Vijenac 467

Matica hrvatska

Fotografska izložba It’s me, myself Vladimire Spindler, Galerija MH, 13–27. siječnja

Utjeha svakodnevice

Ana Čveljo

U petak 13. siječnja u galeriji Matice hrvatske otvorena je izložba fotografija Vladimire Spindler It’s me, myself. Već i samim naslovom autorica sugerira želju da kroz leću objektiva izrazi svoju osobnu filozofiju, odnos prema životu i onaj tajni, čučeći senzibilitet koji, kako kod autorice, tako i kod svakog od nas, obitava u nama potisnut slojevima nagomilanih svakodnevnih ja, maski koje smo primorani prislanjati uz naša lica tajeći pritom ono jedino autentično što nas pokreće i čuva – dijete udubljeno u vlastitu igru.


slika


Miješanjem boje i crno-bijele fotografije Vladimira odmah u početku uobličava arhetipski dvoboj vječnog i neprolaznog s krhkošću trenutačnog, neponovljivog. Detalji gradskih kuća i ulica prikazani u boji zrače intimizmom, a prizori živo kolorirana mediteranskog ambijenta odišu toplinom ljeta, dječjom radošću i zaigranošću. Ali pomnijim promatranjem otkriva se nešto drugo. Ono čega na Vladimirinim fotografijama nema. Ljudi. Dominantan su motiv na tim fotografijama vrata i prozori kuća. Odškrinuta vrata, rastvorene škure, zastorima prekriveni prozori, niz živo obojenih, privlačnih, ali zatvorenih vrata. Gdje su ljudi? Uporno oko njezina objektiva kao da traga za ljudima iza prikazanih vrata i zastorima zaklonjenih prozora. Iza površinskog intimizma i razigranosti boja krije se dublje pitanje, pitanje o drugom, a toplina i radost kojom radovi odišu iznenada se u očima promatrača preoblikuje u slojevitiju emociju – emociju radosti koja čezne.


slika Vladimirine fotografije bez naziva govore same za sebe

slika Umjetnica na otvorenju sa svojim visokim gostom


S druge strane, serija crno-bijelih fotografija s učestalim motivom arhitekture, simbola trajnosti, prezentira onaj drugi pol – bezvremensko, a time i stalno, nepromjenjivo, tipsko. Prizori čitača na klupi, klošara s cigaretom u ustima, žene na balkonu… Sugestija svakodnevnog, opetovanog, sveprisutnog. Ni ovdje nema čovjeka. Ljudski lik, i kada se pojavljuje, više je funkcija radnje koju obavlja nego on sam – ličnost. Prazna klupa, napuštena ležaljka na plaži u pozadini koje se u staklu reflektira sićušna silueta čovjeka koji odlazi… Predmeti su trajniji od ljudi, to smo znali. Ali, predmeti su vredniji od ljudi? U tipičnim prizorima svakodnevice krije se više utjehe i sigurnosti nego u dodiru s drugim, kao da poručuje Vladimira. Pouzdanost obnavljanja svakodnevice i njezina utješna repetitivnost ono je što autoricu nadahnjuje i pruža joj osjećaj mira i ukorijenjenosti, zaključak je koji se nameće promatraču. Trajnost pronađena u svakodnevnom, slučajnom, ali tipičnom i sveprisutnom.


Vijenac 467

467 - 26. siječnja 2012. | Arhiva

Klikni za povratak