Poluotok zamrznut u vremenu

Politika Sjeverne i Južne Koreje ima mnoga obilježja Hladnoga rata, što i nije ništa čudno s obzirom na činjenicu da je podjela Koreje izravna posljedica hladnoratovske politike supersila

Glavno obilježje Hladnoga rata bio je sukob dvaju sustava vrijednosti, odnosno sukob ideologija „slobodnoga“ demokratskog liberalno-kapitalističkog svijeta sa socijalističkim blokom. No iako je riječ ponajprije o sukobu ideologija, Hladni rat obilježen je i utrkom u naoružanju dvaju glavnih aktera toga sukoba, SAD-a i SSSR-a. Iako se ti akteri nikada nisu otvoreno sukobili na bojnom polju, Hladni je rat globalno vođen svim ostalim mogućim sredstvima – ratovima putem posrednika u trećim zemljama, potpunim zanemarivanjem suverenosti i upletanjem u unutarnje odnose slabijih i manjih država, uporabom ili zabranom vjere kao ideološkog oruđa, ideologizacijom sporta, znanosti i kulture, medijskim manipulacijama, ekonomskim eksperimentima, dakle primjenom širokoga spektra političkih, ekonomskih i propagandnih mehanizama u svrhu suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka. Iako to nije bio globalni vrući rat koji bio zaista doveo Majčicu Zemlju do nuklearnog usijanja, te nakon toga nuklearne zime, bio je to istinski rat, ili kako bi to Clausewitz rekao „nastavak politike drugim sredstvima“. No unatoč svojim negativnim aspektima, taj je rat donio i znatne napretke na području kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najvažnija svemirska utrka i odlazak čovjeka u svemir te njegovo spuštanje na Zemljin prirodni satelit Mjesec. Završetak se Hladnog rata pak veže za dva događaja – pad Berlinskog zida 1989. te raspad SSSR-a 1991, nakon čega nastupa Fukuyamin kraj povijesti, odnosno apsolutna pobjeda političkog i ekonomskog liberalizma. Ili ipak ne!?

Ustrajni komunizam

Ako malo bolje pogledamo geopolitičku kartu svijeta, vidjet ćemo da je jedna država ustrajna u tome da ne učini ama baš nikakve pomake prema tržišnom gospodarstvu i bilo kakvoj liberalizaciji vlasti, kao što je ustrajna i u utrci u naoružavanju sa svojim južnim susjedom, s kojim dijeli (u svjetskim razmjerima malen) poluotok iako joj stanovništvo gladuje. Na tom poluotoku čini se kao da je vrijeme stalo, jer politika dviju država, Sjeverne i Južne Koreje, ima mnoga obilježja Hladnoga rata, što i nije ništa čudno s obzirom na činjenicu da je podjela Koreje izravna posljedica hladnoratovske politike supersila. Važno je naglasiti: iako je hladni rat završio prije dvadeset godina, glavno njegovo obilježje, odnosno sukob dviju ideologija – kapitalizma i komunizma – još vlada na tom poluotoku.

Stalni regionalni sukob odgovara svim stranama

Godine 1893. izbija prvi japansko-kineski rat, u kojemu je Kina doživjela poraz te je morala priznati nezavisnost Koreje. Od 1897. naziva se Korejskim Carstvom, a na vlasti je dinastija Joseon. No kako utjecaj Japana sve više raste, Koreja 1905. postaje japanskim protektoratom, a 1910. i formalno je priključena Japanu. Nakon Drugoga svjetskog rata, kapitulacijom Japana, sovjetske snage zauzimaju sjever poluotoka, a američke jug, s granicom okupacijskih zona na 38. paraleli. Saveznici na Konferenciji u Kairu odlučuju da Koreja mora postati samostalna država te je takvom i proglašena 1948. No na sjeveru, koji je bio pod sovjetskim utjecajem, ta država nije priznata, već je proglašena Demokratska Narodna Republika Koreja ili Sjeverna Koreja. Na čelo Sjeverne Koreje Sovjeti su postavili Kim Il-sunga, vođu komunističke gerile koja se od tridesetih godina prošloga stoljeća pod okriljem kineskih komunista borila protiv japanskih okupatora. Kim Il-sung počinje graditi kult ličnosti, a pokazuje i vojno-političke pretenzije prema južnom dijelu poluotoka. Nakon što je dobio odobrenje od Staljina te potpomognut sovjetskim naoružanjem, 1950. napada južni dio poluotoka, čime započinje Korejski rat u koji se upleću SAD, SSSR i Kina. Sjever je u početku bio iznimno uspješan, pa je tako Seul pao u roku od svega tri dana, a zauzeta je ubrzo i cijela Južna Koreja. Nakon toga se i snage UN-a, odnosno SAD, uključuju u rat i potiskuju snage Sjeverne Koreje s gotovo cijeloga poluotoka te izbijaju na kinesku granicu, što motivira Kinu da se uključi u rat osvajajući teritorije na sjeveru. Trogodišnji krvavi rat s promjenjivim ishodima i milijunskim žrtvama završava primirjem i statusom quo na 38. paraleli, gdje je i započeo, koja sada služi kao željezna zavjesa između komunističkog Sjevera i kapitalističkog Juga.

Kult Velikog Vođe

Iako je Korejski rat bio vrhunac neprijateljstva između Sjeverne i Južne Koreje, nastavile su se napetosti koje su često bile na rubu oružanog sukoba. Razdoblja zahlađenja i zatopljenja odnosa između Sjevera i Juga vrlo lako možemo nazvati razdobljima konfrontacije i detanta, odnosno izrazima izrazito specifično vezanim za razdoblje hladnog rata. Smjene tih razdoblja dobrim su dijelom odraz unutarnje politike dviju država, ali i savezništva s velikim silama. Tako nakon rata Kim Il-sung uspijeva zadržati vlast te uvjerava vlastiti narod u laž da je Jug bio taj koji je napao Sjever, laž koja je jednako prisutna i danas, laž zbog koje je sjevernokorejski narod još u strahu od invazije Juga potpomognuta Amerikancima. Kim Il-sung za svoje vladavine i dalje izgrađuje kult ličnosti Velikog Vođe te se malo-pomalo udaljava od Moskve i Pekinga i stvara vlastitu socijalističku filozofiju nazvanu juche filozofija. Washington pak nakon rata na Jugu stacionira nuklearno oružje kako bi zastrašio Sjever i zadržao ga iznad 38. paralele. Kao odgovor na to u osamdesetima prošloga stoljeća Pjongjang započinje s vlastitim nuklearnim programom.

Dinastija Kim ostaje na vlasti

Na Jugu je pak nakon rata proglašena diktatura, koja se bilo u civilnom bilo u vojnom obliku zadržala sve do 1987. Ono što je specifično za poslijeratno razdoblje u Južnoj Koreji politička je retorika antikomunizma i supernacionalizma te ideja da Jug ima suverenost nad Sjeverom, zbog čega bi politički trebao i vladati Sjeverom. S vremenom i Jug počinje s naoružavanjem, a s obzirom na činjenicu da su na Jugu stacionirane američke konvencionalne i nuklearne snage, na poluotoku započinje prava utrka u naoružavanju u malom. To je rezultiralo i mnoštvom incidenata, pa je tako Sjever 1968. poslao preko demilitarizirane zone specijalne postrojbe da likvidiraju predsjednika Juga (pokušaj je zaustavljen u posljednjem trenutku). Nekoliko dana poslije sjevernokorejska je mornarica zaustavila i zauzela američki ratni brod Pueblo. Osam godina poslije sjevernokorejski su vojnici ubili dvojicu američkih vojnika u demilitariziranoj zoni. Sjever je 1987. srušio i južnokorejski putnički zrakoplov. To su samo neki od incidenata, no što je najzanimljivije Kim Il-sung je sve vrijeme uvjeravao svoj narod kako se zalaže za mirno ujedinjenje dviju Koreja, a kako prava opasnost leži na jugu. Jug se pak opasnošću od komunizma često koristio u unutarnje političke svrhe, pa je u razdoblju diktatura lijeva politička opozicija često proganjana pod optužbom da su agenti komunističkoga Sjevera. No malo-pomalo politički odnosi počinju se mijenjati te započinje razdoblje popuštanja ili detanta. Na Jugu 1987. započinje tranzicija prema demokraciji, a za predsjednika je izabran Roh Tae-woo. Na izborima je 1992. pobijedio i prvi civilni predsjednik Kim Young-sam. Demokratizacijom započinje i distinkcija između komunizma i socijaldemokracije specifične za Zapadnu Europu. S liberalizacijom vlasti dolazi malo-pomalo do promjene razmišljanja i time promjene u političkoj kulturi, zbog čega na Jugu započinje i proces približavanja Sjeveru.

