Ubojice iz visokog društva

Sugestivna režija, dojmljive stilizacije i atmosferična fotografija Jeffa Cronenwetha, odlične glumačke interpretacije i scenografija te začudna i efektna glazba Fincherovu ekranizaciju čine poslasticom za filmske sladokusce

Stasao u nerijetko sumnjivoj sredini autora glazbenih spotova, David Fincher trenutno je možda najzanimljiviji i najbolji holivudski filmaš koji još od dijelom podcijenjena debitantskoga redateljskog ostvarenja Alien 3 dosljedno gradi imidž umjetnika prepoznatljiva autorskog senzibiliteta i svjetonazora. U žarištu njegova zanimanja uvijek su osobiti pojedinci, osobe s ruba društva i(li) antijunaci veći od života, protagonisti označeni jasnim etičkim predznacima koji se sučeljavaju s nesavladivim zlom u sebi i oko sebe u trulom društvu koje se raspada ili koje, kao u recentnom slučaju u filmu Muškarci koji mrze žene, trulež prikriva prividnom uređenošću, civiliziranošću i obiteljskim tradicijama. U spomenutom Alienu 3 socijalna zajednica u iznimno pesimističnoj budućnosti sastavljena je od najgorih ubojica i psihopata koji spartanskim životom i religioznošću pokušavaju dati makar privid smisla svojoj posve ispraznoj i groznoj sadašnjosti u zatvoreničkoj koloniji, dok im budućnost baš kao i živote oduzima neman simbolički začeta u njima samima, od koje ih pokušava zaštititi iznimno sposobna od društva odbačena žena obilježena religijskim konotacijama.

Uvjerljiva Rooney Mara u ulozi vješte hakerice i ekscentrične buntovnice

O truleži društva u remek-djelu Sedam, eponimnom naslovu Fincherove karijere, već su ispisane čitave studije, a ovom prigodom recimo samo da su i tu najmoralniji predstavnici zajednice, ujedno i čuvari zakona, obrazovani i senzibilni ljudi koji su ili namjerno izabrali poziciju na margini, ili su pak svjesni da su na nju osuđeni, a u obama slučajevima znaju da se bore protiv vjetrenjača i da su osuđeni na neuspjeh. U impresivnom Klubu boraca, adaptaciji istoimenoga romana Chucka Palahniuka, piščev i Fincherov junak mladi je yuppie koji, lutajući varljivim stazama uspjeha, boluje od depresije i kronične nesanice, a postupno postaje jasno da je, kao i u Američkom psihu Breta Eastona Ellisa koji je ekranizirala Mary Harron, riječ o pravom psihopatu. No, za razliku od Ellisa i Harron, koji tek otkrivaju životnu prazninu i besmislenost nasilja svog protagonista, Palahniuk i Fincher temeljni zaplet efektno nadograđuju emotivnošću, životnošću i prilično artikuliranom ideološkom i moralističkom kritikom. Vrlo intrigantan Palahniukov roman gotovo trendovske tematike Fincher je pretvorio u iznimno slojevitu psihološku triler-dramu koja savršeno funkcionira i kao karakterna studija i kao razorna kritika društva ogrezla u konzumerizmu i materijalizmu, i kao vrlo zanimljiva politička alegorija. Uistinu, kakva je to zajednica u kojoj uspješni mladi poslovni ljudi iza ugodnih vanjština, dizajnirane odjeće, brendiranoga pokućstva i tupa buljenja u televizijski ekran kriju prave prirode agresivnih psihopata, mnogostrukih ličnosti i autodestruktivaca koji će naposljetku uništiti i čitavu civilizaciju. To je ista zajednica koja u na istinitim događajima temeljenoj triler-drami Zodiac dopušta da serijski ubojica desetljećima nesmetano ubija parove, a jedini su koji mu uporno pokušavaju ući u trag novinari, opet očekivano osuđeni na (samo)izolaciju, nesređene živote i marginu. Napokon, to je zajednica, u smislu zapadnoga civilizacijskog kruga, koju u Muškarcima koji mrze žene izjedaju licemjerje, grijesi djedova i otaca krvavih ruku, društvo u kojem se dijabolična psihopatologija i mizoginija prenose s koljena na koljeno, u kojem se najkrvaviji zločini u povijesti maskiraju ideologijom rasne čistoće, krvi i tla, ili pak čuvanjem obiteljske tradicije i časti, poslovnim uspjesima i vrijednošću dionica na burzi. Dakako, i životom na visokoj nozi ispod portreta predaka, u luksuzno dizajniranim interijerima ostakljenih zdanja na osami, uz kušanja biranih jela i degustacije vrhunskih vina, dok kat niže u podrumu u smrtnom hropcu skončava neka nesretna djevojka židovskog imena, odabrana zbog toga što psihopat uživa u pogledu osobe svjesne da će uskoro umrijeti, dok zna da njezin nestanak nitko neće ni zapaziti.

