Promišljanje Europe: pogled iskosa

U današnjoj jednostranoj komunikaciji gotovo je nemoguće čuti glas

Drugih i različitih koji imaju drukčija mišljenja o eurointegracijama

Uzbudljivo vrijeme referenduma za Europsku Uniju, argumentiranje za i protiv članstva u nadnacionalnim or-ga-nizacijama općenito, svakoga društvenog znan-stvenika dovodi u kušnju znanstvenog ome-đi-vanja pojmova i definicija svakodnevnih izraza.

Knjiga prof. dr. Anđelka Milardovića, voditelja Centra za politološka istraživanja i znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju Instituta za migracije i narodnosti, i eurokritičara, kako se sam naziva, pravi je putokaz, pa i luč nad tamom pojma euroskepticizma. Tri eseja o euroskepticizmu. O semiotici euroskepticizma, u izdanju Centra za politološka istraživanja, na pojednostavnjen, ali znanstveni način usredotočuje se na tri sfere euroskepticizma: Čitanje Europe i euroskepticizma, kao promišljajući ogled; Euroskepticizam u religijskim skupinama; i Euroskepticizam u Hrvatskoj. Euroskepticizam je pojam skovan za označavanje oblika političkog skepticizma u odnosu na europske integracije, nastao 1986, kad ga je spomenula Margareth Thatcher, tadašnja premijerka Velike Britanije, prema mnogima najeuroskeptičnije zemlje u Europi.

Autor prilazi temi s vrlo zanimljivih stajališta postdemokracije kao posljedice globalizacijskih trendova, identiteta Europe i njezine putanje, kritike stanja u Europskoj Uniji. Taj postdemokratski put, kako ga naziva Jürgen Habermas, posebno je zanimljiv za politologe koji su u postkomunističkim dijelovima Europe često nazivani apologetima demokracije, umjesto sasvim logičnim nazivom izučavatelja fenomena političkog. U toj se postdemokraciji Europa očigledno ne snalazi najbolje, a Milardović se ovdje prisjeća da se nesnalaženje Europe proteže u dulji tijek vremena, pa citira misao Miroslava Krleže iz 1933: „Od najmračnijih i ljudožderskih dana o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama u pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući danas više nego što je ikad znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne znade što znade i pojma nema što hoće.“ Ipak, projekt Europske Unije jedinstveni je projekt europske prošlosti, jer se on stvorio nakon Drugoga svjetskog rata, na ekonomskoj osnovi, od strane konzervativnih kozmopolita Alcidea de Gasperija, Jeana Monneta i Konrada Adenauera, koji su vidjeli ideju Europe bez sukoba, odnosno ostvarenje Kantove ideje Vječnoga mira.

Izd. Centar za politološka istraživanja, Zagreb, 2011.

U toj Europi često se vidi da ne postoji mogućnost opiranja takvoj ideji. Milardović se u trima ogledima usredotočuje na Druge i različite, koji se često isključuju, ne daje im se pravo na slobodu mišljenja, a sve u naoko pluralističkoj demokraciji koja se diči nasljeđem ljudskih prava i temeljnih sloboda. Takvi Drugi i različiti smatraju da je riječ o propagandi i indoktrinaciji u kojoj ne žele sudjelovati, a koja se daleko odmaknula od „očeva Europe“. Moderni europski političari, smatra Habermas, u nedostatku su europskih ideala i odlikuje ih cinizam te nesposobnost.

U prvom eseju, Čitanje Europe i euroskepticizma, autor naglašava stvaranje mita o Europi i Europskoj Uniji da bi potom protumačio čitanje Europe i EU-a prema važnim drugima: prema Niklasu Luhmannu, Jürgenu Habermasu, Henningu Ottmannu, Ulrichu Becku, Edgaru Grandeu te Jacquesu Derridáu, spretno spajajući time njemačku i francusku misao o Europi, koja se na političkoj razini spojila u sintagmu Merkozy, odnosno Merkel–Sarkozy. Oni ujedno određuju klasifikaciju moći u EU, pa tako imamo Prvi krug moći, odnosno Dominantnu EU, koja se sastoji od Zapadne i Sjeverne Europe, Drugi krug moći utjelovljen u Južnoeuropskoj EU i Treći krug moći u koji pripadaju postkomunističke članice EU. Takvu Europu očekuju razni scenariji daljeg napretka – od kozmopolitskoga sna do krajnje propasti. Ona je podložna rascjepima koje Milardović dijeli na dvije semiotike prostora: metodološki nacionalizam koji obilježava teritorijalni rascjep grad/selo nacionalne države te centar/periferija nacionalne države, a metodološki kozmopolitizam ocrtava se u rascjepu nacionalna država/supranacionalna državnosti i centar/periferija EU.

