Simbolični prinosi oporavku

Ono što se može uočiti i bez formalnoga znanja o ekonomiji jest da ova kriza nije posljedica tek nečijih grešaka, nego načina života i preferencija suvremenoga čovjeka te će stoga trajati dugo i barem se još neko vrijeme produbljivati

Konzumerizam kao životni stil dovodi do života na dug jednakom nužnošću kao što – kako to netko reče u nekom drugom kontekstu – hodanje po vodi proizvodi mokre noge. Kako to da tu jednostavnu istinu nisu shvatili parlamenti, vlade, lideri država… neovisno o njihovoj gospodarskoj, društvenoj, političkoj, kulturnoj i inoj razvijenosti? Ili su možda shvatili, no pod pritiskom odozdo nisu odgovarajuće postupili bojeći se da bi, idući uz dlaku, ugrozili vlastite položaje? Svejedno što je u pitanju, trošenje više od zarađenog nužno je moralo dovesti do novčarske krize, koja se logično prelila na gospodarstvo s tendencijom širenja na druga (važnija) područja života kao što su moral, svjetonazor i slično.

Financijska kriza još će se produbljivati

Prisjetimo se: počelo je 2008, da bismo nakon znakova oporavka 2010. spoznali kako će put iz krize biti dugotrajan i neizvjestan. Zašto je tako kada u rukama imamo snažne instrumente kojima možemo upravljati krizom od znanosti, velikih novčanih iznosa kojima se može intervenirati tamo gdje je najnužnije pa sve do suspenzije demokratskih pravila političke igre ako se ona pokazuju neučinkovita u rješavanju krize (Grčka, Italija, Slovenija)? Zato što je mnogo lakše prelijevati novac, mijenjati pravila, vlade pa i same sustave vladanja nego mentalitet ljudi nad kojima ili u ime kojih se vlada. A konzumiranje (stvari, zabave, lagodnog života uopće) jedna od bitnih sastavnica mentaliteta suvremenoga čovjeka. I ne samo suvremenoga. Ta nisu li filozofi Frankfurtske škole prije pedesetak godina kritički pisali o potrošačkom mentalitetu. (Ah, ta dobra stara Frankfurtska škola, uzdiše sve češće i mnogi okorjeli konzervativac.) A dvojba imati ili biti vjerojatno postoji otkako je čovjek bio kadar nešto imati. Ishod je bio uglavnom u korist imati. Novo na tom polju jedino je to što su konzumenti donedavno bili viši slojevi društva, dok se podrazumijevalo da niži, a demografski predominantni slojevi, trebaju biti zadovoljni pukim preživljavanjem. Pritiscima odozdo organiziranim kroz sindikalnu borbu te općim pravom glasa nakon Prvoga svjetskog rata stvari su se stubokom promijenile, pa danas doslovno svatko želi imati što veći dio kolača blagostanja. Ne kažem da te želje nisu legitimne, no ne može se pobjeći od činjenice da one proizvode aktualnu globalnu krizu, odnosno usložnjuju njezino nadilaženje. Jednostavno (1), u slučaju krize mnogo je lakše održavati dosegnuti životni standard samo uskom gornjem sloju društva nego svakom građaninu. Jednostavno (2), izlazak iz krize tehnički je neizvediv bez opterećenja nižih slojeva društva. To potvrđuju i ponuđena rješenja za prevladavanje krize, koja se, ma kako bila upakirana, uglavnom svode na ono na što svakodnevno upozoravaju sindikati, kako političke elite „teret izlaska iz krize nastoje prebaciti na pleća najnižih slojeva društva“.

Gdje je izlaz? U „pravednijoj raspodjeli bogatstva“? Svakako, ona je nužna bilo krize ili ne, no bez iluzije da rješava problem. O tome govore i domaće kalkulacije koje se prave u svezi sa zajedničkom koristi od ukidanja povlaštenih mirovina pa sve do poreza na imovinu: učinak je gotovo jedino u sferi zadovoljenja čovjekove potrebe za elementarnom pravednošću, dok je prinos izlasku iz krize gotovo tek simboličan.

Sve to odnosi se na velike i male zemlje, s time da prve mogu popravljati svoj položaj prebacivanjem tereta krize na drugoga – druge zemlje, dijelove svijeta. No to su ne samo nepravedna nego i kratkoročna rješenja problema, koji se vrlo brzo obnavlja, samo na višoj potenciji.

Što raditi? Odgovor na to pitanje prepuštam mjerodavnijima. Ono pak što se može uočiti i bez formalnoga znanja o ekonomiji jest da ova kriza nije posljedica tek nečijih grešaka, nego načina života i preferencija suvremenoga čovjeka te će stoga trajati dugo i barem se još neko vrijeme produbljivati. Tko to spozna i nađe modus vivendi, lakše će je podnositi.