Preokrenuti pogled na Muncha

Leonardo da Vinci – Mona Lisa, Auguste Rodin – Poljubac, Edvard Munch – Krik, Gustav Klimt – Poljubac… U poopćenoj i sveprisutnoj percepciji određeno djelo postaje reprezentant nečijega cjelokupnog opusa, a samim time i glavna odrednica njegova poznavanja i tumačenja. Tako je i veliki norveški slikar Edvard Munch (Lřten, 1863–Ekely, 1944) obilježen jednim od svojih najpoznatijih djela, slikom Krik, remek-djelom simbolizma i ekspresionizma, koje je nadišlo svoju umjetničku vrijednost, postavši simbolom stanja ljudske tjeskobe, a svoje je mjesto našlo i u popularnoj kulturi.

Radnici se vraćaju kući, 1913-14.

U tom smislu posebno je važna najnovija izložba naslovljena Edvard Munch – l’oeil moderne (Edvard Munch – moderno oko) priređena u pariškom Centru Pompidou. Taj veliki projekt nudi drukčiji pristup opusu norveškog umjetnika, dajući nove hipoteze i otvarajući nove putove tumačenja povijesti umjetnosti početka 20. stoljeća.

Na izložbi je predstavljeno 140 slika, fotografija, grafika, crteža i skulptura koje je, dosad, bilo teško vidjeti u Francuskoj, ali i u ostatku svijeta. Djela su posuđena iz Munchova muzeja iz Osla i brojnih drugih javnih zbirki. Izložbu su osmislili Angela Lampe, kustosica modernih zbirki Nacionalnoga muzeja moderne umjetnost i Clément Chéroux, kustos kabineta fotografije. U Parizu je u javnim zbirkama Munch prisutan samo u Muzeju Rodin (Rodinov Mislilac u parku doktora Lindea, 1907) i u Muzeju d’Orsay (Stabla i zid vrta u Ǻsgǻrdstrandu, 1902–1904). Neosporne su Munchove veze s Parizom, u razdoblju od 1880. do 1890. nekoliko ga puta posjećuje, a redovito i u 20. stoljeću. Godine 1991. priređena je izložba Munch et la France, koju su organizirali Arne Eggum i Rodolphe Rapetti u Muzeju d’Orsay. Još 1930. francuska vlada i norveška ambasada pokrenule su projekt izložbe u Jeu de Paume, no on nije ostvaren.

Dvije su osnovne postavke koje ova izložba nastoji preispitati. Kao prvo, Edvard Munch uglavnom je percipiran kao slikar simbolist koji pripada 19. stoljeću. Podsjetimo, on je preminuo 1944, iste godine kada umiru i Vasilij Kandinski i Piet Mondrian. Drugo, Muncha se stereotipno prepoznaje kao izolirana slikara, obuzeta samo prikazivanjima previranja svoje duše. Izložba izborom slika popraćenih njegovim fotografijama i filmskim zapisima, filmovima koje je gledao i drugom građom pokazuje koliko je bio u toku s aktualnostima i estetskim debatama. Napose putem vlastitih eksperimenata s fotografijom i filmom bio je u dijalogu sa suvremenim formama prikazivanja.

Izložba nije koncipirana kao klasična retrospektiva, nego u dvanaest tematskih poglavlja upućuje na razmatranje modernosti umjetnika koji je ponajviše povezivan s umjetničkim pokretima s kraja 19. stoljeća. U pregledima svrstava ga se uz Vincenta van Gogha i Paula Gauguina, najčešće se ističu njegova platna iz Friza života, već spomenuti Krik, zatim Poljubac, Vampir, Pubertet… Munch je počeo slikati osamdesetih godina 19. stoljeća, no njegovo najplodnije razdoblje bilo je između 1912. i 1930. Godine 1902. dogodio se buran prekid s Tullom Larsen, a od 1908. do 1909. liječio se u klinici doktora Jacobsona. Usprkos zdravstvenim i psihičkim problemima koji će ga pratiti do smrti, bio je izrazito zainteresiran za aktualnosti svoga vremena. Prvih desetljeća 20. stoljeća ide u kino, sluša radio, pretplaćen je na časopise. Na njega je velik utjecaj imao film, industrija razglednica, ilustrirani časopisi.

Prizori nemira, smrti i pritajenih strasti koji se događaju interijerima, sobama, poput Smrti u bolesničkoj sobi iz 1893. ili Smrti iz 1906, sagledavaju se u odnosu na suvremeno kazalište i suradnju s Maxom Reinhardtom, osnivačem Berliner Kammerspielea, za čije je predstave Munch radio scenografske skice, te u usporedbi s Augustom Strindbergom. Strindbergova naime kazališna poetika počiva na estetici intime, inscenaciji „modernih psiholoških drama“, uvelike bliskoj Munchovoj slikarskoj estetici, ali i psihologiji.

U izložbenom poglavlju Vanjski svijet slike Metež i Neželjeni gosti iz drugog i trećeg desetljeća, s prizorima tučnjave i ranjavanja, razmatrat će se spominjanjem stvarnoga događaja, fizičkim okršajem Muncha i njegova prijatelja i kolege slikara Ludviga Karstena, te popratiti ulomcima filmova iz prvog i drugog desetljeća u kojima se likovi mlate u maniri slapstick-komedija. Takva usporedba pruža priličan odmak od uobičajenog iščitavanja slikareve turobnosti i muke, koja dakako nije zanemariva, no u širem razumijevanju tek je dio njegove osobnosti.

Posebno je zanimljivo Munchovo manje poznato bavljenje fotografijom. Pritom je najradije snimao autoportrete, koje je radio od 1902. do tridesetih godina. Autoportret je uvelike prisutan i kao slikarska tema. Dok u zadnjim desetljećima brojimo samo pet autoportreta, od 1900 do 1941. naslikao ih je 41. Ako njima pribrojimo fotografije te filmski zapis, uočava se stalni pogled umjetnika prema sebi samu. Taj se pogled preokreće poput rukavice. Naime, 1930. Munch doživljava nagli pad vida u desnom oku (na lijevo je već slabije vidio zbog jedne tučnjave iz 1904), što će se progresivnim pogoršanjima očitovati i na crtežima i slikama, na kojima bilježi svoju entoptičku percepciju. Ne samo da prenosi svoj izmijenjen pogled na svijet, nego proučava promjene, logički pokušava shvatiti fizičku činjenicu bolesti oka u ciklusu crteža Umjetnikovo bolesno oko. To bolesno oko postaje motiv za sebe i polazište za varijaciju prijašnjih motiva.

Prije smrti 1944. Munch je donirao svoja djela i fundus atelijera Gradu Oslu. Riječ je o više od 24.000 djela, više od 11.000 slika, 4500 crteža, 18.000 grafičkih listova, osim toga fotografije i kinematografske eksperimente, literarne zapise, korespondenciju i razne dokumente. Uz brojnost djela, bitno je napomenuti i multiplikaciju i varijaciju određenih motiva, stalno vraćanje nekim temama poput Vampira ili Bolesnoga djeteta, što pokazuje i ova izložba. Zahvaljujući donaciji 1963. u Oslu je otvoren Munch-museet. Ova će pak izložba nakon Pariza biti postavljena u Schirn Kunsthalleu u Frankfurtu te u Tate Modernu u Londonu. Godine 2014–2015. otvorit će se vrata nove građevine u Oslu – Lambde, koju je projektirao španjolski arhitekt Juan Herreros. Time će se otvoriti nove mogućnosti za istraživanje, zaštitu i medijaciju djela Edvarda Muncha, čiji će se 150. rođendan obilježiti 2013.