Negativna kritika produbljuje komunikaciju

Hrvatski posjetitelj izložbi suvremene umjetnosti traži jasnoću izričaja, bez hermetičkoga metajezika i sofisticiranih teorija. Zanimljivo je kako čak 7,5% anketiranih povjesničara umjetnosti predgovore svojih kolega smatra promašenima. Ako je tako, što tek o predgovorima može misliti običan laik?

Povjesničarke umjetnosti Neva Lukić i Veronika Gamulin ovih su dana u zagrebačkoj Galeriji PM realizirale originalnu izložbu znakovito nazvanu Etikete tumačenja umjetničkog djela. Riječ je o zanimljivu projektu koji nastoji sistematizirati i međusobno usporediti uobičajene predgovore u katalozima izložbi, istodobno nudeći i mogućnost nekih alternativnih modela u prezentaciji odnosno medijaciji suvremene likovne umjetnosti. Izložba je imala i pripremnu fazu, tijekom koje je među umjetnicima, povjesničarima umjetnosti i publikom provedeno višemjesečno anketno ispitivanje. Izložba u Galeriji PM bila je, zapravo, svojevrsna vizualizacija anketnih rezultata, pri čemu status izložaka nisu imala samo umjetnička djela, nego i njihove interpretacije. Isto tako, posjetitelji su na izlazu nailazili na novi anketni upitnik, što jasno ukazuje kako autorice svoje istraživanje nipošto ne smatraju konačnim.

Snimio Davor Prais

Odakle ideja i potreba za ovakvom izložbom?

Svojedobno smo se srele na jednoj izložbi i počele spontano komentirati predgovor u njezinu katalogu. Savršenom vrsnoćom svoje bezgrešne apstrakcije mogao je, naime, isto tako poslužiti i mnogim drugim radovima odnosno izložbama. Dovedeno do apsurda, takvo razmišljanje dopušta mogućnost postojanja jednog univerzalnog predgovora koji bi bio primjenjiv na sva umjetnička djela ikada napravljena. To nas je zaintrigiralo, pa smo se problemom predgovora odlučile pozabaviti sustavno. Što posjetitelji izložbi misle o predgovorima na koje nailaze? Kako pisanju predgovora pristupaju povjesničari umjetnosti? Što od predgovora očekuju umjetnici? Ta i slična pitanja poslužila su nam kao polazna točka. Zapravo, željele smo produbiti komunikaciju između umjetnika i povjesničara umjetnosti, a potom i između struke i tog tajanstvenog posjetitelja koji nekako sve više pada u zaborav. Predgovor, kao općeprihvaćen popratni tekst vizualnog umjetničkog djela, poslužio nam je kao svojevrstan katalizator za istraživanje. Konačna je svrha projekta saznati kako doista funkcionira simbiotski odnos između umjetnika i povjesničara umjetnosti te na koji način posjetitelji žele da im se umjetnost – osobito ona suvremena – prezentira.

Po kakvu ste kriteriju odabrali umjetnike i pisce predgovora?

Poslužile smo se rezultatima anketnog upitnika koje je bilo moguće konkretno predstaviti putem odnosa umjetničkog djela i njegova tumačenja. Birale smo umjetnike kojih rad cijenimo ili smatramo zanimljivim. Isto tako, bilo nam je važno da na izložbi budu zastupljeni različiti likovni mediji, od tradicionalnih pa do suvremenih. Odabrani umjetnici izlagali su radove po vlastitom izboru, nismo im ništa nametale. Što se pisaca predgovora tiče, bilo nam je važno da se stil njihova pisanja uklapa u vrste tumačenja umjetničkih djela što smo ih željeli obuhvatiti istraživanjem. Neki su umjetnici sami odabrali svoje pisce, a Tonka Maroevića zamolile smo da sudjeluje jer je ranije provedena anketa pokazala kako mnogi iznimno cijene njegovo pisanje. A željele smo dati priliku i nekim mladim povjesničarima umjetnosti...

