Rasprodano u hipu

O pokretanju i pojedinostima njemačke diskografske edicije (etiketa cpo) posvećene djelima Dore Pejačević iscrpno smo pisali u jednom od prošlogodišnjih brojeva Vijenca, kada smo ukazali na tri presudna momenta koja su omogućila finalizaciju tog važnog kulturološkog projekta: fundamentalno muzikološko istraživanje akademkinje Koraljke Kos, tisak partitura u nakladi Muzičko informativnog centra te u konačnici studijska snimanja pomno odabranih Dorinih skladbi, na čemu se u Njemačkoj studiozno radilo pune četiri godine. Ako je suditi po dvama već objavljenim nosačima zvuka, njemačka edicija napokon će nam omogućiti cjelovit i vjerodostojan uvid u vrijedan opus Dore Pejačević, ponajprije stoga što visoki profesionalizam resi četiri ključna parametra ovog antologijskog diskografskog izdanja: rigorozan izbor najvrednijih skladbi u svakome od skladateljičinih žanrovskih područja, zanatska perfekcija i izvođački žar izrijekom vrhunskih inozemnih glazbenika, besprijekorna kvaliteta tonskoga zapisa, studioznost popratne brošure (komentari Koraljke Kos) kao i primjereno likovno oblikovanje (naslovnice obaju CD-a rese akvareli Dorine gluhonijeme sunarodnjakinje i suvremenice – slikarice Slave Raškaj). Izuzmemo li njemačkoga nakladnika te inozemne soliste i ansamble, sve drugo u ovome vrhunskom umjetničkom proizvodu izrijekom je hrvatsko: velika skladateljica, njezina kompetentna proučavateljica i zagovornica, pomni redaktori tiskom objavljenih notnih izdanja... Pa kada već znamo da Hrvatska trenutno ima i nekolicinu vrsnih glazbenika koji bi na jednako visokoj izvođačkoj razini mogli predstaviti te iste Dorine skladbe, to nam se sam po sebi nameće porazan zaključak kako je ono jedino što nam zapravo nedostaje – barem jedan, doista ozbiljan, odgovoran i kulturološki osviješten diskografski nakladnik, koji bi – poput njemačke etikete cpo – smatrao da se opravdanost ovakvih „skupih“ kulturnih projekata ne smije prosuđivati jedino njihovom financijskom isplativošću?! Svi dobro znamo što za našu sveukupnu književnost znači nezamjenjiva Matica hrvatska, pa kad bismo, kojim slučajem, i na području tonskoga nakladništva dobili jednu isto tako etičnu, odgovornu i nacionalno samosvjesnu instituciju, tek bismo tada mogli reći kako i na glazbenome planu mi Hrvati više ipak nismo – poprilično nepismena nacija…

Naslovnica omota cpo izdanja glazbe Dore Pejačević

Prva dva CD-a Dorine inozemne edicije u repertoarnome su pogledu smisleno usredotočena na velike kompozicijske forme simfonijske, koncertantne i komorne naravi, što otprve snažno podcrtava skladateljičino zanatsko majstorstvo u raznim žanrovima te tako odmah razbija još rasprostranjenu predodžbu o obrazovanoj i bogatoj dami koja je u svojoj aristokratskoj dokolici s ukusom skladala tek sentimentalne cikluse klavirskih minijatura (Maštanja, Život cvijeća…). Takva proizvoljna naklapanja kulturnih snobova, opterećenih kompleksom provincije, više neće biti moguća, jer već prvi CD predstavlja nam jednu suptilnu, ali i snažnu skladateljsku osobnost koja je itekako muški baratala sa zahtjevnim formama velike simfonije i opsežnih komornih oblika.

Golema, gotovo pedesetominutna Simfonija u fis-molu, op. 41 dovršena je 1917, a početkom sljedeće godine dva njezina stavka izvedena su u Beču pod ravnanjem Oskara Nedbala. U cjelovitu obliku Dorina jedina simfonija praizvedena je u Dresdenu 1920. pod ravnanjem Edwina Lindnera. Uspjeh je bio tako velik da je glasoviti dirigent Arthur Nikisch djelo uvrstio na repertoar svog orkestra u Leipzigu, no zbog njegove iznenadne smrti Dorina Simfonija nikad nije zazvučala u znamenitoj dvorani tamošnjeg Gewandhausa… Kako postojeća studijska snimka Simfonije u fis-molu (Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Mladena Tarbuka) još nije objavljena na nosaču zvuka, to ćemo neupitnu vrijednost i iznimnu ljepotu Dorina najvećeg orkestralnog rada sada moći spoznati zahvaljujući izvanrednome muziciranju Njemačke državne filharmonije Rheiland-Pfalz, koju predvodi svjetski ugledan maestro Ari Rasilainen.

