Trenuci života oteti smrti

Kraj predstave Maškarate ispod kuplja Iva Vojnovića, koja je u režiji Ivice Kunčevića premijerno izvedena u petak 13. siječnja u zagrebačkom HNK-u, završi tako da aktere maškaranoga bala – lutke koje glume žive plesače, tek umrlu Anicu i idealizirana joj ljubavnika, vlastelinskog potomka Jeru – nevidljiva ruka, zapravo ruka Smrti, zatvori u ormar ispod kuplja iz čije dubine svjetlomrca zrcalo u kojemu se naziru i maglovite figure gledališta.

Maškarate iz ormara: Vanja Matujec (Jele), Alma Prica (Ane) i marionete

Ornamentirani je ormar (ekspresivna scenografija Ivice Prlendera) istodobno bural (škrinja) uspomena, i lijes, i grobnica, i križ – nadgrobni i životni. Iz njega su se u agoničnoj vrućici umiruće sluškinjice Anice maškare i pojavile.

Tako je u ormar pospremljen, složen kao u škrinju i zakopan kao u grobnicu, jedan maškarani svijet koji je u noći razuzdanosti i raskoši umro s Anicom. Time okonča ne samo agonija Anice nego i jednog vremena koje samoljubivo prihvaća svoj izdisaj.

Izdišući u šufitu (potkrovlju), među ostacima i relikvijama Republike (kao što je barokna stolica), tako skončava bal jedne epohe, koja na vlastelinkama, gospođama Jeli i Ani, još ostaje živjeti kao kostim, oklop sličan Zelencima koji su svojim odbijenim urama mjerili vrijeme života umiruće Anice. Fuga smrti utiša svoju svirku, svoj dans macabre, što će živnuti nad nekom sljedećom smrti.

Prvo Dubrovačkom trilogijom, a zatim i Maškaratama ispod kuplja, Vojnović je ispisao memento ne samo epohi Dubrovačke Republike – vremenu u nestajanju koje se po mnogočemu malo razlikuje od našega – nego je proniknuo i u najdublje ponore čovjekove žudnje za ljubavlju i samouništenjem. S umiranjem Republike umire i želja vlastele za životom sputanim novim dobom, koje ne mijenja samo odnos prema tradiciji nego i prema životu samu.

U drami „sentimentalno-poetskih ugođaja i suzvučja protivnosti“ Kunčević rastvara dramu našega vremena. Maškarate mu nisu tek drama o smrti mlade djevojke nego i univerzalna drama civilizacije na izdisaju, koja dostojanstvo čuva i umiranjem.

Premda mu je ovo četvrta režija Maškarata, njome je najdublje zaronio u prostore smrti, u traženje nenađenoga, koje je naslutio i redateljski naznačio u prethodnoj režiji Maškarata u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju 2007, kada su mu maškare gospođa i gospara antikijeh bile lutke izišle iz ormara. No u cetinjskoj izvedbi prevladavala je smrt, dok u ovoj dominira borba za život.

U haenkaovskoj režiji Kunčević više ne ustrajava na nijansama Aničina umiranja, nego na njezinu otimanju života od smrti – na plesu, vrtnji ukrug, koji se svojom brzinom, svojom akceleracijom, nastoji što više udaljiti od Smrti.

Agoniju umiranja, pretočenu u ekstatično življenje zadnjih trenutaka života (impresivna Olga Pakalović) potpomognuto Jerinim otporom su-žanjstvu gosparstva, slična Pavlinu u Sutonu, (dojmljivi Luka Dragić) te raskošnim maskenbalom marioneta nadziru te iste marionete koje su istodobno i klasični kazališni Zbor u crnom, za-pravo Smrt. Makabrični maskenbal tako biva ne samo sveprisutna Smrt nego i svevremeno suočavanje pobunjenoga novoga čovjeka s dekadencijom i smrti s hedonizmom.

To je spiritus agens najnovijega Kunčevićeva čitanja Maškarata, kojim nam preko niza životno prepoznatljivih znakova (nekim hedonističkim se na premijeri i publika nasmijala) poručuje da su Maškare dio Nas, današnjih ljudi, koji pristajemo na bočicu ovisnosti, ali i na „zlato i velut“, koji pristajemo na ormar uspomena iz kojega nadiru maske, otisci naših lica pretvoreni u lutke koje koncima, ne samo sudbine, nego i uz našu pomoć, drugi vode na umirući maskenbal jedne civilizacije u raspadanju.

Na smetlište jednog potrošenog vremena kojega smo još vješalica za hedonistički oklop na kojem će netko poslije nas odsvirati zadnji ton, kojim će razbiti zrcalo naše narcisoidnosti, koja nas je zavodila vlastitim samoljubljem.

No dramaturški dobro promišljena koncepcija, obogaćena i tekstovima iz drugih Vojnovićevih drama, u predstavi nije funkcionirala kako je zamišljeno. Odličan dramaturg nije se pokazao i jednako uspješnim redateljem.

Iako su živi glumci uspjeli iživjeti vojnovićevski svijet, iako su uspjeli rastvoriti njegovu nutrinu, njegovu žudnju za erosom i thanatosom, nedostajalo je ono nešto što bi je učinilo iznimnom predstavom. Koliko god su sluškinje; suosjećajna Gjive (Ana Begić) i brižna Mare (Doris Šarić Kukuljica) te gospođe dostojanstvene u propadanju; Jele (Vanja Matujec) i Ane (Alma Prica), bile dobre, na trenutke i izvrsne, ipak nisu uspjele nadomjestiti sve ono što nisu učinile lutke, maškarata gospogja i gospara antikijeh.

Lutkari su se izgubili u prostoru velike pozornice. Animacija marioneta nije uspjela dočarati sve nijanse koje je nudio splin maskenbala i obred umiranja, nisu u pokretu i unutarnjoj napetosti animatora, osobito Zbora smrti, zaživjeli aktanti koji su mogli dosegnuti sraz bala i umiranja. Da je toga bilo, HNK bi imao veliku predstavu.

Raskošne kostime kreirala je Danica Dedijer, lutke Vesna Balabanić, skladatelj je Neven Frangeš, svjetlo je dizajnirao Zoran Mihanović, koreografkinja je bila Đurđa Kunej.