Umjereni spektakl

Carmina Burana svakako je jedno od najpoznatijih djela ne samo klasične glazbe nego i popularne kulture uopće. Britanski radio BBC istražio je 2009. da je ta scenska kantata, prema zastupljenosti u medijima, na radiju i televiziji, te izvođenosti na javnim događajima, najpopularnije klasično djelo u zadnjih sedamdeset godina. Riječki balet Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca postavio ga je 20. siječnja kao svoju drugu ovosezonsku premijeru, a trenutno ga priprema i Bečki državni balet za premijeru na pozornici Narodne opere početkom ožujka.

Carl Orff posegnuo je za srednjovjekovnom zbirkom pjesama na latinskom, staronjemačkom i starofrancuskom jeziku, poznatom pod nazivom mjesta na kojemu je pronađena, u benediktinskom samostanskom selu Beuern (lat. Bura) u južnoj Bavarskoj. Odatle naslov – Pjesme iz Bure. Ljubav, užici, radost rađanja proljeća, prolaznost života, sve je manje ili više ovisno o promjenljivosti sreće. Zato je Orff okvirne stavke svoje kantate posvetio božici Fortuni. Naglašenom ritmičnošću i neiscrpnom melodioznošću genijalno je načinio neodoljivo glazbeno ruho. Tekst i glazba nezaustavljivo zazivaju pokret, pa je Carmina Burana redovit naslov baletnih repertoara.

Scena iz baleta Carmina Burana

Popularnost djela svakoj izvedbi donosi više od polovice uspjeha. Nova riječka predstava zamišljena je spektakularno. Velikom pozornicom dominira metalna konstrukcija scenografije Dinke Jeričević s velikim kolom sreće odnosno sudbine. Vizualni je dojam sa zborom monumentalan. Ništa manje dojmljiva nije ni glazbena izvedba, za koju su zaslužni, u prvome redu, dirigent Josip Šego, ali i zborovođa Igor Vlajnić te voditeljica Dječjeg zbora Torretta Suzana Matušan. Vokalni solisti u svakom su pogledu dorasli zadaći: eksponirane dionice u visokim i dubokim lagama te pjevanje u falsetu lijepo je ujednačio u svojim arijama bariton Tomislav Bekić; eteričnim i delikatnim zapjevom predstavila se sopranistica Vanja Zelčić, napose u stavku In trutina; ekstremno visokom tenorskom dionicom suvereno je ovladao Marko Cvetko.

Jedan od autora predstave – koji je po defaultu u prvom planu, a to je koreograf, Portugalac Hugo Viera – zamislio je djelo koje slavi ljubav i radost života, okupano vedrinom i svjetlom, kao tamom zakriven svijet tajanstvenih, nedefiniranih moći. Već nam je prije dvije godine u Zagrebu prikazao svoj crni fado. Sada se, s otvaranjem zastora, na prvi pogled, Carmina Burana ukazuju kao neki prizori iz pakla. Možda nas Viera želi upozoriti na đavolju stranu božanskih slasti, možda se o tome može i razmisliti, no uvjeriti nas u to nije uspio. Onu zdravu erotičnost, pa i lascivnost sadržaja, nije ni naznačio. Sva tri dijela kantate, Proljeće, U krčmi i Ljubavno nadmetanje bila su jednolična cjelina nedovoljno inventivne koreografije s mnogo ponavljanja. Tamu mu je osigurao osvjetljivač Nuno Salsinha, a kostime, za koje se tek po svršetku predstave, na naklonima, vidjelo da nisu potpuno crni, Juraj Žigman.

Riječki baletni ansambl uredno je ispunio zadaću. On već dovoljno dugo djeluje kao kolektivni protagonist, pa je vrijeme da se, s prikladnim, dobro promišljenim zadacima, počnu jačati pojedine plesačke ličnosti iz ansambla. Njih nema mnogo, ali ih ima. Vrijeme je da oni, s nužnim gostima, počnu nositi pojedine projekte. Ovdje je gošća Maša Kolar u ulozi Venere, Fortune, neke đavolice, koga li već – kao plesačica s bogatim iskustvom djelovanja u nekoliko njemačkih modernih baletnih ansambala (Dresden, Kiel, Hannover) – pokazala kako snažne scenske ličnosti uvijek plijene pozornost.

Carmina Burana jest veliki projekt riječkog HNK-a s oko 150 izvođača. Dio je baletnoga repertoara, iako je Balet u njemu, zahvaljujući koreografu, bio najmanje zapažen. Hugo Viera dobro je aranžirao cjelinu, pa će se predstava pamtiti kao umjereni, ponajprije glazbeni spektakl.