Antologija bez prigovora

Cooper je engleskoj čitateljskoj publici na doličan način predstavio kanonski korpus hrvatske književnosti od 11. do

21. stoljeća, uputivši je istodobno u kompleksnost povijesnih i kulturnih

procesa koji su pratili njezino oblikovanje

Potkraj ove godine objavljena je vrsna i reprezentativna knjiga: An Anthology of Croatian Literature, kao četvrti svezak niza antologija južnoslavenskih književnosti koje se izdaju na renomiranom američkom sveučilištu u Bloomingtonu, Indiana. Svezak posvećen hrvatskoj književnosti priredio je, predgovorom i komentarima uz svakog pisca popratio, a nemalen broj tekstova s hrvatskog i preveo Henry R. Cooper, Jr., profesor na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti navedenog Sveučilišta. Profesor Henry Cooper, koji je doktorirao na Columbia University tezom Slavenska epika, specijalist je za južnoslavenske jezike i književnosti, a posebice za hrvatsku i slovensku; bavi se i starom ruskom književnošću. Njegov je poseban interes i slavenska Biblija, točnije vernakularni prijevodi Biblije u slavenskim i južnoslavenskim kulturama. Vrstan je poznavatelj esperanta. Objavio je bilingvalnu antologiju slovenske književnosti te antologiju bugarske književnosti. Vrstan je poznavatelj i autor monografije kao i prijevoda Prešerna na engleski. Objavio je i knjigu Slavic Scriptures. The History od the Church Slavonic Version of the Holy Bible (2003), kao i brojne druge radove posvećene slovenskoj, bugarskoj i makedonskoj književnosti te crkvenoslavenskoj problematici, posebice prijevodima Biblije na razne redakcije crkvenoslavenskoga jezika. Kako se samo iz kratka uvida u njegov rad razabire, riječ je o respektabilnu znanstveniku zaokupljenu raznovrsnim problemima južnoslavenskih jezika, književnosti i kulture, u rasponu od najstarijih vremena pa do suvremenosti.

Pogled iz Bloomingtona: Antologija hrvatske književnosti, uredio Henry R. Cooper, Jr., Slavica Publishers, Indiana University, Bloomington, Indiana, 2011.

Najnovija antologija Henryja Coopera posvećena je hrvatskoj književnosti u rasponu od Baščanske ploče do Ivane Sajko svjedočeći o vrsnu antologičarevu uvidu u cjelokupnu hrvatsku književnost.

Na samu početku profesor Cooper upućuje engleske čitatelje u fonetske specifičnosti hrvatskoga jezika. U kratku predgovoru profesor Cooper ističe kako je, u usporedbi s drugim južnoslavenskim književnostima, hrvatska relativno najbolje zastupljena u engleskim prijevodima, tako da će jedno od načela njegove antologije biti izbor manje poznatih ili dosad neprevedenih djela. U drugom, većem uvodu, naslovljenu Deset stoljeća hrvatske književnosti, autor prvo obavještava engleskog čitatelja o kompliciranoj povijesti južnoslavenskih, točnije jugoslavenskih književnosti, objašnjavajući engleskim čitateljima razloge koji su doveli do odustajanja od zajedničkoga predstavljanja jugoslavenskih književnosti te povijesnim procesima obrazlaže razloge predstavljanja hrvatske književnosti kao zasebne cjeline, posebice one koji se odnose na gotovo stoljetno povezivanje hrvatskog i srpskog jezika pa tako i književnosti, želeći objasniti engleskom čitatelju zašto danas postoji šest književnih povijesti koje su oni dosad akceptirali kao jednu. Vrlo korektno respektirajući probleme razdvajanja jezika i književnih korpusa koji su nastali kao posljedica raspada Jugoslavije, autor se nedvosmisleno odlučuje za razumijevanje hrvatske književnosti kao zasebnog entiteta, s posebnim obilježjima i vlastitim identitetom, svjedočeći takvim stajalištima o širini i demokratičnosti uvida ne samo u povijesne nego i u književnopovijesne i kulturne procese kroz koje je prolazila Hrvatska i o prihvaćanju samorazumljiva stava sadašnjosti u odnosu na prošlost.

Vrstan poznavatelj hrvatske književnosti

Dalje sastavljač antologije Henry Cooper ukratko prikazuje početke hrvatske književnosti, osvrćući se na nedostatnost termina „pet stoljeća hrvatske književnosti“ te objašnjava najranije tropismene medievalne početke hrvatske književnosti, ističući veliko značenje koje je glagoljica imala i ima za lingvističku, povijesnu i nacionalnu hrvatsku kulturu, zaključujući kako se počeci hrvatske književne tradicije i izrazi njezine nacionale samosvijesti začinju u 11. stoljeću, Baščanskom pločom, prijevod koje je i stavio na prvo mjesto svoje antologije. Također upozorava na znatne estetske dosege hrvatskoga latinizma na čelu s Markom Marulićem. Slijedi kratak uvid u povijest hrvatskih alfabeta (glagoljica, latinica, ćirilica), kao i kratka obavijest o hrvatskim dijalektima, odnosno objašnjenje o višedijalektalnosti hrvatske književnosti tijekom stoljeća.

Što se tiče opsega korpusa hrvatske književnosti, sastavljač antologije smatra samorazumljivim da toj književnosti pripadaju i oni pisci – etnički Hrvati koji su živjeli ili žive izvan Hrvatske, u Bosni i Hercegovini ili su pak veći dio svojega života proveli izvan Hrvatske, diljem Sjeverne i Južne Amerike ili pak u Australiji i na Novom Zelandu. Nikakvih sumnji nije za autora antologije pobuđivala ni dubrovačka književnost, tako često svojatana od naših susjeda s druge obale Jadrana ili pak od naših istočnih susjeda: za Henryja Coopera dubrovačka je književnost, neupitno i samorazumljivo, sastavnom i integralnim dijelom hrvatske književne kulture.

Slijedi kratak pregled povijesti hrvatske književnosti po epohama, odnosno razdobljima, pri čemu se Henry Cooper odlučio za specifičnu periodizaciju koja respektira i stilsko-periodizacijske koncepcije u užem smislu, ali i bitna povijesna obilježja neke epohe. Ta je periodizacija: srednji vijek; renesansa i protureformacija, Turci i Austrijanci; romantizam; realizam, modernizam; između dva rata; komunistička Jugoslavija; nezavisna Hrvatska. Unutar svake od tako postavljenih periodizacijskih odrednica sastavljač antologije daje kratke kulturološke podatke o opisivanu razdoblju. Engleskog čitatelja upućuje najvažnijim podacima o dolaska Hrvata u današnju postojbinu, vjerskim opredjeljenjima, najstarijem pismu, odnosno pismima, te o srednjovjekovnim žanrovima (pravni kodeksi, apokrifi, legende, priče, romani, molitve, crkvena drama itd.). Nakon najvažnijih podataka o pojavi humanizma i renesanse na istočnoj obali Jadrana, profesor Cooper informira o veliku utjecaju Petrarce na ljubavnu liriku, posebice onu na štokavskom u Dubrovniku, te o cvjetanju renesansne poetike u 16. stoljeću duž cijele obale. Nakon kratkih podataka o povijesnoj situaciji u Hrvatskoj u 17. i 18. stoljeću (protureformacija, turska osvajanja, rascjepkanost hrvatskih zemalja), sastavljač antologije, iako barok ne ističe kao poseban stil ili razdoblje, ističe značenje Torquata Tassa i G. B. Marina za hrvatsku epiku i liriku te se ukratko osvrće na pojavu Jurja Križanića i početke panslavizma. Pojavu prosvjetiteljstva vezuje uz sjevernu i sjeveroistočnu Hrvatsku i reforme prosvijećenih monarha, Mariju Tereziju i Josipa II.

Odgovor na političku zbilju

I za 19. stoljeće navode se osnovni podaci o povijesnim zbivanjima (Francuska revolucija, Napoleon, Ilirske provincije, pad Dubrovnika itd.), a zatim se ističu Gajeva nastojanja oko standardizacije jezika; uvođenje štokavštine, pojava Gajevih novina, kao pokret poznat pod nazivom ilirskog preporoda. Od djela tog razdoblja profesor Cooper ističe Smrt Samil-age Čengića, a kulminacijom hrvatskoga romantizma smatra pojavu Petra Preradovića. Pojavu realizma sastavljač antologije vezuje uz revolucionarnu godinu 1848, bana Josipa Jelačića, a posebno ističe pojavu jednog od najvećih slavista, Vatroslava Jagića. Kao realistički kanon u hrvatskoj književnosti ističe Augusta Šenou, Ksavera Šandora Gjalskog, Josipa Kozarca i Vjenceslava Novaka. Pod pojmom modernizma razumijeva oslon na inovativne europske pokrete te ističe Ivu Vojnovića i Antuna Gustava Matoša kao inicijatore novih poetičkih načela, a u kanon toga razdoblja ubraja i Vladimira Nazora i Dinka Šimunovića. U razdoblju između dva rata najvećim dostignućem pisac predgovora smatra Krležine Balade Petrice Kerempuha, kao i ostala Krležina djela te pjesnički opus Tina Ujevića. Nakon osnovnih povijesnih podataka o komunističkoj Jugoslaviji Henry Cooper kao najvažnije pisce tog razdoblja ističe Vladana Desnicu, Vjekoslava Kaleba, Petra Šegedina, Mirka Božića i Slobodana Novaka od prozaika, Ranka Marinkovića i kao dramatičara i kao prozaika, Marijana Matkovića kao dramatičara, a od lirika izdvaja Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana, Slavka Mihalića i „prvi važan ženski glas u hrvatskoj književnosti“ – Vesnu Parun. Ističući 1971. kao godinu važnu ne samo u politici nego i u književnosti s obzirom na različite reakcije pisaca na hrvatsko proljeće: unutrašnja emigracija brojnih pisaca, pojava novih književnih žanrova i modusa predstavljanja zbilje i fikcije (nastanak fantastičkog realizma itd.), antologičar u tom razdoblju ističe djela Antuna Šoljana, Gorana Tribusona, Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić, koji su na razne načine reagirali u svojim djelima na povijesno-političku zbilju svojega vremena.