Političke stranke, kao pretežiti nositelji političke moći u pojedinim državama članicama, a potom i na nadnacionalnoj razini, dijele se na euroentuzijaste, koje krasi vjera u integraciju i sadašnji smjer kretanja EU; europragmatiste, koji su protiv integracije, ali za sadašnji smjer EU; euroskeptike, koji su za integraciju, ali protiv sadašnjega smjera EU; te na euronegatore koji su protiv i integracije i sadašnjega smjera EU. Milardović ovdje spominje zvučne autore poput Casa Muddea, Paula Taggarta, Aleksa Szczerbiaka, Petra Kopeckog, i druge koji su naširoko i naduboko promatrali razvoj euroskeptičnih političkih stranaka. Toj se temi daje relativno malo prostora u knjizi. Ipak, sustavno je nemoguće baviti se euroskeptičnim strankama bez ulaženja u njihove specifičnosti koje ih potom određuju (i) kao euroskeptične silnice u nacionalnim ili nadnacionalnim političkim arenama. Osim stranaka, kao aktere euroskepticizma Milardović vidi antiglobalizacijske društvene pokrete te nacionalno i transnacionalno civilno društvo i religijske skupine.

Upravo je euroskepticizam među religijskim skupinama drugi ogled Anđelka Milardovića. Prateći sekularizacijske tijekove u Europi, Milardović započinje ogled sa sučeljavanjem koncepta sekularne liberalne ustavne države koju zastupa Jürgen Habermas i koncepta pravne i moralne kontrole moći kardinala Josepha Ratzingera odnosno današnjeg pape Benedikta XVI. Izvan dijalektike sekularne i religijske paradigme svijeta, pa i same Europe krije se pak euroskepticizam usmjeren prema vizijama utemeljenja Europe. Pitanje identiteta Europe jest i pitanje kršćanske baštine kontinenta, baštine koja je u temeljima razvoja Europe i unatoč sekularizaciji, ali i u sudaru s „agnostičkim i ateističkim laicizmom“, kako ga je nazivao papa Ivan Pavao II. Sekularnost Ustava Europe stožeran je trenutak u kojem se uključuje euroskepticizam religijskih skupina jer se u sada već propalom Ustavu zbori o humanističkom, a ne kršćanskom nasljeđu Europe. Osim toga u religijskim se krugovima javlja niz skepsi prema: modernizaciji, kulturi propasti smisla postojanja, radikalnoj sekularizaciji, odustajanju od kršćanskih korijena Europe, suvremenoj znanosti, sekularnoj državi koja ostaje nemoćna u zaštiti života i smrti, novim sekularnim religijama, kulturi smrti, relativizaciji obitelji kao temeljnoj društvenoj skupini, istospolnim brakovima, materijalističkoj civilizaciji.

Treći ogled vezan je uz Hrvatsku koja stoji pred vratima Europe. U našoj je zemlji pedeset posto populacije isključeno iz rasprave o eurointegracijama jer su komunikacijske strategije svih vlada zamišljene kao jednosmjerno informiranje građana sa svrhom propagande i indoktrinacije preko multiplikatora društva, predstavnika indoktrinacijskog diskursa u obrazovnom, kulturnom, duhovnom i znanstvenom sektoru. Među akterima euroskepticizma Milardović prepoznaje SRP, Savez za promjene, Hrvatske laburiste i Zelenu stranku na političkoj ljevici te HSP, HČSP, Akciju za bolju Hrvatsku i Jedino Hrvatsku na političkoj desnici; inicijative i euroskeptične udruge civilnog društva kao što su anarhisti, desničarske skupine ili cyber-euroskeptici koji se koriste prednostima novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija.