Slika druga Tita

Uz prvi portret Josipa Broza Tita i njegov put vežu se događaji i osobe koje su u kuloarima gradile skrivenu komunističku povijest

Pomnjivo čitanje ozbiljnih knjiga donosi ponekad mnogo zadovoljstva i otvara posve nove poglede na dom i svijet. Davno sam uočio neobičnu informaciju koju je Vladimir Dedijer donio samo kao bilješku u svojoj hagiografiji Josip Broz Tito – prilozi za biografiju (Beograd, 1953): „Titov portret koji je radio Moša Pijade bio je nestao i uprkos svim naporima nije se mogao nigde pronaći. Tek u leto 1952. godine Zagrepčanin Božo Aleksander, činovnik Ujedinjenih nacija, obavestio je Mošu Pijade da je portret pronađen. Njega je advokat Bora Prodanović 1934. godine poklonio Irini Aleksander, supruzi Bože Aleksandera. Aleksanderovi su ga prilikom odlaska iz Jugoslavije ostavili u Zagrebu. Za vreme okupacije bio mu se zameo svaki trag. Sada se nalazi u Beogradu.“ (Dedijer, V.: Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, Rijeka, 1980, str. 234)

Moša Pijade, portret Josipa Broza iz 1930. nastao je u Lepoglavskom zatvoru

Riječ je o ulju na platnu dimenzija 32x27 cm, koji je naslikao Moša Pijade dok su on i Tito izdržavali zatvorsku kaznu u Lepoglavi. To je prvi portret J. B. Tita uopće. Sama Irina Aleksander komentirala je taj portret u Ženevi 15. siječnja 1999. redatelju Željku Senečiću. „Irina: Pa mi smo Titov, Titov portret, Moše Pijade visio kod nas i svi su tvrdili da je to nitko, a ja sam tvrdila da je to netko veoma važan. I ja nisam znala kako. Ja sam mu slala pakete. I on mi se zahvalio na Mirovnoj konferenciji (u Parizu, op. aut.) u našoj amabasadi smo bili na primanju, i tko je to bio od starih naših zagrebačkih revolucionara koga još studentom sam znala, koji je stajal u grupi oko Tita. I on kaže: Tito, jel ti poznaš Božidara i Irinu Aleksander? On kaže: Iročku? Pitajte nju da li ona mene zna? Pitajte nju da li ona mene zna. Da li zna da sam ja bio jedan od onih koji je primao njezin paket i njezin pulover do danas čuvam. Ja sam znala da na... Što im mogu slati? Tople stvari i nešto za jelo. To njega i Moše Pijade samo stalno pomagali da ih nismo znali. I Moše kad je došao u Paris, došao nam u posjetu zahvaliti se. Senečić: A tko vas je, tko vas je nagovorio da im šaljete pakete? Irina: Kad smo znali tko je, tko je uhapšen. Mi smo pratili to... Mi smo znali tko je Tito... On je bio velika ličnost u izgnanju, ali ne u Rusiji. A ja sam imala pristup u Kominternu da dobijem Jutarnji list ili Večernji i Obzor...“ (Aleksander, I.: Samo činjenice, molim!, Zagreb, 2007, str. 297)

Lepršavo, neobvezno i salonski revolucionarno

Jednostavna objašnjenja vitalne stogodišnjakinje s jedne su strane prostodušno iskrena, a s druge su hrpa sranja! Ako u svačijem životu postoje javni, privatni i tajni dijelovi, kod Irine Aleksander javno i privatno su vrh ledenjaka, a tajno je onaj neusporedivo veći podmorski dio uronjen u hladnu i neprozirnu vodu sjevernog Atlantika! Slatka je anegdota koju navodi književnica Anais Nin u svojem Dnevniku pod „zima 1942. godine“: „Kad je muž Božidar Aleksander ispunjavao formular za ulazak u Ameriku, na pitanje: Namjeravate li raditi na rušenju vlade Sjedinjenih Američkih Država? Odgovorio je: Ne, jer dolazim bez supruge.“ (!!!, op. aut.) (isto, str. 265)