Nadahnuto vodeći odličan orkestar sazdan od kvalitativno vrlo ujednačenih instrumentalnih sekcija, maestro Rasilainen u dramatskome prvome stavku sjajno podcrtava Dorin strastveni emocionalni intenzitet i njezinu upravo bramsovski zasićenu orkestralnu zvukovnost, a pritom postiže neprekinut šesnaestominutni luk znalački markiran gotovo bruknerijanskim klimaksima. Nakon te istinske drame, drugi nam stavak donosi sjetan lirski predah koji je povremeno protkan elegijskim uzdasima, a sve će to u središnjem, dramatski pažljivo odmjerenome trenutku dosegnuti potresnu snagu istinskoga vapaja; u izvedbi izvrsnoga njemačkog orkestra čarobno zvuči suptilno dijalogiziranje i pretapanje gudačkog i puhačkog korpusa, što je povremeno protkano i kratkim te odlično izvedenim solima puhača. Treći je stavak neobično vedar i maštovito akcentiran Scherzo, prožet finim humorom i nošen osebujnom metrikom na trenutke osjetno slavenske provenijencije. U himnički uznositome posljednjem stavku skladateljica vrlo usredotočeno barata raskošnom intrumentacijskom paletom, a u njegovim silovitim vrhuncima efektno pak koristi se proširenom sekcijom limenih puhača, koji će u tempu pobjedničke koračnice blistavo okruniti i završne taktove ove doista velike simfonije. Njemački orkestar i maestro Rasilainen Dorinu su partituru uistinu doživjeli kao sadržajno bogato i zanatski besprijekorno simfonijsko djelo, pa se ti isti epiteti bezrezervno odnose i na njihovu zanosnu izvedbu.

Punokrvno orkestracijsko umijeće Dore Pejačević i njezin vješt tretman pokatkad vrlo virtuozne klavirske zvukovnosti na ovome dragocjenom nosaču zvuka predstavlja nam snimka petnaestominutne Koncertantne fantazije za klavir i orkestar u d-molu, op. 48. Za razliku od neupitne organske cjelovitosti Simfonije, ovdje je pokatkad posrijedi donekle estradno pompozan pa i naglašeno sentimentalan glazbeni mozaik, kontrastno satkan od epizoda gorde samouvjerenosti, široko razvedenih melodijskih lukova pa čak i trenutaka neskrivena uživanja u virtuoznoj svirci samoj za sebe. Ugledni njemački pijanist Volker Banfield (uz isti orkestar i istog dirigenta) ostvario je vrlo dobru izvedbu tehnički zahtjevne Koncertantne fantazije, koju ipak ne bismo mogli uvrstiti u sam vrh Dorina stvaralaštva. Baš zato s još većom znatiželjom očekujemo objavu snimke Klavirskog koncerta, u kojemu će solist biti svjetski ugledni beogradski pijanist Aleksandar Madžar. No prije toga, u našem sljedećem broju, prikazat ćemo drugi CD Dorine edicije, koji sadrži sjajne snimke dviju predivnih komornih partitura (Klavirski trio, op. 29, Sonata za violončelo i klavir, op. 35).

Što na kraju reći: zahvaljujući bogomdanome njemačkom nakladniku, glazba Dore Pejačević sada stječe poklonike diljem svijeta, ali isto tako i u njezinoj (ne)marnoj domovini Hrvatskoj; u jednom specijaliziranom zagrebačkom dućanu ovih mi dana prodavači sa zadovoljstvom rekoše: Oba Dorina CD-a rasprodali smo u hipu, pa smo naručili još! Zaključak je jasan: za razliku od profitabilnih hrvatskih diskografa, hrvatske ljubitelje umjetničke glazbe i u ovim recesijskim vremenima itekako zanima opus velike skladateljice Dore Pejačević.