Na otvaranju izložbe organizirali ste i javnu polemiku između umjetnika Siniše Labrovića i njegova kritičara i umjetničkog neistomišljenika Svebora Szekelyja. Što ste time željele postići i zbog čega baš njih dvojica?

Zanimalo nas je kako jedan od rezultata ankete – po njemu bi čak 38% umjetnika pristalo na negativno intoniran predgovor za svoju izložbu – funkcionira u praksi. Labrovića smo odabrale jer je riječ o izrazito eksponiranom i dovoljno otvorenom umjetniku za takvo nešto. Iako je 38% velik broj, pitanje je koliko bi se umjetnika doista željelo javno sučeliti s negativnom kritikom. Kod nas čak ni usmena kritika nekako više ne postoji! A zašto bi negativna kritika bila nešto a priori loše? U ovom slučaju ona služi produbljivanju komunikacije. Neki to očito nisu shvatili. A teško je bilo pronaći i kritičara. Szekely je bio jedini koji se usudio upustiti u javnu kritiku.

Postoji li neki umjetnik ili pisac predgovora kojega ste željele angažirati, ali vas je odbio?

Postoje. Neki imaju svoju cijenu, a naš budžet bio je izrazito malen.

Ipak, vidio sam ime Umberta Eca uz djelo stanovitog Michelangela Pistolera...

To je rad jednog anonimnog umjetničkog kolektiva. Eco je, ako ste pažljivo gledali, potpisan pogrešno, s dva c, a i tekst nije njegov. Što se Pistolera tiče, on svojim radom i imenom nam-jerno asocira na slavnog Pistoletta, koji je svojedobno iz-la-gao u Zagrebu. Riječ je o svjesnoj manipulaciji u svrhu propitivanja što se sve u galeriju može podmetnuti. Zanimljivo, jako je malo ljudi na tu patku reagiralo.

Kako, po vašem mišljenju, mora izgledati kvalitetno napisan predgovor i poklapa li se to s rezultatima ankete?

Nema čarobne formule. Svaka izložba zahtijeva njoj svojstvenu medijaciju. Predgovor je ujedno i nagovor, pa bi trebao biti i zanimljiv i nepredvidljiv, ali prije svega razumljiv. Hrvatski posjetitelj izložbi suvremene umjetnosti traži jasnoću izričaja, bez hermetičkoga metajezika i sofisticiranih teorija. Zanimljivo je kako čak 7,5% anketiranih povjesničara umjetnosti predgovore svojih kolega smatra promašenima. Ako je tako, što tek o predgovorima može misliti običan laik? Što vi mislite o tome?

Povjesničari umjetnosti estetski i interesno podijeljeni su u interesne skupine, da ne kažem klanove, koji se nerijetko međusobno ne uvažavaju...

Zanimljivo je da rezultati pokazuju kako smo prilično otvoreni prema nekonvencionalnim oblicima tumačenja, dakle novim i drukčijim medijacijama poput kratke priče, pjesme ili skladbe/zvuka. Mogućnosti su doista beskonačne.

Smatrate li da široka likovna publika u Hrvatskoj nema dovoljno interesa za suvremenu umjetnost?

Možda je problem u prezentaciji. Oko publike valja se potruditi zanimljivim i raznolikim koncepcijama. Interdisciplinaran pristup izrazito je važan, a i edukacija, već na osnovnoškolskoj razini.

Planirate li nastavak istraživanja?

Slijedi katalog izložbe s prezentacijom anketnih rezultata, reakcijama publike i kritikama našega projekta. Sama izložba bila je dio eksperimenta kojim smo s pomoću ankete pokušale izvući neke odgovore od posjetitelja. Njima se namjeravamo pozabaviti u predstojećim projektima.

Možda inozemstvo?

To bi svakako bilo zanimljivo. Međusobno različite sredine poput SAD-a ili Nizozemske, da o Africi ili Aziji i ne govorimo, zasigurno bi imale drukčije rezultate. Možda pokušamo u Nizozemskoj ili s nekom zemljom iz regije.