Dakle, sve je to lepršavo i neobavezno, duhovito, salonski revolucionarno i frivolno. Jedna svjetska dama, koja je znala mnogo važnih i manje važnih političara i umjetnika, ležerno je živjela u Zagrebu između dva svjetska rata i u svom salonu u Đorđićevoj 7 okupljala je, svakodnevno(!) poštenu lijevu inteligenciju od Miroslava Krleže, do slikara grupe Zemlja – Hegedušića, Postružnika, Tabakovića, Svečnjaka... a pripuštala je ponekad i reakcionare kao što je bio dirigent Lovro pl. Matačić. Suprug Božidar Aleksander bio je jedan od najbogatijih industrijalaca u Zagrebu, odvjetnik blizak HSS-u, koji je tolerirao koješta svojoj ekstravagantnoj supruzi. No sve dobiva nešto mračniju notu s idućim ulomkom.

„Senečić: Kako je, je li dobro živio ili loše Krleža? Je li imao novaca? Irina: Živio, moj muž ostavio mu sve. Ostavio mu je svoj račun kad (nerazgovijetno). Sve. To, to niko nije nigđe nikad spomenuo, alimene, i kad je išo na operaciju, skupio je sto hiljada dinara tadašnjih i dao Krleži i nekim slikarima. Na primjer Postružnik. Postružnik uvijek pamti. Moj muž poveo naše Zemljaše i mi smo s njima u trećem razredu (vlaka) išli, sve u muzej u Beč. Niko od njih nije vidio muzej Beča. I mi smo hodali sa Zemljom po Beču gledajući slike.“ (isto, str. 299)

O svemu tome svoje mišljenje ima talijanska obavještajna služba, koje navodi u dokumentu od 15. travnja 1936: „Gospođa Irina Aleksander blagajnica je lokalne komunističke stranke i ona prima svu novčanu potporu koja stiže iz Moskve. Njezini blistavi saloni služe kao okupljalište lokalne komunističke inteligencije. Ona koristi lokalnu političku situaciju kako bi komunističke agitatore ubacila u redove hrvatske oporbene stranke dr. Mačeka, te u redove policije, s ciljem da djeluju kao agenti provokatori koji trebaju poticati izbijanje nereda prilikom i najbeznačajnijih političkih skupova.“ (Aleksander, I: Svi životi jedne ljubavi, Zagreb, 2003, str. 350)

Tajni život Miroslava Krleže

Svi ti navodi traže određeno kronološko sistematiziranje, ne bi li se jasno iznijelo što je zapravo radila Irina Kunina, udata Aleksander. Kako je u njezinu životu Miroslav Krleža probudio neočekivane strasti – njihov odnos bio je vrlo složen i buran! – onda ćemo preko njega pokušati razotkriti nju... I onog trećeg... Miroslav Krleža rodio se 7. srpnja 1893. u Zagrebu. U lipnju 1907. pao je četvrti razred gimnazije (danas bi to bio osmi osnovne škole!), no završio ga je iduće, 1908. godine. Potom je otišao u Kadetsku školu u Pečuhu, gdje završava tri razreda i potom odlazi na Ludoviceum, mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti. Tu završava tri semestra i – biva otpušten. Zbiva se nešto prilično neobično. Tijekom balkanskih ratova otpušteni pitomac elitne vojne akademije, vrlo zaobilazno, preko Pariza, Marseillea i Soluna, dolazi, početkom lipnja 1913, u Skopje. Sam Krleža zapisao je kakav je dubok dojam ostavio na srpskog generala Vasića: „...promatrao me kanibalski: evo jedne austrijske špijunčine!“ (Lasić, S.: Krleža, Kronologija života i rada, Zagreb, 1982, str. 105)

Ipak, braća Srbi nisu ga strijeljali – što bi bilo jedino logično rješenje bizarne situacije, već ga nastoje iskoristiti za sebe. Prilikom prelaska u Zemun uhapšen je, na temelju austrijske tjeralice, ali i kao vrlo sumnjiva osoba i potom – pušten! Dijelom nam posljedice mogu objasniti što je i za koga radio Krleža u tim burnim danima uoči Prvoga svjetskog rata.

