Vlast revolucije, djelokrug melankolije

U svim tekstovima Tatjana Jukić minuciozno pristupa rašivanju i sastavljanju svakoga pojedinačnog djela: od Novakovih Badesse i Mirisa, preko Slamnigove Bolje polovice hrabrosti i Šoljanova Dunda Maroja do Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša. Time se ispunjava svrha knjige: ova tumačenja suvremenu kroatistiku uspješno liječe od svakoga mogućeg provincijalizma

Svoju knjigu Revolucija i melankolija, u podnaslovu okrenutu pitanjima granica pamćenja hrvatske književnosti, Tatjana Jukić započinje konstatacijom kako je recentna kritička teorija, nakon godina bavljenja pitanjima povijesti, identiteta i traume, sada zaokupljena žalovanjem. Žalovanje se, u njezinoj argumentaciji, obilno poduprtom prije svega Freudovim tekstovima o tumačenju snova, žalovanju i melankoliji, djelomice korištenih kroz filter kasnijih teorija, od Lacana do, u ovoj knjizi ishodišno postavljene, Derridaove studije Sablasti Marxa, predstavlja kao „privilegirana scena za analizu identiteta“, i to prije svega jer postavlja pitanje uvjeta njegova nastanka i održavanja.

Izd. Ljevak, Zagreb, 2011.

Derridaova studija u tom je smislu funkcionirala kao katalizator promišljanja političke i kulturne memorije postsocijalističkog društva. „Spektralna“ Marxova ideja ovdje natkriljuje suvremene fenomene poput ideje europskog jedinstva, bitno predodređene logikom kapitalizma. Iako se čini, kako pokazuje Tatjana Jukić, da je s padom Berlinskoga zida, konačno srušen „bauk komunizma“, on i dalje ostaje na sceni, i to ne samo utjelovljen u Rusiji i Kini kao varijanti moguće ekonomske i političke budućnosti. Marxova je filozofija danas više od toga, što znači da bi svako zaobilaženje ili nijekanje ne samo njegova mišljenja nego i specifične memorije socijalizma, kao stvari prošlosti ili potrošene akademske mode, prema Jukić bio „neoprostiv anakronizam: jer takvim otpisivanjem premašujemo poziciju za analizu kako vlastitih zamislivih budućnosti, tako i svega što se upravo formira kao budućnost zamišljanja“. Njezin je pogled, u ovom smislu, prije svega upućen specifičnom iskustvu bivše Jugoslavije u kojoj je, za razliku od ostalih europskih država, socijalistička država uspostavljena tijekom komunističke revolucije, „kao njezina logična konzekvencija“. Bitno je to, zapravo, da je kao i u SSSR-u i u Kini, socijalistička država nastala kao produžetak revolucije ili „proradba specifične memorije karakteristične za revoluciju“. U zemljama nekadašnjeg istočnog bloka socijalistički je poredak uveden naknadno ili je bio administrativno nametnut, čime je izostao neproradivi suvišak revolucionarnoga koji se opirao organiziranju i diferencijaciji. To, pak, otvara mogućnost koju je Tatjana Jukić u ovoj knjizi odlučila iskoristiti, da se upravo iz te privilegirane kulturne memorije karakteristične za sastavnice bivše Jugoslavije, zahvati u „mehaniku evropske, ali i svjetske, političke i ekonomske budućnosti“. Okvir za taj zahvat ona prepoznaje u Sablastima Marxa, tekstu u kojem 1993. Derrida ocrtava obrise „izglavljenog vremena sablasnog“ u kojem Marxovu filozofiju predstavlja kao obećanje, analogno obećanju što ga sjeni svoga ubijenog oca daje mladi Hamlet. Odnos između žalovanja i melankolije, upisan u zaplet tog Shakespeareova kanonskoga teksta, Jukić, djelimice slijedeći Derridin izvod, primjenjuje u pristupu ključnim tekstovima, ponajprije krugovaškoga naraštaja hrvatske književnosti.

Politički sklop druge moderne

Prvo poglavlje pod naslovom Politika i melankolija: Slobodan Novak, preko prvoobjavljene Novakove pripovijetke Badessa madre Antonia otvara prostor interpretaciji ključnoga krugovaškog romana, Mirisa, zlata i tamjana iz 1968, koji je, kako tvrdi autorica, presudno utjecao na samopercepciju hrvatske književnosti. Jukićkina interpretacija Badesse otvara perspektivu melankolije i revolucije kao znanja, izvjesnosti, protežnosti ili sablasti koje su, prema autorici, obilježile iskustvo hrvatske književnosti od Drugoga svjetskog rata naovamo. Naslanjajući se na niz teorijskih interpretacija mita o Edipu, od Sh. Felman do J-P. Vernanta i G. Deleuzea, autorica pristupa Novakovoj Badessi kao naraciji „u podlozi Mirisa, zlata i tamjana“, tekstu koji je u bitnome predodređen sklopom politike i političkoga Novakova razdoblja. Reperkusije ovog „čitanja“ Badesse, prema Jukićevoj, prerastaju okvire autorova opusa, kao i krugovaškog razdoblja, ustanovljujući političko kao ishodišno za cjelokupnu noviju hrvatsku književnost. Autorica, naime, smatra da je novija hrvatska književnost s ilirizmom formirana oko „političke geste“, što znači da „politika u toj književnosti zauzima mjesto koje priča o Edipu zauzima u psihoanalizi“. Sama badessa analizirana je kroz očekivanu opreku sveto-seksualno, kriminalno, patološko, no iznenađuje da je glasu neviđene badesse – što ga Novakov pripovjedač doslovno povezuje sa sakralnim prostorom, bestjelesnim, koji ne stari i koji je iznad vulgarnosti tjelesne žudnje – u studiji Tatjane Jukić postao „sinegdoha ženskoga (seksualnoga, kriminalnoga, patološkoga)“. I to putem tumačenja odbojnosti prema ženama koju je navodno gajio Sv. Alojzije Gonzaga, čijim imenom kao nadimkom dječaka oslovljava badessa. Osim toga, nejasnima ostaje još nekoliko pretpostavaka ponuđene interpretacije, odnosno čitanja: primjerice razumijevanje badesse kao oralne majke, koja stoji nasuprot simboličkom dječakovu ocu, stricu. To je polazište koje se tek naknadno uspostavlja, uvođenjem kasnije perspektive, tada već odrasla dječaka. Prvi, nosivi dio novele počiva na višestruko naglašenoj percepciji infantilnoga pripovjedača kojoj je badessa dostupna isključivo putem glasa. Njezino lice kao i druge naznake tjelesne zadanosti ostaju skrivene rešetkama samostanskoga parlatorija i talijanskim, dječaku nepoznatim jezikom kojim u njegovoj nazočnosti stric i badessa razgovaraju. Zbog toga je, kao i zbog „nezemaljskog glasa koji ne stari“, u magli svojih čežnji, dječak percipira kao sebi, a ne stricu ravnu, dakle dostupnu njegovim prvim ljubavnim čežnjama. Naknadno shvaćanje badessine prave dobi i prave naravi odnosa između strica i nje puca pred očima odraslom pripovjedaču, te između ostalog služi i kao pokazatelj pomaka u njegovoj vlastitoj percepciji koja se, svakako, kao što to Tatjana Jukić čini, može upisati u polje (ili kako to ona naziva, oblast) melankoličnog. Ipak, taj narativni rascjep, kao i djelokrug infantilnog pripovjedača, ovdje bivaju zaobiđeni za volju interpretacije koja polazi od naknadnog znanja, onoga koji isto tako šutke od lika, ovaj put badesse, preuzima percepciju dječaka kao „malog, jadnog, siromašnog svetog Alojsija“, sveca koji svoju svetost realizira odricanjem i djevičanstvom. Ta slika odgovara cjelini ovdje ponuđenoga psihoanalizom i dekonstrukcijom inspiriranog čitanja koje posljedično vlastitom jeziku podređuje nijanse književnoga teksta, zanemarujući krivine i dvoznačnosti kojima sam taj tekst migolji i curi izvan naoko sasvim izbrušenoa i savršeno posložena kritičkog mehanizma.

Minuciozan pristup

Razumije se kako pritom nije riječ ni o površnosti ni o pretencioznosti. Upravo obrnuto: u svim tekstovima Tatjana Jukić minuciozno pristupa rašivanju i sastavljanju svakoga pojedinačnog komada: od Novakovih Badesse i Mirisa, preko Slamnigove Bolje polovice hrabrosti i Šoljanova Dunda Maroja do Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša. O njih se omjeravaju, kroz citatne ili značenjske referencije, Shakespeareova Na tri kralja, ili Kako vam drago, već spomenuti Hamlet, Marulićeva Judita, Baudelaireovi Cvjetovi zla, da bi se, pomnim čitanjem jednih i drugih, jednih kroz druge, došlo do skrivenih, začudnih ili nevjerojatnih podudarnosti koje sve vode, ponekad sa zapanjujućom snagom, odabranom polazištu. Time se ispunjava svrha knjige, diskretno naznačena na njezinim uvodnim stranicama: ova tumačenja suvremenu kroatistiku (komparatistiku) uspješno liječe od svakoga mogućeg provincijalizma, pokazujući kako vrijeme novih čitanja nije u nadolazećoj budućnosti, već se ostvaruje upravo sada.

