Romaneskni dijalog s ocem

Za razliku od prethodnih sedam na hrvatski prevedenih knjiga Hanifa Kureishija, nova knjiga Dok mu osluškujem srce nije fikcijska. Riječ je o autobiografskoj knjizi koja, nimalo slučajno, započinje i završava zapisima o knjigama, jer ljubav prema književnosti i pisanju u srži su autorova života, a kako saznajemo, i života njegova oca. Poticaj na pisanje autobiografske knjige Hanif Kureishi dobio je kad je, jedanaest godina nakon očeve smrti, našao rukopis očeva neobjavljenog autobiografskog romana naslovljena Odrastati u Indiji. Zapise iz tog očeva rukopisa Kureishi kombinira s reminiscencijama dana vlastita odrastanja te se Dok mu osluškujem srce postupno pretvara u kombinaciju Kureishijeve autobiografije i biografije njegova oca. Posredovanjem očeva rukopisa Kureishi se upušta u dijalog s ocem; otvarajući vrata prošlosti sačuvane u očevim riječima on traga za ključem očeva života, otkriva način njegova života sa suprugom, prirodu svoga odgoja te političkog konteksta u kojem je otac odrastao, kao i njegova odnosa prema kolonijalizmu. Iščitavajući očevu knjigu Hanif Kureishi također traga za vlastitim mjestom u očevoj povijesti i mašti pokušavajući osvijestiti način na koji je određeni oblik vlastitog života u zreloj dobi odgovor na djetinjstvo te na pitanja koja je to djetinjstvo postavilo. Kureishijev se rukopis tako pretvara u kolaž njegovih i očevih iskustava, prepun propitivanja analogija i sličnosti među njima, ali i razlika koje ih razdvajaju, uz analizu uzroka tih razlika i problematizaciju utjecaja koji su do njih doveli.

Prev. Maja Ivanković, VBZ, Zagreb, 2011.

U knjizi autorov otac donosi sliku Indije iz vremena svoga odrastanja kojoj Kureishi kontrastira sliku današnjega Londona, s naglaskom na životnu stvarnost useljeničke zajednice (kojoj i sam pripada) u uvjetima Blairove Britanije „društvene uključivosti“. Tu se vrlo zanimljivom nadaje analiza ponašanja djece emigranata koja se još srame svojih roditelja zbog njihove drukčijosti u odnosu na bijelce, uz istodobni sram zbog ljubavi koju osjećaju prema tim „čudnim bićima“, dok se istodobno djeca bijelaca nastoje prilagoditi društvu „obojenih“ pa vježbaju hip-hop poze pred zrcalom i smišljaju rap-rime na putu od škole do kuće. Važan sastojak očeva odrastanja bilo je njegovo osvještenje svoga povlaštena položaja i udobna života sina bivšega pukovnika i vlasnika tvornice sapuna, u ondašnjem Bombaju prepunu straćara, beskućnika i siromaha. Na očevu primjeru Kureishi propituje temu klase, odnosno dvojakosti vezane uz društveni status pojedinca i pitanja o tome kad se osoba može poistovjetiti s određenom skupinom, uz zaključak da je danas rasa, a ne klasa, prostor na kojem se vodi rasprava o različitosti. S tim u vezi on piše i o raspolućenosti Indijaca iz vremena očeva odrastanja, čije je stajalište prema Englezima bilo „istovremeno iracionalno i neizbrisivo dodvoravanje pomiješano s iracionalnom i nepobjedivom mržnjom“. Važnu sastavnicu knjige čini analiza rasizma u Engleskoj tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, rasizma koji je Hanif Kureishi osjetio na vlastitoj koži, posebice tijekom školovanja kad je mnogo puta bio premlaćen zbog boje kože. Tako on piše o „rasizmu zbog kojeg izgubiš nadu u racionalnost i pravednost britanskog političkog sustava, koji je istovremeno trebao doseljenike i sudjelovao u njihovu progonu“. Nezaobilazna tema knjige jest i religija, a Kureishi o islamu piše iz pozicije nevjernika i uočava preveliku ideologiziranost i ispolitiziranost te religije, napominjući kako su mu smetale bijesne tirade vjernika protiv homoseksualaca, Zapada, liberalizma. Usto zaključuje kako mu je istraživanje religije pomoglo u pisanju jer je odvajajući ideologiju od pojedinca i izdvajajući osobu koja se skriva iza mržnje pronašao priče, i tako su nastali njegov roman Crni album i scenarij za film Moj sin fanatik.

Knjiga je ispunjena reminiscencijama početaka potrošačkoga društva s okupljanjima pred prvim televizorom zajedno sa susjedima te opisima obiteljskih pohoda supermarketima subotom ujutro, „kad su kupovali kao da im netko štopa vrijeme“. Hanif zaključuje kako je njegova obitelj nastojala slijediti malograđanski model života s majkom kao zadovoljnom kućanicom, zaposlenim ocem i djecom koja su dobra u školi. No otac je pritom živio jednim životom, a priželjkivao živjeti drugim, koji mu je stalno izmicao, ali je značio raj u koji će, kako se nadao, jednom ući. Taj je raj bio onaj spisateljski, otac je naime pisanjem nastojao dokazati svoju jedinstvenost i nisu ga obeshrabrile bezbrojne odbijenice izdavača, vjerovao je i dalje da će pisanje postati njegovo zanimanje i odrediti mu identitet. Pisanje se tako ispostavlja osnovnom sastavnicom života, kako Hanifova tako i života njegova oca, koji nikad ništa nije objavio, ali je napisao niz romana, dok sin zapravo živi životom kakav je otac priželjkivao za sebe. Najbrojnije stranice knjige Kureishi zato posvećuje pisanju i književnosti; on rekonstruira početke svoje spisateljske karijere i vrijeme u kojem je postupno otkrivao zamke toga posla, priziva mentalni metež koji izaziva nalet nespojive i nelagodne građe koju valja dovesti u red, strukturirati i organizirati u komunikativan, prijemčiv oblik, a osvješćuje i trenutak u kojem je počeo mazohistički uživati u mentalnoj neuravnoteženosti koju izazivaju ti silni unutarnji glasovi koji traže svoje mjesto na papiru, da bi u kreativnosti naposljetku prepoznao neku vrstu agresije, autodestrukcije, koju neprestano prati borba sa sumnjom u vlastitu nadarenost i doraslost. U knjizi on donosi i vlastitu definiciju književnosti, koja je za njega simfonija mentalnih fenomena nastalih kombinacijom zbilje i mašte, ali i oblik razumijevanja mračnih zakutaka druge osobe, seksualnosti, destruktivnosti, bijesa, strasti, nasilnosti, pri čemu pisac postaje istražitelj zabranjenih područja, ljudskih žudnji, htijenja i težnji, uz istodobnu analizu društveno-socijalnog i političkog konteksta i načina na koji društvo utječe na čovjekovo ponašanje. Kureishi ujedno promišlja i etičke dileme uporabe stvarnih ljudi kao modela za likove fikcije, a poznavateljima njegova opusa knjiga će otkriti i brojne veze između njegova života i iskustava pojedinih članova njegove obitelji i likova njegovih romana, posebice onoga najuspješnijeg, Budhe iz predgrađa.