Krleža se tijekom rane jeseni 1913. javlja u Zagrebu Milanu Marjanoviću, čovjeku velikoga srpskog povjerenja, kojem su dali novac da pokrene, u Rijeci, Književne novosti, navodno književni časopis koji je trebao politički pripremati nastanak Kraljevine Jugoslavije. Književne novosti izdavao je Srbin Gjuro Trbojević, čija je knjižara bila u sklopu pravoslavne crkve svetog Nikole, pedesetak metara od riječkoga Gradskog tornja. Početkom 1914. izašlo je ukupno 26 brojeva tog časopisa, trojanskog konja velikosrpstva. Odmah na prvi Krležin objavljeni tekst – Legendu u prvom broju Književnih novosti – Srpstvo je donijelo pohvalnu kritiku iz pera Milana Savića, a vrlo utjecajne i tiražne katoličke Riječke novine, anonimni napad! Tijekom Prvoga svjetskog rata najvažniji događaj u Krležinu životu bila je Oktobarska revolucija 1917. On je prihvatio Lenjina kao novoga mesiju i bacio se svim snagama na širenje nove vjere. Do listopada 1918. radio je u Šilovićevu Uredu za pomoć postradalima u ratu, a potom radi, s Augustom Cesarcem, na pokretanju lista Plamen. Časopis se pojavio 1. siječnja 1919. i bio je velikim dijelom financiran novcem ruskih komunista, koji je donio Alfred Diamantstein, agent Bele Kuna. Diamantstein je, u kolovozu 1919, na policiji priznao da je predao Cesarcu za Plamen 20.000 kruna. Krleža je do smrti nijekao da je dobio taj novac, no dokazano je da je Diamantstein govorio istinu. Tijekom 1920. Krleža intenzivno sudjeluje u radu Komunističke partije te drži govore na skupovima u Zagrebu, Karlovcu, Delnicama, Fužinama, Kraljevici, Crikvenici, Senju... U rujnu 1920. iz Rusije se vratio Josip Broz. „Sjećam se dobro da se među radnicima u Zagrebu pričalo u to vrijeme – veli Miroslav Krleža – da je u Zagrebu stigao iz Rusije jedan radnik po imenu Broz, s astrahanskom šubarom na kojoj se još vide ostaci od petokrake zvijezde koju je nosio u Rusiji.“ (Dedijer: 1980, str. 87)

Kraljica balkanskih spletki

Potkraj te godine Obznanom je zabranjena propaganda Komunističke partije u Kraljevini SHS i to je bitno promijenilo način rada tog veselog društva. U svibnju 1921. Irina Kunina, udata za ruskog carskog časnika (!) pukovnika Černova, dolazi u Zagreb, kao izbjeglica ispred bezobzirna Lenjinova terora. Ona je upoznala obitelj Aleksander već u kolovozu 1921, a s mužem se zbližila tijekom studija prava 1922. Krleža je želio, iz Beograda, ići u Rusiju već 1922, no nije uspio dobiti putovnicu. S druge strane Irina, na nagovor Božidara Aleksandera, odlazi u Rusiju, vjerujući u amnestiju. Najvjerojatnije je tamo njezin muž strijeljan, a ona je počela raditi za Komunističku partiju te pisati za Pravdu.

