Predjesenja melankolija

Točka boli

Korak naprijed, drugi natrag,

korak lijevo, drugi desno.

Oprezno i bojažljivo,

napipavaš to mjesto

kao vrijed u čiru

što pod kožom jedri.

Obnevidio od traženja,

vrtiš se u krugu

po mekanu sagu

od lišaja i mahovine.

Prigibaš se smjerno

i kliziš uhom

po memljivoj površini

koja te tišti i zarobljava.

Uzaludan svaki je trud.

Nikad nećeš otkriti koordinate

koje će te konačno

do nje odvesti.

Nikad se s njom,

licem u lice nećeš sučeliti.

Na dlan je nikad nećeš staviti

i svijetu pokazati.

Ali u zjenici oka

nosit ćeš,

čini se zauvijek,

njezinu skrovitu prisutnost.

Čime ćeš se danas ogrnuti

Čime ćeš se danas ogrnuti,

dok budeš hodio putovima svijeta

koji vreba tvoju ranjivost?

Hoćeš li krhkost svoju odjenuti

podsmijesima dokona kozera

ili u hladnoću britka uma?

Čime ćeš se danas ogrnuti?

Hoćeš li sumnju svoju skriti

u tintu poslušnoga pera

ili u bespuća neprohodnih šuma?

Čime ćeš se danas ogrnuti?

Hoćeš li odsutnost svoju poviti

u povoje smjerne učtivosti

ili u buku uzavrelih strasti?

Čime ćeš se danas ogrnuti?

Hoćeš li nevoljkost svoju osjeniti

lažnom vedrinom plitke veselosti

ili ćeš ipak pod svojim križem pasti?

Čime,

čime ćeš se danas ogrnuti?

Stranac

Sve što sam želio, volio, snio,

htio

i sve što sam jučer bio,

nestaje

u ovom bolesnom jutru,

tone

u ovom memljivom svitanju,

gasne

u ovom polaganom umiranju voda,

raspada se

u ovom sablasnom truljenju šuma.

Stranac ja sam danas

i svijetu

i sebi.

Prikovan ja sam danas,

poput Joba,

na liticu nepokretna uma.

Na tom putu

Na tom putu

ispod zvijezda

bilo pjesme i opijela,

bilo jada i veselja,

snoviđenja bilo

i buđenja,

na tom putu

ispod zvijezda.

Na tom putu

ispod zvijezda

bilo bune i prosvjeda,

bilo ognja bilo leda,

nespokoja bilo

i topline gnijezda,

na tom putu

ispod zvijezda

Na tom putu

ispod zvijezda

bilo nade i beznađa,

bilo mira bilo svađa,

dokolice bilo

i obijesnih jezda,

na tom putu

ispod zvijezda.

Na tom putu

ispod zvijezda,

sve tiša je pjesma,

sve glasnija opijela,

ognja sve je manje,

sve je više leda,

na tom putu

ispod zvijezda.

Zašto uvijek iznova

zašto uvijek iznova

kao valovi

tamnih teških voda

u noći

preplavljuje me sjećanje

baš na taj razgovor

s tobom

baš na te hladne nijanse

u tvom glasu

u tvom mirnom

i ponešto usporenom govoru

koji se iz telefonske slušalice

razlijegao pustim prostranstvima

moje bolećive osamljenosti

zašto uvijek iznova

baš ti preljevi

u tvojim riječima

čiji kolorit je pulsirao

između smeđeg i sivog

između ležernog i oporog

kao teški obrisi

neshvatljive i sjetne tuge

ispunjaju kristalne posude

mojih uspomena

zašto uvijek iznova

one zagonetne stanke

u razmacima među škrtim riječima

što si ih izgovarala

u uho moje nabujale čežnje

kao jedva čujni šumovi oblaka

što kao zlovjesnici dolaze

iz prijetećih daljina

prebiru po napetim strunama

mojih sjećanja

zašto

zašto uvijek iznova

Skriveni dar

Misao koju ti upućujem,

dok prolaziš rubom

moje nevidljive prisutnosti,

nevina je i bespomoćna

kao otrgnut list

na namreškanoj vodi.

Jedan proljetni suton,

nabujao nostalgijom,

tamo negdje daleko,

u podnožju Alpa.

Umjesto u tvojim kosama,

u potrazi za snom,

nemirne moje ruke nestaju

u uvojcima mladih trava.

Nezaustavljivo kao plima,

opojna čežnja raste

u sve bržim otkucajima

zatočena srca.

