Uspješan kraj dugoga puta

Nakon maratonski dugih pregovora (više od šest napornih godina) te gotovo punih dvanaest godina od Zagrebačkoga sastanka na vrhu, kojim je započet hrvatski put integriranja u Uniju, tranzicijska i ranoposttranzicijska etapa hrvatske povijesti uspješno je završena

U nedjelju 22. siječnja hrvatski su građani na državnom referendumu o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji dvotrećinskom potporom potvrdili proeuropsku orijentaciju državnoga vrha, gotovo svih parlamentarnih stranaka te prosinačko potpisivanje Pristupnog ugovora. Bio je to tek drugi referendum održan na državnoj razini u samostalnoj Hrvatskoj. Prije dvadeset i jednu godinu na Referendumu o hrvatskoj samostalnosti glasovalo je čak 83,56 posto birača, od kojih je 94,17 posto potvrdno odgovorilo na prvo referendumsko pitanje („Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama /prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ/?“). Budući da su se i tada glavne političke snage odredile prema članstvu u tadašnjoj Europskoj zajednici, taj referendum možemo smatrati uvodom i pripremom za ovaj referendum.

U prethodna dva kruga proširenja Unije Rumunjska, Bugarska i Cipar uopće nisu organizirale državni referendum, Malta i Slovenija su prije potpisivanja pristupnog ugovora organizirale referendum, dok su preostale zemlje, Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Litva, Latvija i Estonija, baš poput Hrvatske, organizirale referendume nakon potpisivanja ugovora o pristupanju Uniji

Ovomjesečni referendum održan je točno 22 godine nakon što su slovenska i hrvatska izaslanstva (predvođena Milanom Kučanom i Ivicom Račanom) napustila XIV. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije te time trasirali proces napuštanja jugoslavenske političke zajednice. Prema podacima Državnog izbornog povjerenstva dostupnima u vrijeme pisanja ovog članka, na referendum o pristupanju naše zemlje punopravnom članstvu u Uniji izašlo je 43,51 posto birača (odnosno oko 47 posto ukoliko izuzmemo hrvatske državljane koji žive izvan granica Hrvatske), dok je za ulazak u EU glasovalo njih 66,27 posto. Niska izlaznost dala je povod mnogima kritičarima hrvatskog pristupanja eurointegracijama, koji stavljaju osobit naglasak na demokratičnost cijeloga procesa, a posebice glasnim protivnicima hrvatskog pristupanja Europskoj Uniji, da dovedu u pitanje legitimnost referenduma.

Zamor političkim elitama

Ipak, potrebno je naglasiti da je niska izlaznost s jedne strane posljedica općeg zamora hrvatskoga građanstva političkim elitama i političkim procesom kao takvim (što dugoročno može imati jako loše učinke na stabilnost demokracije u našem društvu i potaknuti bujanje ekstremističkih pokreta, udruga i političkih inicijativa), a s druge i posljedica dodatnoga matematičkog umanjivanja broja izašlih birača zbog nesređenih, prenapuhanih biračkih popisa koji daju nerealnu, iskrivljenu sliku Hrvatske kao države u kojoj živi tek neznatan broj maloljetnih građana, koji nemaju pravo glasa. No niska izlaznost na referendumu nastavlja se na trend pada participacije građana na izborima unatrag posljednjih dvanaest godina te je jasan znak kako novoj vladi, tako i obrazovnom sustavu, akademskoj zajednici, nevladinom sektoru i medijima da je potrebno znatno poraditi na političkom obrazovanju građana, dizanju samopouzdanja i poticanju uključivanja što većega broja građana u razne oblike društvenog i političkog angažiranja, bilo kroz političke stranke, bilo kroz udruge civilnog društva, bilo kroz strukovno organiziranje.

