Prizemni humor i stereotipi

U vrijeme pisanja ovog teksta film Parada Srđana Dragojevića u kinima je pogledalo nešto manje od 70 tisuća gledatelja, čime se ta izrazito populistički koncipirana i u hrvatskoj suprodukciji realizirana groteskna tragikomedija i film ceste gledanošću približila najvećem domaćem ovosezonskom „hitu“ Koko i duhovi Danijela Kušana. Razloge gledanosti Parade nije teško detektirati, a pored bavljenja aktualnom, socijalno intrigantnom i donekle provokativnom temom zagovora manjinskih prava oni leže u prizemnom humoru, u dramaturški nezgrapnu ali režijski spretnu miksanju žanrova, u kreiranju naglašeno slikovitih i grotesknih likova te u raspoloženim nastupima glumačke postave predvođene redateljevim celuloidnim alter-egom Nikolom Kojom. Problem je, međutim, što je komični prosede Parade, koji prividno podjednako politički nekorektno tretira sve likove bez obzira na njihove nacionalne pripadnosti i seksualne afinitete, u biti vidno licemjeran, odnosno prema većini od njih blag i dobroćudan, a prema jednom liku znatno grublji i zloćudniji.

Nikola Kojo, Goran Navojec i Toni Mihajlovski u nesuvislom ostvarenju

Priča filma smještena je u 2009. godinu, a u središtu je zbivanja zaštitar Limun, ekscentričan, prilično lakomislen i neodgovoran momak ekstremistički opsjednut nacionalnom tradicijom i simbolima, u tolikoj mjeri da mu je svaki pedalj kuće i vlastite kože pretrpan zastavama s ocilima, portretima Draže Mihailovića i za naciju važnim povijesnim datumima. Limun je zaručen za temperamentnu i kako se isprva čini ne baš bistru Biserku, s kojom upravo priprema vjenčanje. Glavni je organizator njihova vjenčanja Mirko, mladić koji je u vezi s plahim Radmilom, veterinarom koji je spasio život Limunovu ustrijeljenu psu. Da bi odobrovoljio Biserku, Limun pristane organizirati dodatno osiguranje skore Parade ponosa, srpske inačice Gay Pridea, koja u tamošnjem društvu redovito izaziva velike prijepore i sukobe. No kad njegovi kolege odbiju taj zadatak, Limun shvati da mu ne preostaje ništa drugo nego da za posao pokuša angažirati svoje neprijatelje iz ratova 90-ih. Riječ je o ljudima s kojima se u ratu gledao preko nišana, Hrvatu Roku (Goran Navojec), Muslimanu Halilu (Dejan Aćimović) i Albancu Azemu (Toni Mihajlovski). S njima je Limun unatoč formalnom neprijateljstvu razvio čvrste prijateljske odnose, no sve njih privoljeti na pomoć neće biti nimalo laka zadaća.

Umjetnički formiran i pod utjecajem filma i stripa, Dragojević svoje filmove oblikuje u popkulturnom ključu, time im osiguravajući prijemčivost kod publike. Samouvjeren i dijelom narcisoidan filmaš koji se predstavlja kao intelektualno oštar autor jasna izraza sklon drskosti i bezobrazluku, prividno liberalne stavove i društvenu kritičnost učinkovito zakriva (samo)ironijom i cinizmom. Pritom se ne libi primjerice u filmu Lepa sela lepo gore licemjerno apostrofirati iracionalnu prirodu zla kao glavnoga krivca za rat u BiH uz izjednačavanje odgovornosti svih zaraćenih strana, ili pak sugerirati tragičnu povijesnu predestiniranost srpskoga naroda u adaptaciji drame Sveti Georgije ubiva aždahu Dušana Kovačevića. Svojim novim filmom Dragojević je u priličnoj mjeri uspio isprovocirati i antagonizirati srbijansko društvo, što mu je prema vlastitim riječima i bila namjera. Naime, on to društvo smatra dominantno homofobnim, netolerantnim, ksenofobnim, zatvorenim i isključivim, u konačnici bitno i nedemokratskim. Stoga mu je kao rukavicu u lice odlučio baciti film u kojem se na pomaknut i humoran način neće pozabaviti samo tretmanom seksualnih manjina, nego i trajnožarećom nacionalističkom isključivošću i stereotipima, kojekakvim predrasudama te podsjećanjem na agresorske ratove iz 90-ih, ali i aktualnim burnim zbivanjima na Kosovu. Autorovim dvojbeno dobrim namjerama načelno se nema što prigovoriti, no načinu njihove realizacije svakako ima.

Nažalost, iza provokativnosti i fingirane subverzije filma Parada, zbog kojega redatelju i glavnom glumcu na domicilnom terenu stižu prijetnje desničara i neonacista, krije se zapravo prilično trivijalan i proračunat marketinški potez, posve politički korektno i u biti neproblemsko ostvarenje koje se doima poput komičnoga liberalnog pamfleta bez stvarna sadržaja. Parada je vrlo dobro režirano i pristojno producirano, ali i dramaturški nekoherentno i shizofreno ostvarenje koje zapravo afirmira sve ono što formalno ismijava i koje nezgrapno spaja crnu komediju, film ceste i melodramu, pri čemu se tragična melodramska završnica doima posve nasilno nakalemljena na dotadašnju komediju. Sve situacije poput onih na Pagu i negdje na Kosovu naglašeno su karikirane i odveć bizarne, a svi su likovi karikature i redateljeve marionete opterećene stereotipima. Dalmatinac je Roko tako bučan, nagao i temperamentan, Musliman Halil grub, tvrd i naprasit, a Albanac Azem čudno govori i nevino priznaje da je seksualno općio sa zebrom. Srećom, sve njih glumci predvođeni Nikolom Kojom raspoloženo i dosta sočno interpretiraju. Formalno ismijavajući šovinizam, ekstremni nacionalizam i spomenute stereotipe u skladu s kojima Srbin „četnik“ svoje gejeve brani uz pomoć Muslimana „balije“, Hrvata „ustaše“ i Albanca „šiptara“, Dragojević sve navedeno zapravo podgrijava. I pritom u tretmanu Albanca Azema podmeće kukavičje jaje zloćudno ga obilježavajući sodomijom i činjenicom da njega ne glumi kosovski nego makedonski glumac. Iz navedenoga prilično je jasan autorov stav prema Kosovarima i Albancima, iako su takvi tamni tonovi u cjelini kojoj nedostaje suvislosti, smisla i koherentnosti spretno maskirani populističkim humorom i reduciranim angažmanom.