U najnovijem razdoblju hrvatske književnosti, koje naziva „Independent Croatia“, Henry Cooper od pisaca ističe Edu Popovića, Miru Gavrana i Miljenka Jergovića, a kao najmlađu spisateljicu Ivanu Sajko, pisce poznate u raznim prijevodima na engleski. Njihova djela obilježava paradigma postmoderne, s njezinim urbanim strahovima, moralnim i kulturnim urušavanjem vrijednosti, nastojanjem da se odgovori na pitanje položaja ne samo pojedinca nego i Hrvatske u svijetu.

Novi prijevodi s komentarima

Kako sam već napomenula, u antologiju su uvršteni dijelom dosad poznati prijevodi hrvatske književnosti na engleski, a neki su novi, iz prevodilačkoga pera sama autora antologije. Vrstan poznavatelj cjelokupna korpusa hrvatske književnosti, autor se odlučivao mahom za kanonska djela, no ponekad je izabirao i ona manje poznata, koja dosad nisu bila prevođena u raznim antologijama ili pak pojedinačnim prijevodima bilo engleskih bilo američkih ili pak hrvatskih prevoditelja. Prijevod svakoga pisca popraćen je kratkim komentarom, podacima o izabranu djelu kao i njegovu ili njegovim prevoditeljima. Kao i svaka antologija, i ova je autorski izbor, ali takav da joj gotovo i nema prigovora. Posebno bih istaknula dobru zastupljenost hrvatskih renesansnih pjesnika (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Hanibal Lucić s antologijskom Jur ni jedna na svit vila, Petar Hektorović). Izbor iz Marulića, koji slijedi odmah nakon prijevoda Baščanske ploče, nije mogao biti bolji: riječ je o prijevodu predgovora Juditi; i Marin Držić dobro je zastupljen predgovorom Skupu. Spomenut ću još samo prijevod ulomka iz Gundulićeve Dubravke, relevantan izbor iz Bunićeve lirike, prijevod Mažuranićeve Čete iz Smail-age te Petra Preradovića, koji je zastupljen trima ponajljepšim pjesmama. Šenoa se predstavlja ulomkom iz Seljačke bune, Ksaver Šandor Gjalski ulomkom iz novele Illustrissimus Battorych, Miroslav Krleža pripovijetkom Kako je doktor Gregor prvi put sreo Nečastivog, a Vladan Desnica izborom iz Proljeća Ivana Galeba. Slavko Mihalić zastupljen je većim brojem pjesmama, a Ivan Slamnig Pričom o Zvjezdani. Od mlađih pisaca nalazimo tu Gorana Tribusona s ulomcima iz Povijesti pornografije, Slavenku Drakulić s ulomcima iz Božanske gladi te Dubravku Ugrešić s izborom iz Štefice Cvek u raljama života. Posljednji tekst u Antologiji ulomak je iz romana Rio Bar Ivane Sajko iz 2006.

Kako se iz detaljnog uvida u predgovor i djelomičnog uvida u izbor djela uvrštenih u antologiju može razabrati, riječ je o jedinstvenoj antologiji koja prati putanje hrvatske književnosti od 11. do 21. stoljeća, antologiji, dakle, kakvu nemamo ni na hrvatskom jeziku. Posebno bih istaknula, bez obzira o čijim je prijevodima riječ, vrsne prijevode hrvatske lirike svih razdoblja, relevantan izbor versifikacijskih rješenja, njihovu melodioznost i semantičku vjernost hrvatskim predlošcima. Naravno, kao i u svakoj antologiji, i u ovoj bi se moglo pronaći nekoliko propusta, ali kada je riječ o ovako obavljenu poslu, s vrsnim predgovorom koji ocrtava cjelokupnu povijest hrvatske književnosti u kontekstu hrvatske i europske povijesti, s isticanjem dominantnih kulturnopovijesnih i poetičkih obilježja pojedinoga razdoblja, s izborom ponajboljih prijevoda različitih prevoditelja ili pak prijevodima iz pera sama sastavljača antologije, onda za tako obavljen posao ostaju samo riječi pohvale. Uvjereni smo da će ona engleskoj čitateljskoj publici na doličan način predstaviti kanonski korpus hrvatske književnosti, a istodobno ga uputiti u kompleksnost povijesnih i kulturnih procesa koji su njezino oblikovanje pratili.

Na kraju bih, za užitak čitatelju, navela samo jedan prijevod: to je ljupka pjesmica Petra Preradovića Ribar:

The Fisherman

Mad little fishes,

Come here, this way,

Come little fishes,

Don’t run away!

My bait is tasty,

Hook very fine,

Out here on land you’ll

Have a good time.

Fish here are freed of

Every scale,

They have no need of

Coats of chain mail;

All live in peace with

Fish here always,

Rich man and poor for

Them table lays.

Everyone sees they

Have a nice time,

Instead of water

They swim in wine.

Mad little fishes,

Try it, be fair,

See how it’s better

Here than out there—

Try it just one time,

I do declare,

Not one of you willGo back out there!