Svjesna da neće uspjeti u konačnom uvođenju reda u biračke popise, bivša je Vlada Jadranke Kosor promijenila ustavne odredbe o potrebnom broju birača za valjanost referenduma. Na taj način referendum je postao pravovaljan čak i u slučaju da na njega ne izađe više od polovine ukupno upisanih birača, kao što se to u nedjelju 22. siječnja na kraju i dogodilo. Protivnici hrvatskoga članstva u Europskoj Uniji upravo su u toj činjenici vidjeli argument za osporavanje legitimnosti referenduma o pristupanju Hrvatske EU. Uzmemo li u obzir broj punoljetnih građana koji stalno žive u Republici Hrvatskoj, možemo sa sigurnošću tvrditi da je stvarna izlaznost na referendum o pristupanju Uniji bila svakako više od pedeset posto, pa i blizu 55 posto, što je već prihvatljiva, no ne i priželjkivana (predsjednik Republike Josipović najavljivao je dvotrećinsku izlaznost) izlaznost naših građana na taj ključan, neposredni čin odlučivanja i političkog participiranja.

Hrvati više žele u EU nego Malta

U prethodna dva kruga proširenja Unije (2004. i 2007) pojedine zemlje pristupnice na različite su načine potvrdile volju građana o ulasku u EU. Rumunjska, Bugarska i Cipar uopće nisu organizirale državni referendum, već je glasovanje provedeno u nacionalnim parlamentima. Malta i Slovenija su prije potpisivanja pristupnog ugovora organizirale referendum, dok su preostale zemlje pristupnice, Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Litva, Latvija i Estonija, baš poput Hrvatske, organizirale referendume nakon potpisivanja ugovora o pristupanju Uniji. Sa službenih 43 posto izlaznosti ukupnoga broja registriranih birača (uključujući hrvatske državljane koji žive izvan zemlje), siječanjskim je referendumom Hrvatska postala zemlja pristupnica s najnižom izlaznošću na referendum o pristupanju Europskoj Uniji, odmah nakon mađarskih 46 posto. S druge strane, pored izrazito visoke izlaznosti od 90,86 posto, samo 53,65 posto Maltežana glasovalo je za pristupanje te sredozemne otočne zemlje Uniji, naspram 66,27 posto izašlih državljana Lijepe Naše.

Što god tvrdili borci za unapređenje demokratskih procesa u našoj zemlji, kao i gorljivi protivnici integriranja Hrvatske u Uniju, 22. siječnja većina hrvatskoga društva izjasnila se za naše članstvo u toj supranacionalnoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj, ali i identitetsko-kulturnoj i obrazovno-znanstvenoj zajednici. Tim činom konačno se završava formativno razdoblje prvih dvaju dugih desetljeća izgradnje hrvatske države i otvara perspektiva izgradnje Hrvatske kao konkurentne, moderne europske zemlje blagostanja. Nakon gotovo maratonski dugih pregovora (više od šest napornih godina) te gotovo punih dvanaest godina od Zagrebačkoga sastanka na vrhu (Zagreb Summit), kojim je započet hrvatski put integriranja u Uniju, tranzicijska i ranoposttranzicijska etapa hrvatske povijesti uspješno je završena.

Građani i politička participacija

Pripremajući se za referendum o pristupanju naše zemlje Uniji bivša je vlada, pod vodstvom predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor, s predstavnicima sindikalnih središnjica potpisala dogovor prema kojemu se referendum o promjeni broja potrebnih potpisa građana za raspisivanje referenduma (s deset na pet posto upisanih birača) trebao održati istovremeno s referendumom o pristupanju Hrvatske Uniji. Taj takozvani „referendum o referendumu“ posljedica je ranije sindikalne akcije prikupljanja potpisa protiv najavljene liberalizacije Zakona o radu. Naime, nakon što su sindikati prikupili i znatno veći broj potpisa od zakonom propisanih (preko 700 tisuća naspram 400 tisuća), Vlada je povukla sporni prijedlog novoga radnog zakonodavstva iz saborske procedure te je nakon naknadnog mišljenja Ustavnog suda dokinuta pretpostavka izjašnjavanja građana o tom pitanju, tj. održavanja referenduma na državnoj razini. Želeći kapitalizirati novostečenu društvenu i političku moć, zadobivenu respektabilnim brojem prikupljenih potpisa punoljetnih građana, sindikalni su čelnici krenuli s inicijativom smanjivanja zakonom propisana minimalnog broja potpisa građana potrebnog za raspisivanje referenduma. Vlada Jadranke Kosor nije bila odveć sklona povezivanju dvaju referenduma, kao ni tadašnja oporba predvođena SDP-om (iako praksa naših slovenskih susjeda pokazuje da je moguće uspješno paralelno provoditi referendume o nizu nepovezanih pitanja, odnosno zakonskih rješenja i promjena).

