Posveta klasičnom Hollywoodu

Prisjetimo li se podatka da je Steven Spielberg 1970-ih bio jedan od tzv. movie brats, mladih redatelja koji su profilirali novoholivudski postmodernistički pristup, ne čini nam se začudnim da čak i najnovije ostvarenje toga filmskog velikana u prijevodu naslovljeno Put rata poseže u riznicu klasičnoga filma. Riječ je o djelu smještenu u razdoblje uoči i za Prvoga svjetskog rata, a tema mu je odnos protagonista na izmaku adolescentskog uzrasta i konja, ali ta je plemenita životinja i katalizator raznih sudbina na bojišnici i u zaleđu. Ne iznenađuje pritom trajanje filma od 146 minuta, jer jasno je da obrada navedene teme zahtijeva epsku širinu te veći niz likova i događaja. Potpisnici scenarija Richard Curtis i Lee Hall adaptirali su ideje istoimenoga književnog izvornika namijenjena djeci koji je osmislio Michael Morpurgo još 1982.

Konj Joey središnja je osobnost čitavoga filma, uz mladića Alberta (Jeremy Irvine)

U plodnom stvaralaštvu Stevena Spielberga oduvijek zapažamo snažnu emocionalnost sve do sentimentalnosti, koja ipak rijetko prelazi granice kiča ili patetike. Takav je slučaj i u Putu rata, gdje se slikovne krajnosti od pastoralne idile do ratnoga pustošenja uprizorene kamerom Janusza Kaminskog povezuju s glazbenim udjelom Spielbergova suradnika Johna Williamsa, a opreka pokušaja očuvanja humanih vrijednosti i ratnog žrvnja postaju okosnica na kojoj se razabiru sudbine protagonista.

Nema dvojbe da je upravo konj Joey središnja osobnost čitavoga filma, premda je uloga mladića Alberta (Jeremy Irvine) itekako važna. Jer mladić ipak nije posve prijeloman u egzistencijalnom putu konja, što mu zasigurno umanjuje dramaturšku važnost. No bitan je zbog održanja strukture čitave filmske cjeline, jer se zbog rata narušena obiteljska zajednica i zajedništvo sa životinjskim protagonistom naposljetku potvrđuju u potpunoj obnovi bez egzistencijalnih poništavanja. No dojmljivost se filma doista gradi na fascinantno odrađenoj ulozi konja. Doista je teško odrediti koliko je taj učinak plod dresure, a koliko računalne tehnologije. Pritom je šteta što niz početno zanimljivih likova prebrzo gubi na važnosti. Arhetipsku karakterizaciju temeljne filmske obitelji nakon prodaje Joeya vojsci slijede engleski časnik, koji strada već u prvom sukobu s Nijemcima, dvojica mladih Nijemaca strijeljanih zbog dezerterstva, francuska djevojčica i njezin djed u pokušaju zadržavanja konja. Zatim pripadnici njemačke vojske izrabljuju Joeya za vuču topova, što je posve simbolično poništavanje prirodnoga reda destruktivnom vojnom ideologijom. Bijeg iz zatočeništva kroz ničiju zemlju i ponovni prelazak u okrilje engleske vojske dovode i do ponovnoga susreta s ranjenim Albertom, uz razrješenje koje iznova uključuje djeda Francuza i završni povratak domu. Glumačke su izvedbe uglavnom dojmljive, s naglaskom na standardno izvrsnu Emily Watson u ulozi majke adolescenta Alberta ili Davida Thewlisa kao zemljoposjednika koji financijski pritišće obitelj.

U izvedbenom je smislu sasvim jasno da Steven Spielberg slijedi sastavnice vlastitoga stila i svjetonazora, ali se, kao što napominje kritika, osvrće i spram barem dvaju klasika, Johna Forda i Davida Leana. Ipak, nema dvojbe da je navedeni oslonac i stilski i kontekstualno propušten kroz vlastitu stvaralačku prizmu. Prisjetimo li se da je u Fordovu stvaralaštvu obiteljska zajednica često jezgra filma, ali i temelj stvaranja šire društvene zajednice, ne čudi nas i Spielbergova interpretacija istovrsnoga motiva. Mjestimična razmeđa sentimentalnog i komičnog podcrtana grubošću razdoblja i podneblja nije tek postmodernističko variranje, već samosvjestan postupak kojim se s lakoćom prelazi vremenski jaz i od ratnoga razdoblja, kao i od filmskog konteksta klasičnoga. Podjednako, prostorna širina Leanova stvaralačkog zahvata barem se djelomice rekonstruira i u Putu rata, dakako prožeta činjenicom da je Steven Spielberg razmjerno često posezao u ratne sukobe kao zaleđe svojih ostvarenja. Djela je Davida Leana obilježavala i montažerska preciznost, koja je razvidna i u Putu rata. No u ovome se filmu Steven Spielberg osvrće i prema tradiciji filmova klasičnoga razdoblja sa životinjskim likovima, i središnjim i sporednim, ali i prema djelima o Prvom svjetskom ratu, poglavito Na zapadu ništa novo (All Quiet on Western Front, Lewis Milestone, 1930), prijelomnom u prožimanju proturatnoga europskog senzibiliteta i američkoga ratnog žanra. Zbog tematskoga određenja odnosa životinje kao simbola prirodnog, ali i individualne slobode, te ratnog žrvnja kao iskaza destruktivnosti i poništavanja humanih vrijednosti, posve je jasno da su vrlo labave poveznice Puta rata sa suvremenijim žanrovskim remek-djelom Spašavanje vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998). Spielberg zasigurno i nije kanio reinterpretirati vlastiti iskaz očevidan u tome iznimnom filmu, premda i u prošlogodišnjem ostvarenju opažamo naturalizam borbenih scena. Sam svršetak površno se može učiniti artificijelnim upravo zbog suprotnosti naznačenoga naturalizma i sentimentalnoga okrilja posljednje scene i povratka kući i obitelji. Ta je scena ipak i iznimna posveta klasičnom holivudskom filmu, možda i ponajviše stvaralaštvu Johna Forda, žarkocrvenim nebeskim zaleđem i metaforom ratnih stradanja. Naposljetku, Put rata uvjerljivo je o djelo, usprkos medijskoj precijenjenosti, no bez obzira na slojevit odnos prema filmskom nasljeđu, nisam siguran da je posrijedi jedan od vrhunaca ratnog žanra pa ni stvaralaštva Stevena Spielberga.