Što je muškarac bez brkova?

Odlično zamišljen ciklus Oni dolaze... Galerije Studentskog centra sa siječanjskom se depresijom borio brzim ritmom izmjene zanimljivih izložbenih projekata. Ni fatalizam petka trinaestog nije zasmetao ženskom paru Sabini Mikelić i Lili Herceg da baš na taj datum otvore dojmljivu dvojnu izložbu na kojoj su multimedijalno propitivale motive bivših ljubavi i zaigranih sjećanja, a tek nekoliko dana po zatvaranju te izložbe galeriju u Savskoj 25 već je osvojio još jedan duo, ovaj put, kontrirajući prethodnicama, propitujući „pravu mušku spiku“. Dvadesetpetogodišnji grafičari Duje Medić i Luka Hrgović zabrinuti su naime vizijama razvoja suvremenih muškaraca koje kreiraju postojeći (modni) mediji pa su odlučili ponuditi vlastiti likovni odgovor na taj problem. Kao pravi, odgovorni umjetnici, svoje su viđenje prvo teorijski uobličili u Manifestu pravih muškaraca, a potom su njegove temeljne postavke vizualizirali nizom redizajniranih covera te mockumentary-filmićem koji pokazuje djelovanje još jednoga muškog dvojca – supermodela Bianca Medica i fotografa Lucasa Hasselblada. Ta se dva (anti)modna junaka zajednički bore protiv iskrivljene slike modernoga muškarca koju nameću gorespomenuti mediji. Za razliku od nekadašnjih uzora muškosti iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća – Burta Reynoldsa, Seana Conneryja ili Davida Hasselhoffa, danas naslovnice koje predstavljaju mušku modu ili stil osvajaju hermafroditske pojave poput bosanskog manekena Andreja Pejića. Takvo kreiranje poželjna izgleda njegovana muškarca 21. stoljeća podrazumijeva naravno i odricanje od jednog od temeljnih muških atributa prethodnih epoha – dlakavosti, bilo u obliku nekad popularnih ljubavnih tepiha ili pak različito oblikovanim bradama i brkovima, nekoć općeprihvaćenim simbolima pravoga muškog, gotovo vojničkog svijeta. Teško je zamisliti editorial na kojem bi spomenuti Pejić bio ukrašen barem lažnim brkom, ali da angažman Bianca Medica i Lucasa Hasselblada ipak nije uzaludan, pokazuje i najava modne sezone 2012/13. u kojoj brkovi postaju jedan od must have elemenata, što je iz vizure Manifesta pravih muškaraca ipak polovičan uspjeh jer se zaposlenost salona za depilaciju sigurno neće smanjivati...

Naslovnica za Vogue

Uglavnom, Medić i Hrgović na naizgled ironičan način poigravaju se razlikom između prirodnog i nametnutog identiteta muškar(a)ca, ali, u vrijeme kad medijskim prostorom dominira, primjerice, velika rasprava u povodu referenduma o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, sam pojam identiteta postaje gotovo pa sveopća mantra koja se beskonačno ponavlja, ali nekako bez konsenzusa o njegovu pravom značenju i značaju. Identitet se u suvremenom dobu naprosto konstruira, ne postoji sam po sebi, nego tek u nizu različitih viđenja i vizija pa i rasprave i interpretacije mogu ići u nedogled. Stoga je radove mladih umjetnika moguće odrediti i tek kao persiflažu, ali ja ih vidim i kao svojevrsno poigravanje medijskim modelima manipulacije, unutar kojih osviješteni subjekti znaju da konačni izlaz ne postoji, no ta spoznaja ne mora biti opterećenje, već može dati dodatne motive za uključivanje u beskonačnu igru pretvaranja i novih zavođenja. Bianco Medic tako se nameće kao mogući povratak korijenima, ali tek putem zrcaljenja u drugim likovima, modelima, marketinškim obrascima, pri čemu mu je neizbježno nužna pomoć medija koji su temeljni nositelji industrije zabave – filma, magazinskih naslovnica, jumbo-plakata.

Ako dakle brk (i dlake) u skoroj budućnosti i ne postanu više od tek još jednog prolaznog trenda, to ne znači da se dvojac Medić–Hrgović nisu dotaknuli prave teme. Na vizualno atraktivan i zabavan način propitali su tko nas to (i zašto) gleda s novinskih kioska, reklamnih panoa, televizijskih i filmskih ekrana? U sveprožimajućem, ponekad otužnom, svijetu spektakla, kojega smo dio i kada toga nismo svjesni, to su neka od posljednjih pitanja na koje još uopće ima smisla tražiti odgovore.