Referendum je iza nas, no pred Hrvatskom je još niz obveza prilagodbe pravilima Europske Unije prije službenog pristupanja 1. srpnja 2013. Naša država prije svega mora dovršiti reforme u područjima tržišnog natjecanja te pravosuđa

Nova vlada pod vodstvom predsjednika SDP-a Zorana Milanovića pri saborskom raspisivanju referenduma o pristupanju Hrvatske Uniji zanemarila je obvezu o raspisivanju „referenduma o referenduma“, preuzeta kao obvezu od prethodne vlade. Sindikalni su čelnici s neodobravanjem dočekali takav razvoj događaja te najavili ponovno prikupljanje popisa za raspisivanje „referenduma o referendumu“. No slaba javna potpora za tu akciju te nedostatni tehnički uvjeti (broj volontera koji će na ulicama i trgovima diljem zemlje skupljati potpise potpore) za provedbu prikupljanja potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma utjecali su na konačnu odgodu skupljanja potpisa za raspisivanje „referenduma o referendumu“ za svibanj ove godine. Predstavnici saborske većine (Kukuriku koalicija) javno su najavili kako namjeravaju ubrzo u saborsku proceduru staviti i prijedlog promjene zakonskih odredbi o raspisivanju referenduma prema kojoj bi se smanjio broj potrebnih potpisa. Tim činom nova bi Vlada potvrdila svoje predizborne najave jačanja participativne demokracije u Hrvatskoj, ali i preduhitrila jači angažman sindikata. S druge strane, postoje indicije da u Kukuriku koaliciji postoji određena doza bojazni da bi uz olakšane uvjete raspisivanja referenduma bilo sindikati (zbog najavljene konačne liberalizacije radnog zakonodavstva), bilo glavna oporbena stranka, Hrvatska demokratska zajednica, mogli koristiti referendum kao moćno oružje pritiska na Vladu. Kao što smo već bili istaknuli, slab odaziv na referendum o pristupanju Europskoj Uniji u velikoj je mjeri posljedica niskog povjerenja građana u političke stranke i politički sustav općenito, no začuđuje i novonastala zainteresiranost građana za prikupljanje potpisa potpore za „sindikalni referendum“. Pored obvezujućeg referenduma o ustavnim i drugim zakonskim rješenjima, postojeće zakonodavstvo predviđa i druge oblike izravne građanske političke participacije kao što su savjetodavni referendum, zborovi građana i predstavke građana. No ni te mogućnosti dosad gotovo uopće nisu korištene. Zadaća je Vlade ponovno pobuditi interes građana za političku participaciju te pobuditi primjenu izravnih oblika političkog odlučivanja.

Europska budućnost

Referendum je iza nas, no pred Hrvatskom je još niz obveza prilagodbe pravilima Europske Unije prije službenog pristupanja 1. srpnja 2013. Naša država prije svega mora dovršiti reforme u područjima tržišnog natjecanja (8. pregovaračko poglavlje) te pravosuđa (23. pregovaračko poglavlje). Izvješća Europske komisije o napretku u dovršavanju reformi u tim područjima, koja će biti objavljena u sklopu nadzora (monitoring) provođenja zacrtanih reformi, uvelike će utjecati na dinamiku postupka ratificiranja hrvatskog pristupnog ugovora u parlamentima zemalja članica Unije. Na hrvatskoj je diplomatskoj službi, ali i svim parlamentarnim zastupnicima, bilo oporbenim, bilo Vladinim, da aktivnom komunikacijom s kolegama iz europskih stranaka, ali i sudjelovanjem u radu europskih institucija, posebice Europskog parlamenta, porade na što bržem procesu ratifikacije kako bi pristupanje Uniji bilo verificirano barem nekoliko mjeseci prije nadnevka ulaska na ljeto 2013. Velik, povijesni posao je završen, no jednako tako pred nama je izazov uspješnog korištenja članstvom u Uniji kako bi Hrvatska konačno postala uspješna i prosperitetna zemlja, sukladno svojim potencijalnim kapacitetima i perspektivama.