Od listopada 1922. do ožujka 1923. u Rusiji je bio Krleži vrlo blizak August Cesarec. Sam Krleža kreće prema krvavom komunističkom carstvu ujesen 1924. i to smjerom Beč–Dresden–Berlin–Riga. U Rusiji je bio od siječnja do svibnja 1925. Prema simpatičnoj, ali ne osobito uvjerljivoj anegdoti koju je sama iznijela, Irina Kunina izbjegla je susret s Krležom. „Godine 1925. za vrijeme vašeg Izleta u Rusiju bila sam suradnica Lenjingradske pravde, recenzentica filmova, reporterka, takozvana Katica za sve. I nazove me urednik kući: – Vi ste, Kunina, jedina koja kod nas zna srpski. Idite smjesta u Evropejskuju (hotel, op. aut.) intervjuirati Krležu. – Oprostite druže uredniče, ali moje znanje srpsko-hrvatskoga nikako mi neće pomoći da intervjuiram Krležu. Na žalost, moram vas zamoliti da me oslobodite te dužnosti. – Zašto, ako smijem znati? – Smijete. Sigurna sam da ću ispasti sumnjiva osoba time što ću pokazati da znam njegov jezik. – Svakako biste ispali – nasmiješio se Krleža neobično ljubazno. Čak sam zapamtila svoj argument: gurnut će me sa svojih stuba i vikati za mnom: Čekistica! Ili će pomisliti da me poslala zagrebačka policija i još će se više razljutiti.“ (Aleksander: 2003, str. 145)

Uistinu Krleža i Kunina diskretno su razmijenili različite informacije. Ona nedugo potom stiže u Beč, gdje se u lipnju 1926. udaje za Božidara Aleksandera, potom dolazi u Zagreb te kao šefica/blagajnica Kominterne u Hrvatskoj počinje okupljati lijeve intelektualce. Tijekom 1926. dolazi do prvih kontakata između Krleže i mladog slikara Hegedušića. A Irina je bila posve blizu... „Senečić: Hegedušića, Krste Hegedušića. Pričajte mi malo o Hegedušiću i slikama, o... Irina: A Hegdušića i Zemlju sam ja otkrila, to priznajem. To jest Krsto je postajao samo im tri velikana u to vrijeme koji su bili grupirani – Babić, Becić i treći...

Senečić: Miše.

Irina: Miše. Samo M sam... Htela sam reć Moša Pijade. To mu je slični. Toga smo u zatvoru upoznali...“ (Aleksander: 2007, str. 291–292)

Sukob na književnoj ljevici

Josip Broz, vrlo nejasnih partijskih putova, završio je u Lepoglavi, poslije tzv. Bombaškog procesa, u siječnju 1929, upravo u danima kad je kralj Aleksandar uveo diktaturu. U siječnju iduće, 1930, u Lepoglavu je, iz Sremske Mitrovice, prebačen Moša Pijade. I tako dolazimo do izrade portreta Josipa Broza, ali i do milosrdne Irine Aleksander koja dvojici prekaljenih komunista šalje hranu i odjeću, a vjerojatno i ponešto informacija i novca.

Josip Broz postao je Tito 1934, čim je izašao iz zatvora u Ogulinu. Odlazi u Beč, gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta komunističke partije. Od 1932. sekretar CK bio je Milan Gorkić, pravim imenom Josip Čižinski, inače ruskoga podrijetla i oženjen Ruskinjom. Tijekom višetjednoga boravka u Beču Tito je kooptiran za člana Politbiroa Centralnog komiteta. To mu je uspjelo, najvjerojatnije, zbog izravna zalaganja Irine Aleksander (tada često u Beču), koja ga je držala za svog dark horsea, favorita iz drugog plana za preuzimanje Komunističke partije Jugoslavije! Upravo tada ona naručuje njegov portret – iz čisto pragmatičnih razloga!