U tome je ova knjiga, ako revolucija u znanosti o književnosti uopće postoji, revolucionarna. Njezin revolucionarni impuls pritom nije sačuvan samo u detekciji čvorišta krugovaške i Kiševe proze, već i upisan i u jezik i metodologiju same studije. Ona je, u cjelini, jednako tako podložna zamkama koje detektira fokusirajući se na matrice proizvodnje kulturnoga pamćenja. Revolucionarna u svojim zamasima, u nastojanju da ono nerečeno prokaže kao nesvjesnu zastavu, najčešće autorskog, a onda i kolektivnog identiteta, ona je i duboko melankolična. Ta je melankolija, kako to i sama p(r)okazuje, nerazdruživa sjena njezine vlastite revolucionarnosti. Upisujući se u teorijski fundirano ishodište, književnost joj ostaje neprežaljeno Drugo: ono što se pomnjivo bira i čuva, ali što, kao pijesak sati, nezaustavljivo curi kroz prste. Književni tekst, podređen čvrstom teorijskom ishodištu koji štiti i legitimira interpretativnu optiku, ostaje preispisan znanjima i referencijama. Nije to, dakako, svojstvo samo ove knjige, već svega onoga što se s poljem znanosti o književnosti, shvaćene u najširem smislu riječi, danas događa. Taj bi je simptom suvremene kritičke teorije koja je, suprotno ranijem statusu, književnost učinila ancillom vlastite izvedbe, mogao ilustrirati početkom Slamnigove Bolje polovice hrabrosti, kada Flaks, sjedeći u automobilu, promatra komandnu poloču, ručku mjenjača, kočnice, kuplung, gas, da bi utvrdio: „Kako je čovjek zgodno stvoren za auto! Svi esktremiteti imaju svoju službu. To je kao ono: što bi čovjek činio bez auta? Čime bi išao po benzin?“

Krugovaške perjanice: Slamnig, Šoljan, Novak

Jasno je pritom da odnosi domina – ancilla, kao ni filozofski ispisaniji, rob – gospodar, mogu biti proglašeni neprimjerenim figurama analize, kritike ili mišljenja jer pripadaju „prevladanoj strukturi mišljenja“, zasnovanoj na sosirovskoj ideji znaka. Njihovo odbacivanje, ipak, neće razriješiti paradoks zatvaranja, žargonizacije i nepristupačnosti suvremenih kritičkih (donedavno književnih) teorija i istodobno otvaranje prema nizu široko shvaćenih kulturnih fenomena koji sežu od Shakespearea do Red Carpeta i Cosma. Neće razriješiti ni (sablasnog) autora čija je intencionalnost u tekstu, kako je pokazao Antoine Compagnon, u teoriji izbačena kroz vrata da bi se vratila kroz prozor. Neće ni čvrstu ruku revolucionarnoga zavrtnja osloboditi hladna drhtava stiska melankolične sjene.

Vratimo li se na temeljna pitanje ove knjige: kako se pamti revolucija? kako se pamti melankolija? – vidimo da je na njih odgovoreno kazivanjem i pokazivanjem: ispisivanjem logike revolucionarnoga predznanja i upisivanjem u njezin djelokrug. Nije li to uopće i sudbina svake književnopovijesne interpretacije: da dok hvata svoj predmet istodobno hvata vlastitu gestu? No kao i Slamnigov Flaks pred kontrolnom pločom automobila koji vozi i koji ga vozi, i kritičar/teoretičar/književni povjesničar zna da na koncu on vlada automobilom i da su sve krivine, svi nemiri, kasna paljenja i kočenja zapravo njegovi. To ga znanje, kao sina bez oca, čuva sigurnosti unaprijed zadana zakona, očišta, metode – ma kako ona bila legitimirana. To znanje, osim toga, ako je vjerovati deridaovskoj gesti, koja danas postaje sve popularnija, računa sa svetošću jednako kao i sa spektralnošću i zna da se tek u otvorenosti, neukalupljivoj mnogostrukosti i svijeta i teksta, može razaznati tajna koja ih spaja, iznad političke i psihoanalitičke sfere, obzora, oblasti i vlasti.