Novinar, zločin i djevojka s tetovažom zmaja

Nakon što je glasovitu prozu pokojnoga Stiega Larssona, prvi dio megabestselerske trilogije Milenij, 2009. u televizijskoj produkciji vrlo dobro, ali u cjelini ne i osobito nadahnuto adaptirao Larssonov sunarodnjak Niels Arden Oplov, ekranizacije romana Muškarci koji mrze žene prihvatio se i David Fincher. U središtu je zbivanja štokholmski novinar Mikael Blomkvist (Daniel Craig) iz magazina Milenij, koji je upravo izgubio sudski spor protiv utjecajnoga biznismena Wennerströma, o kojem je pisao na temelju navodno neprovjerenih informacija. Profesionalno diskreditiran i financijski uništen, Mikael na nezadovoljstvo svoje urednice Erike, s kojom je u intimnoj vezi, odluči napustiti Milenij i prihvatiti posao pisanja biografije bogatog umirovljenog industrijalca Henrika Vangera, koji živi na obiteljskom otoku na sjeveru Švedske. No Vanger zapravo želi da Mikael istraži i otkrije tko je od članova starčeve porodice ubio njegovu nećakinju Harriet, koja je u tinejdžerskoj dobi nestala davne 1966. Kad polako počne shvaćati da Vangerovi kriju mnoge mračne tajne, poput činjenice da su neki članovi porodice tijekom Drugoga svjetskog rata bili nacisti te da i danas s istim žarom njeguju svoja uvjerenja, Mikael kao pomoćnicu dobije ekscentričnu Lisbeth Salander, vještu hakericu i buntovnu curu problematične prošlosti koja je za Vangerova odvjetnika upravo istražila i njegovo zaleđe. Lisbeth je izrazito povučena i asocijalna djevojka u stalnom skrivanju od društva koje joj je kao novog nadzornika, nakon što je prošlog udarila kap, dodijelilo okrutnoga sadista koji prakticira devijantnu seksualnost. Isprva nepovjerljivi jedno prema drugom, Mikael i Lisbeth postupno će razviti neobičan odnos koji će naposljetku završiti i svojevrsnom ljubavnom vezom. Istodobno, istraga će ih dovesti do otkrića da je netko u porodici Vanger psihopatski serijski ubojica odgovoran za smrt niza žena tijekom nekoliko desetljeća, i koji je zacijelo ubio i Harriet.

Rafinirani psihopati

Iz prethodno opisana konteksta sasvim je jasno zašto je Fincher odlučio ekranizirati Muškarce..., roman koji savršeno korespondira s njegovim svjetonazorom i autorskim habitusom. Rasap društva koje počiva na krvavim temeljima, i koje su izgradili ili ga još i danas grade ratni zločinci, neopisivo okrutni serijski ubojice i dijabolični psihopati rafinirana ukusa i uglađena ponašanja, to je širi tematski fokus redatelja i uglednog scenarista Stevena Zailliana. Finchera i Larssona u dobroj mjeri povezuje i feministički diskurs, jer su u njihovim djelima isključivi nositelji zla, mraka i užasa muškarci, dok su žene ili pasivne promatračice stvarnosti koje su svjesne, ali kojoj se ne mogu, ne znaju ili ne žele suprotstaviti, ili pak aktivne (anti)junakinje i po cijenu vlastite žrtve spremne suočiti se sa zlom. Ipak, Lisbeth Salander prava je junakinja Larssonove proze i obaju filmova. Sjajna Noomi Rapace iz švedske adaptacije pritom je bolji glumački izbor, jer se iz njezina lica i govora tijela čita mnogo više nego kod svakako uvjerljive Rooney Mara. Također, dok kod Finchera sve ostaje na razini dijaloga, u švedskom je filmu u nekoliko flashbackova efektno naznačena vrlo tjeskobna narav Lisbethina odnosa s ocem, tragikom obilježene kompleksne relacije koja će u nastavcima postati središnji dramski motiv, a zahvaljujući čemu je švedska Lisbeth intrigantniji i zaokruženiji lik od njezine holivudske inačice. Kod obaju filmova primjetna su pojednostavnjivanja i skraćivanja (Zaillian primjerice ubija kod Larssona i u švedskoj verziji bitnu Harrietinu sestru Anitu Vanger), pa je tako kod Finchera Lisbethin poslodavac u izvedbi Gorana Višnjića postao sasvim marginalni epizodist, dok je u Larssonovim romanima on znatno važniji lik, a i zaljubljen u Lisbeth. No s čisto filmskoga gledišta Fincheru se ne može baš ništa prigovoriti. Sve je na broju, i vrlo rafinirana i sugestivna režija, i dojmljive stilizacije, i iznimno atmosferična fotografija Jeffa Cronenwetha, i s njom povezan sve snažniji tjeskobni ugođaj, i scenografska preciznost s bogatstvom detalja, i odlične glumačke interpretacije, a naposljetku i začudna i efektna uporaba Enyine pjesme Orinoco Flow u posve neočekivanu trenutku sadističkog iživljavanja negativca nad Blomkvistom. Ukratko, Muškarci... su poslastica za filmske sladokusce.