Atraktivna neoperna djela

Državna opera u Stuttgartu učvrstila je položaj jedne od vodećih svjetskih opernih kuća u pogledu operne režije. Od ove sezone njezin je novi intendant Jossi Wieler, Švicarac koji je studirao u Izraelu. Wieler već niz godina ostvaruje zapažene režije u Stuttgartu i drugim gradovima, a najčešće djeluje u redateljskom dvojcu s kolegom Sergiom Morabitom. Oni će ponijeti glavni teret novih štutgartskih uprizorenja. Obnovili su svoje odlične predstave Bellinijeve Norme i Händelove Alcine, a očekuju ih nove produkcije Bellinijeve Mjesečarke te Schönbergove Ruke usuda i Janačekove Sudbine u istoj večeri.

Marina Prudenska kao Otrežnjenje u Händelovu Trijumfu Vremena i Otrežnjenja

U tim su uključili i mladu redateljicu Andreu Moses, koja se dobro predstavila i nametnula premijerom Faustova prokletstva Hectora Berlioza. Iako je to djelo po formi dramatska legenda i namijenjeno koncertnim podijima, neke njegove osobine oduvijek privlače operne redatelje. Andrea Moses i dramaturg Thomas Wieck svojim su viđenjem i ostvarenjem doista načinili pravu operu, s mnogo lijepe glazbe i zanimljivih prizora. Naslovni lik uzdigli su u simbol umjetnika-esteta koji promatra prirodu i svijet oko sebe, i opčinjen je ženskom ljepotom. Margareta je zapravo Mefistofelesova pomoćnica koja otpočetka radi na Faustovoj propasti, a time i na vlastitoj. Protagonistica se pojavljuje i u prva dva prizora, u kojima inače nema Margaretine pjevačke dionice. Zadnji prizori – Put u podzemlje, Pandemonium i Epilog sa završnom apoteozom bili su doista scenski spektakularni. Duša je predstave bas-bariton Robert Hayward kao podjednako šarmantan i zlokoban Mefistofeles, a svakako i dirigent Kwamé Ryan na čelu dojmljive glazbene izvedbe. Nesretan ljubavni par detaljnom scenskom igrom i suverenim pjevanjem utjelovili su Maria Riccarda Wesseling i Jean-Noël Briend.

Drugi je primjer nadasve uspješna scenskog uprizorenja djela koje izvorno nije scensko Händelov prvi oratorij Trijumf Vremena i Otrežnjenja, nastao u Rimu 1707. Oratorij je znamenit po možda najpoznatijoj Händelovoj ariji Lascia la spina što ju je nekoliko godina poslije preradio u operi Rinaldo kao ariju Lascia ch’io pianga. Postavio ga je Katalonac Calixto Bieito koji slovi kao redatelj brutalnosti i krvi na sceni, ali i kao autor fascinantnih predstava Musiktheatera, scenski dinamična kazališta koje djeluje i odašilje poruke snagom prikazanoga. Štutgartska državna opera već ima na repertoaru njegove postave Ukletog Holandeza i Parsifala.

U Trijumfu je alegorijske likove Ljepote, Zabave, Otrežnjenja i Vremena prikazao kao stvarne osobe različitih sudbina. I ovdje ima prizora samoozljeđivanja i nepotrebna sakaćenja Otrežnjenja, mučnih za gledanje, nad kojim prizorima leluja slog prozračne Händelove glazbe. Sve se odvija u velikom ringišpilu, vrtuljku života koji neizbježno završava starošću (izvrsna scenografija Susanne Gschwender). Jasno je da oslobođenje od zabluda s vremenom nadvladava frivolnosti ljepote i zabava. No kada redatelj već ubije gledatelja u pojam vizijom nimalo lijepe starosti, što je dočaravaju izvrsni, oronuli statisti-seniori, oni u završnom prizoru odjednom živnu i, vrteći se na vrtuljku, iskažu svu radost i sreću života. Taj iznenadni preobrat, pravi suspens, karakterističan je za Bieita i čini ga doista vrhunskim majstorom operne režije. Trijumf je glazbeno postavio Sébastien Rouland, specijalist za opernu glazbu 17. i 18. stoljeća. Pjevačima Judith Gauthier, Ezgi Kutlu, Marini Prudenskoj i Stanleyju Jacksonu valja odati priznanje za sve ono što su činili na sceni, a i za vješto vladanje Händelovim koloraturama.

I, kao predah od moralističkih tema suvremenoga Musiktheatera, u tekućem repertoaru izdvaja se vedra i zabavna produkcija Mozartova Figarova pira redatelja, scenografa i kostimografa Nigela Loweryja, pod ravnanjem Uwea Sandera. Ulogu Cherubina u njoj je prvi put zapjevala naša mlada, 25-godišnja mezzosopranistica iz Rijeke Diana Haller. Strelovit pjevački uspon počela je učenjem klavira i pjevanja u Rijeci, studijem pjevanja u Trstu i Londonu te, konačno, u Stuttgartu, u razredu prof. Dunje Vejzović. Prošle sezone prošla je kroz operni studio Štutgartske državne opere, a od ove sezone je stalna solistica. Pjevala je niz manjih uloga te Bertu u Seviljskom brijaču i Oberta u Alcini. Ove sezone očekuje je još uloga princa Orlofskog u Šišmišu i koncert Bellinijevih arija, također u programu Štutgartske opere, a sljedeće sezone jedna naslovna i još nekoliko glavnih uloga. Posebno je važan bio njezin nastup na Händelovu festivalu u Londonu u travnju prošle godine, u naslovnoj ulozi Hasseove opere Siro, kralj Perzije, izvorno skladanoj za kastrata Farinellija.

Diana Haller svojim je tumačenjem Cherubina, scenski dinamičnim, a pjevački milozvučnim, oduševila štutgartsku publiku, kao dio ansambla u kojem ističemo još Catrionu Smith kao Groficu, Pumezu Matshikizu kao Suzanu, Shigea Ishina kao Grofa i Andréa Morscha kao Figara.