Dok prolaziš rubom

moje nevidljive prisutnosti,

pomalo plah i nesiguran,

kao skriveni dar,

upućujem ti ove krhotine

nedužnih sjećanja.

Predjesenja melankolija

Iz vlažne omaglice rujanskog zorja

promalja izblijedjela slika ljeta.

Čelom naslonjen

na staklo južnog prozora,

osluškujem, u daljini,

topot skorih teških kiša.

Melankolija predjesenja,

odnekud već znana,

kao tamjan crkvene lađe,

oplahuje svaku misao

i obeshrabruje napor da se krene

u nejasne pothvate

još jednog dana

Ponor sjećanja

Nesigurnim rukama,

obješen o paučinu stvarnosti,

njišeš se, beznadno,

nad ponorom oporih sjećanja.

Uzalud pokušavaš

proniknuti čvrstinu niti

u sadašnjosti

koja te zadržava.

Utaman pogledom nastojiš

dosegnuti dubinu ponora

koji te neodoljivo

u svoja njedra privlači.

I tako, sav zdvojan

i bunovan,

gonetaš, poput vrača:

dokle ćeš tako

u stvarnosti lelujati,

kad će te, konačno,

ponor sjećanja progutati?

Nevidljiv netko

Nevidljiv netko

pogasio je zvijezde

u noći.

O nebo ovješene,

nad mutnim vodama,

njišu se mrtve ptice.

Tišina se zgušnjava

i pritišće.

Nitko ne zove,

nitko se ne odazivlje.

Umjesto riječi,

na bjelini papira

počivaju crne leptirice.

Odnijet će nas voda

Dok dižemo jedra

na jarbole

našega smjelog broda,

dobro znamo, skoro,

s pramca

odnijet će nas voda.

Dok hodimo ravno,

zamišljeni,

užurbana hoda,

dobro znamo, skoro,

s puta

odnijet će nas voda.

Dok išćemo nadu

u dubini

zagonetna svoda,

dobro znamo, skoro,

ispod zvijezda

odnijet će nas...

Krhotine vremena

Posvud oko tvojih nogu

bosih, natruđenih, izranjenih,

u neredu leže

razbacane krhotine potrošena vremena.

Na blijedim pergamenama

uzdišu jedva čitki tragovi

negdašnjih tvojih koraka.

Uzalud se trudiš

pokušavajući zamisliti mozaik

koji bi se ukazao

pred tvojim posustalim očima.

kad bi, kojim slučajem,

sve te, pomalo smiješne, fragmente

uspio složiti

u neku raspoznatljivu cjelinu.

Nikad, zapamti,

nećeš uspjeti u tom naumu!

Za takvo što,

tvoje su ruke preslabe,

tvoja volja prenejaka,

tvoja nepomičnost presnažna.

Dok, pomalo zdvojan,

promatraš pred sobom bjelinu

beznadno prazna papira,

prihvati ponudu i odustani.

Još malo i sam ćeš postati

tek jedna od neizbrojivih krhotina

potrošena vremena,

(naravno)

u nekom drugom, sjećanju.

Povratak

... i tako, malo-pomalo,

igra se bliži kraju.

Evo spuštaju se već,

polagano i nezaustavljivo

zaštitnički zastori noći.

Izmučen urlicima

iz neprohodnih šuma,

na baršunu tišine,

blaženom se predajem snu.

Slutim,

kroz guste naslage mraka

primičem se čistoj bjelini

gotovo zaboravljena prazavičaja.

Od blizine povratka,

u valovima,

tiha me obuzima radost.

BILJEŠKA O AUTORU

Drago Krpina rođen je 12. listopada 1960. godine u mjestu Radošinovcu, kod Benkovca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Stankovcima, a srednju u Puli i Zadru. Studirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, a zatim na Učiteljskom fakultetu u Gospiću i Zagrebu, gdje je i diplomirao. Neko vrijeme bavio se amaterskim kazalištem nastupajući na različitim smotrama kazališnih amatera. Do 1990. radio je kao učitelj, najprije u područnoj školi Miholjec kod Križevaca, a zatim u više mjesta u okolici Biograda. Od 1990. do 2003. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru.

Stihove je počeo objavljivati u studentsko doba, po različitim časopisima. Prvu zbirku poezije, Čempresi i druge stvari objavio je 2004. godine. Objavio je i tri knjige iz područja publicistike: Olujne godine (1996), Uzroci poraza (2000), i Tiranija kameleona (2007).

Uskoro mu iz tiska izlazi druga zbirka poezije Predjesenja melankolija.