I nakon Kima Kim

Na sjeveru 1994. umire Veliki Vođa Kim Il-sung i zamjenjuje ga sin, Dragi Vođa Kim Jong-il. (Važno je napomenuti da je Sjeverna Koreja jedina komunistička dinastija u svijetu gdje se vlast prenosila s oca na sina. Dragi Vođa je 2010. čak predstavio svoga sina Kim Jong-una kao budućega nasljednika.) Politička situacija na globalnoj pozornici također se mijenja. Urušava se socijalistički blok, pa tako Sjeverna Koreja gubi Moskvu kao važnoga saveznika. Peking, iako službeno i dalje saveznik Pjongjangu, sjevernokorejski nuklearni program smatra opasnošću za svoj nagli gospodarski napredak. SAD završetkom Hladnog rata povlači svoje nuklearne snage iz Južne Koreje kako bi pružio ruku suradnje Sjeveru i potaknuo Pjongjang na odustajanje od programa izgradnje nuklearnog oružja. Južnokorejski predsjednici Kim Dae-jung i Roh Moo-hyun vode politiku zatopljavanja odnosa sa Sjeverom nazvanu sunčana politika (sunshine policy) i politika mira i napretka (peace and prosperity policy). Četrnaestoga lipnja 2000, nakon 55 godina nacionalne podijeljenosti, dolazi i do povijesnoga sastanka na vrhu između komunističkog vođe Kim Jong-ila i južnokorejskoga predsjednika Kim Dae-junga. Do kraja 2000. omogućeno je rastavljenim obiteljima da se ponovno sretnu. Započela je i gospodarska razmjena između dviju Koreja, a 2003. ponovno su spojene prekogranične željezničke pruge. No to razdoblje blagostanja u odnosima dviju Koreja nije dugo potrajalo te opet nastupa razdoblje nove konfrontacije. Godine 2003. Sjeverna Koreja povlači se iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja te nastavlja razvijati svoj nuklearni program. Nešto kasnije iste godine započeti su šestostrani pregovori Južne Koreje, SAD-a, Kine, Rusije i Japana sa Sjevernom Korejom, sa svrhom pronalaska mirnoga rješenja nastale krize. No taj multilateralni mehanizam doživio je neuspjeh jer je Pjongjang nastavio po starom. Godine 2006. te ponovno 2009. Sjeverna Koreja uspješno je detonirala dvije nuklearne eksplozije. Stručnjaci trenutačno procjenjuju kako Sjeverna Koreja ima između osam i deset nuklearnih bojevih glava, no da još nema raketne sposobnosti prenijeti ih na veće udaljenosti. Na Jugu 2004. vladajuća stranka gubi vlast, dijelom i zbog neuspjeha politike približavanja Sjeveru. Novi predsjednik Južne Koreje Lee Myung-bak ponovno zaoštrava odnose sa Sjeverom te takvo stanje opet rezultira nizom incidenata, koji su kulminirali neuspjelim sjevernokorejskim lansiranjem satelita 2009. te prošlogodišnjim potapanjem južnokorejske korvete u ožujku i bombardiranjem južnokorejskog otoka u studenom od strane Sjevera.

Konflikt kao perpetuum mobile

Postavlja se pitanje koliko se dugo to stanje hladnog rata može nastaviti, jer nijednoj od strana u tom ideološkom sukobu zapravo ne odgovara postojeće stanje. Kina je zabrinuta da će taj konflikt, posebice ako se incidenti nastave (a nastavit će se) negativno utjecati na njezinu ekonomiju. No istodobno se zalaže za očuvanje režima u Pjongjangu kako bi time ograničila američki utjecaj na Korejskom poluotoku. Washington je za vrijeme Bushove administracije Sjevernu Koreju svrstao u osovinu zla te je izrazito zabrinut zbog njezina nuklearnoga programa, pogotovo nakon događaja 11. rujna zbog bojazni da bi Pjongjang mogao opskrbljivati terorističke skupine nuklearnim materijalom. Sjeverna Koreja pak ulaže znatna sredstva u nuklearni program, dok joj je infrastruktura u derutnom stanju, a vladaju i nestašice energije i hrane. No Kim Jong-il smatrao je kako je nuklearni program važan za samopoštovanje njegove nacije i to se neće promijeniti ni nakon njegove smrti. No možda je najvažniji faktor za dalji nastavak nuklearnoga programa činjenica da Pjongjang smatra kako je to jedini način da se režim i dalje održi na vlasti. To vrijedi pogotovo sada, nakon smrti Dragoga Vođe, kada bi vlast u Pjongjangu trebao preuzeti mladi i neiskusni Kim Jong-un. Južna Koreja pak malo-pomalo pobjeđuje u Hladnom ratu, jer ima znatno suvremenije oružane snage, a s obzirom da joj je gospodarstvo usmjereno na izvoz, utrka u naoružanju nije joj gotovo uopće naškodila gospodarstvu. No Jugu isto tako ne odgovara činjenica da joj sjeverni susjed ima nuklearno oružje, niti joj odgovara činjenica da među vlastitim narodom ima brojnu populaciju ljevičara koji simpatiziraju Sjever te se još i danas političke elite bore „nedopuštenim“ sredstvima protiv opozicije, iako možda više ne otvorenom represijom, već cenzurom komunističke i antikapitalističke propagande. Najveći problem vezan uz nastavljanje sukoba jest činjenica da zapravo Kini i SAD-u više-manje odgovara postojeće stanje. Kina na taj način zadržava SAD na jugu poluotoka, čime ograničava američku projekciju sile u Sjeveroistočnoj i Jugoistočnoj Aziji te istodobno povećava vlastitu projekciju sile u regiji stvarajući flotu nosača zrakoplova, dok SAD imaju razloga zadržati svoje vojne snage na poluotoku zbog sigurnosne situacije, time zadržavajući jedno od čvrstih uporišta za mogući budući hladni rat s Kinom. Dakle stvari se neće promijeniti sve dok velike sile ne odluče prestati igrati se regionalnoga Hladnog rata i ne prihvate ideju Ronalda Reagana da među sobom sruše taj zid.