„U proljeće 1934. Tito je ilegalno dolazio u Zagreb i nastojao je da pomiri fronte u književnom sukobu, koji se ponovno rasplamsao pojavom časopisa Danas... Iz njegovog izvještaja što ga je napisao početkom kolovoza 1934. naslućuje se sve nezadovoljstvo rukovodstva tom književnom svađom. Prihvaćajući se uloge da izgladi ove sporove među književnicima, Tito je najprije otišao kod Durmana, urednika časopisa Književnik... Posle toga Tito je posjetio Miroslava Krležu koji mu je opširno izneo istorijat kako je došlo do tih međusobnih napadaja.“ (Lasić: 1982, str. 248–249)

Gdje je u svemu tome Iročka? Vlado Mađarević zapisao je, 1981. godine, neke primjedbe uz tekst Novaka Simića tiskan u Oku. „Simić je opisao veoma živo i zanimljivo (iako s mnogim greškama) književna zbivanja u Zagrebu tridesetih godina i atmosferu u salonu simpatizerke lijevog pokreta Irine Aleksander... Simićeva potkupljivačko-kriminalistička priča – izmišljotina je s podnaslovom Trebalo je Krleži začepiti usta (Oko, br. 224). To jest, da je Irina Aleksander jedan od glavnih inicijatora sukoba na književnoj ljevici, da je upravo ona pokrenula prve napade na Krležu zbog povrijeđenosti i iz osvete jer joj se Krleža navodno zamjerio što nije htio da on nju ili ona njega posjeti (Htjela je i njega uvrstiti u svoju skupocjenu zbirku – kaže Simić). Pa kad joj nije uspjelo da se upozna s Krležom, duboko se uvrijedila i htjela se pod svaku cijenu osvetiti. I zato je financirala Milana Durmana – da kupi Književnik, te da Krleži začepi usta, da mu se oduzme tribina, da ga se onemogući i financijski kazni.“ (Aleksander: 2003, str. 238–239)

U lovu na komunističke vještice

Novak Simić prilično je dobro poznavao situaciju u Zagrebu i njegova procjena da je sukob na književnoj ljevici zapravo inaćenje uvrijeđene Iročke, vrlo je blizu – na jednoj razini! – biti stvari. No s Iročkom je problem što se ona redovito prebacivala iz javnog u privatni, a potom u tajni život! Dakle, nakon što je Krleži pokazala tko je gazda u Zagrebu, dolazi do dirljivog službenog susreta.

„Krajem zime 1936. godine na mom radnom stolu zazvonio je telefon.

– Mogu li govoriti s gospođom Aleksander?

– Pri telefonu.

– Ovdje Krleža?

– Koji Krleža?

– Koliko Krleža poznajete?

– Ni jednog, a pogotovo, na žalost, onoga kojega bih htjela znat.“ (Aleksander: 2003, str. 139)

To je cirkusantski uvod, a nastavak je nešto drukčiji.

„Senečić: A je li se sjećate Krležinog sukoba na ljevici? Irina: Naravno, Krležine sve dogodovštine su se odigravale većinom kod nas. To jest on dolazio kod nas i juridički htel rješavati s Božidarom, a htio je znati i moje mišljenje.“ (Aleksander: 2007, str. 312)

Ili, ukratko, Irina Aleksander je ključna figura u političkim, ali i umjetničkim zbivanjima u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Potkraj 1936. u Beču je formiran Politbiro u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječnju 1937, Tito je došao do Krleže u Zagrebu.

