bi bilo na kraju ne pohvaliti prevoditeljicu Mariju Bašić, osim za odličan prijevod također i za obilje (čak 188!) fusnota u kojima domaćem čitatelju pojašnjava kontekst i smisao pojedinih autorovih tvrdnji, upoznaje nas s biografijama i aktivnostima stvarnih osoba koje autor spominje i upućuje nas u sadržaj medijskih polemika na koje se Houellebecq u tekstu poziva.