Tek skica začudnih obrazaca

Kazalište u obrazovanju sudjeluje uglavnom u obliku razrednih posjeta kazališnim zgradama u potrazi za lektirnim i katkad društveno aktivnim naslovima. U takvoj komunikaciji na prvu svi su naizgled zadovoljni – kazališta pune gledališta, učitelji satnicu vezanu uz medijsku kulturu, a učenici trljaju ruke jer su još jednom uspjeli zaobići čitanje lektire. S druge strane, takva komunikacija prikazuje kazalište kao okoštalu umjetničku mašinu, što mladim gledateljima jednosmjerno nudi scenski oživljene davno ukoričene riječi, dok istodobno mediji koji okružuju taj isti mladi svijet jure dvosmjerjima i višesmjerjima nikad otvorenije komunikacije.

Barbara Prpić (Nives) i Petar Leventić (Luka) kao propale zvijezde talent-showa

Da i kazalište može krenuti tim višesmjerjima, pokazalo je Zagrebačko kazalište mladih u predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić Ovo bi mogla biti tvoja ulica, da bi u novom projektu za mlade napravilo korak dalje. U suradnji s Deutsches Theater iz Berlina i Fundazione Teatro Due iz Parme, ZKM je stvorio kazališni projekt koji odbacuje nerazvijen tradicionalni odnos kazališta i škole te koji doslovno prodire u školske klupe, izvodeći se u razredima. Projekt Ideš dalje! uz to otvara dijalog sa školarcima na nekoliko razina, od same teme i otvorene komunikacije u izvedbenom činu do rasprave nakon predstave, koju je osmislila dramska pedagoginja Grozdana Lajić Horvat.

Početne odrednice koje su si sudionici projekta zadali čvrsto su odredile samu predstavu u svim slojevima. Tematski se naslonila na školarcima aktualan, iako možda ponešto zakasnio, fenomen koji je u potpunosti zavladao mladenačkim poimanjem uspjeha, nametnuvši se svojevrsnim obrascem. Riječ je o talent-šouovima koji stvaraju instant-zvijezde, davši im i manje od Warholovih 15 minuta slave, kako kaže lik iz predstave, da bi ih potom izbrisali s popisa zvijezda, u isti trenutak gaseći im životne snove i težnje. Likovi predstave Nives i Luka od slave su se morali oprostiti u polufinalu, a jedina mogućnost koja bi ih mogla povratiti na put prema zvijezdama veliki je koncert talenata. Do njega pokušavaju stići miniturnejom po školskim razredima, i to u poziciji suparnika. Taj natjecateljski sloj likovima je postao obrazac ponašanja te i nakon spoznaje da su oboje ispali iz igre, prijatelji u patnji i nježnim osjećajima nastavljaju okrutnu igru ispadanja.

Redatelj Rene Medvešek predstavu je oblikovao poput karaoke-nastupa uz nezaobilazan sintesajzer s razgovornim umecima koji od pozadinskoga popunjavanja rupa prelaze u nositelje radnje. Takvom strukturom uspio je u vremenu od jednoga školskog sata ispričati priču o talent-šouovima, no zadržavši se na površini, tako da konačni proizvod djeluje tek poput skiciranja početne ideje. Zgodan i školarcima blizak umetak u predstavu koja progovara o medijima jest kamera na mobitelu, koja iz ruku gledatelja prati događaje na sceni te na koju se izvođači referiraju i za koju glume, ukazujući na lažnost medijske slike.

Plošne likove Nives i Luke Barbara Prpić i Petar Leventić zadržali su također u prostoru skice, ali dopadljive. Leventić je Lukinu svijest o porazu i gubitku životnih snova omotao gorčinom iz koje je razvio scenski privlačna i duhovita cinika i brundala. Na drugom polu našla se Prpićeva, zauzevši poziciju pozitivke koja lažnim scenskim osmijehom ganja svoje snove i koja u trenutku njihova rušenja nije sigurna treba li skinuti osmijeh profesionalnosti ili ne. Jedan od ključnih elemenata predstave kad prijeđe u školske klupe bit će komunikacija s publikom, odnosno stvaranje kazališne atmosfere u nekazališnom okruženju. Po viđenom unutar lažnog razreda složena u Polancu, Leventić i Prpićeva imaju potrebnu neposrednost i scenski šarm kojim će, vjerujemo, uspjeti navesti učenike da postanu suigrači. U toj komunikaciji bit će važno i pridobiti publiku u songovima (Maroon 5, Michael Buble, Nola, Fali V) jer će u protivnom pjevački umeci rušiti ritam predstave.

Projekt Ideš dalje! zanimljivo je osmišljeno otvaranje kazališta školarcima u njima bliskim pitanjima i dilemama. Sama predstava, usprkos plošnosti, ima izvedbenoga šarma koji bi trebao biti dostatan aktivator dvosmjerne komunikacije između izvođača i publike.