„Govorili smo do u kasnu noć i danas, poslije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente tog razgovora, tim više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još koječemu.“(!!!) (Krleža, M.: Titov povratak 1937, Borba, 25. svibnja 1953, str. 5)

Osim s Titom Krleža je bio u intenzivnom, ali vrlo zamršenom odnosu s Iročkom. Između ostalog omogućio joj je da 1937. postavi dramu Puškin u Narodnom kazalištu, posredovanjem svoga starog prijatelja Tita Strozzija. Tekst je bio povijesno dobro utemeljen, no loš za pozornicu, i taj ljevičarski propagandni pokušaj pretvorio se u težak debakl. Rebecca West, žena koja je napisala Crno janje, sivi sokol, opsežan putopis koji je postao najutjecajnija knjiga o Kraljevini Jugoslaviji na Zapadu, inače vrlo bliska engleskim i američkim tajnim službama, zapisala je:

„Dok smo razgovarali o političkoj situaciji do našeg stola dotrča prekrasna mlada Ruskinja, koja je mogla ostati s nama samo pola sata, jer je nadgledala svoju dramu o Puškinu koja je prije nekoliko dana bila izvedena u Narodnom kazalištu i doživjela neuspjeh. Donijela je novosti da je ovaj začudan Uskrs sada donio mećavu. Snježne su se pahulje topile na njezinoj zlaćanoj kosi, savršenoj koži i gipku tijelu u crnoj haljini...

...Okrenula se od nas smijući se, no zatim se ponovno okrenula: Tako što mi se ne sviđa! Glumačkom je umijeću prirođena stanovita poruga, glumci moraju rasplakati svakoga osim sebe; ako ne plaču, moraju se u sebi rugati onima koji jesu uplakani! Protrnula je, zaželjevši da nikad nije napisala tu dramu, da nikad nije okušala sreću u kazalištu – dijete koje je izabralo pogrešan način proslave rođendana. Otrla si je tugu s usana i otišla, nasmijana.“ (West, R: Crno janje sivi sokol, iz knjige Aleksander: 2007, str. 261–263)

Važnija posveta Irini Aleksander Krležin je roman Na rubu pameti tiskan 1938, u kojem vrlo otvoreno piše o svom odnosu s Jadvigom Jesenskom. S druge strane, ona je, preko Kominterne, u Moskvi intervenirala za Josipa Broza, gurajući ga i dalje kao svog partijskog favorita. Njezin plan bio je olakšan Staljinovim hapšenjem i strijeljanjem Milana Gorkića kao njemačkoga špijuna!

Tijekom 1938–1939. Aleksanderovi su u Parizu, gdje je Božidar bio na liječenju. Na Krležin nagovor vraćaju se u Zagreb u srpnju 1940. Iz Zagreba bježe početkom 1941. nakon što su im vrlo kompromitirajući dosjei u zagrebačkoj policiji spaljeni te nakon što nabavili krivotvorene putovnice. Drugi svjetski rat provode između Floride i New Yorka, gdje se Božidar zaposlio u Ujedinjenim narodima. Iz tog vremena datira niz tekstova iz Dnevnika Anais Nin:

„Zima 1942. – Olga (Irina, op. aut.) je rubensovskih boja, toplocrvene kose, zelenih očiju, mliječnobijele puti. Punašna je, ali nije debela. Rođena je u Rusiji. Bila je jedan od prvih pjesnika koji su čitali radnicima... Po stanu ima Hermesovih tabakera i ručnih satova. Šik putne torbe. Skupi parfemi. Koža, parfem i svila, ozračje međunarodne elegancije. Pravi papir za pisanje. A iznad i onkraj svega toga – svjetskih manira, uljudnosti, blagodati – iskričava vedrina, koja prostoriju ispunjava kisikom, izaziva vrtoglavicu i pomalo omamljuje.“ (Aleksander: 2007, str. 265)

Kraljica balkanskih spletki u Sjedinjenim Državama dosegnula je kapitalistički raj – iz kojeg ju je potjerao senator McCarthy prilikom svog lova na komunističke vještice. Rigidni antikomunist bio je, tom zgodom, posve u pravu, pa su se Aleksandrovi prebacili u Švicarsku, gdje je Iročka provela ostatak života u ugodnim salonskim čavrljanjima i žalovanju za danima dok je usmjeravala zbivanja u Kraljevini Jugoslaviji...