Mladić s trubom

Nakon gotovo jednoipolmjesečnog zatišja, u Zagrebu su u petak, 13. siječnja, održana istovremeno dva jazz-koncerta, i to oba u KD Lisinski u isto vrijeme, u 20 sati! Čak su i stanke obaju koncerata bile gotovo istovremene, tako da nije bilo moguće pratiti oba. Dilema, ići u malu ili veliku dvoranu (obje su srećom bile dobro posjećene) bila je brzo riješena u korist međunarodnoga Kvarteta Duška Gojkovića, koji je posljednji put u našem gradu nastupio prije desetak godina. Uvijek dobrodošla popularna licencirana nostalgija zvuka glasovitoga Plesnog i swing-orkestra Glenna Millera pod ravnanjem Wila Saldena (koji je u Zagrebu nastupio već dvaput), ima i imat će uvijek svoju publiku, i šteta je da je došlo do tog neželjenog terminskog preklapanja.

Duško Gojković desetljećima je među vodećim europskim trubljačima

Na pozornicu Male dvorane Lisinski stigli su najprije članovi Gojkovićeve ritam-sekcije, bubnjar talijanskog imena iz Beča Mario Gonzi, kontrabasist također iz austrijskoga glavnoga grada Hannes Strasser, pijanist – podrijetlom iz Izole – Renato Chico te potom „mladić s trubom“ 80-godišnji Duško Gojković. Već je tijekom prve izvedbe – a bila je to vrlo uspjela jazz-adaptacija popularne pjesme Parisha i Sherwooda My Secret Love, koju je izvodila nekad popularna glumica i pjevačica Doris Day, bilo je odmah evidentno da Gojković i nadalje ostaje vjeran programu mainstream jazza, odnosno preciznije rečeno stilskom razdoblju i jasnoj artikulaciji harmonijskoga jazza. To uključuje sve nužne stilske pravce, be-bop, odnosno hard bop-jazz sa svim nužnim sastavnicama – swingom, latinom, bluesom i baladama. Dobro osmišljen i pogođen programski odnos klasičnih jazz-tema i originala leadera – Gojković je, naime, i skladatelj – uvelike je pridonio bogatstvu i dinamici koncertnoga programa kvarteta. Tako je odmah nakon My Secret Love, izvedene chase-korusima trube i bubnjeva, uslijedila izvedba Gojkovićeva originala, jedne od njegovih pariških reminiscencija, St. Germain de Pres. Autor tu poseže za metalnom sordinom koja je bila toliko karakteristična za Milesa Davisa, pa i njegov boravak u glavnom gradu Francuske. Dinamizirajući program, ton i raspoloženje, Gojković trubu potom mijenja krilnicom i u latinskom ozračju prelazi u izvedbu Fereirine skladbe Recado Bossa Nova. Milesa Davisa Gojković u svojim najavama često spominje, premda u svom sviranju ima i jakih utjecaja Clifforda Browna, pa i Leeja Morgana. Davisu je posvetio i vrlo melodioznu baladu A Balade For Miles, koristeći se logično ponovno metalnom sordinom, odsviravši melodiju s mnogo osjećaja i ukusa te s inventivnom i efektnom kadencom na kraju. U izvedbi skladbe glasovitog američkog kontrabasista Paula Chambersa Bass Blues upoznajemo potom iznenađujuće tehničke i inventivne solističke vještine kontrabasista Hannesa Strassera, da bi kvartet prvi set efektno završio nekad nezamjenjivom be-bop-temom OW! Dizzija Gillespieja u brzom tempu s efektnim solom bubnjara i profesora na Jazz institutu u Grazu Marija Gonzija.

U drugom dijelu koncerta Gojkovićev kvartet program započinje originalom latino ugođaja Inga, lijepom melodijom koju je autor posvetio supruzi i koju, svirajući krilnicu, ne propušta izvesti na nastupima. Naklonost oduševljene publike Gojković će još povećati jednom gestom, posvetivši Bošku Petroviću standard Reida i Kayea I’ll Close My Eyes. I tu, kao uostalom u svim izvedbama, vrijedi svakako pohvaliti besprijekornu ritam-sekciju s kojom Gojković često nastupa, i koja funkcionira poput nekih boljih američkih. Kako to s ovakvim malim sastavima nerijetko biva, Gojković im prepušta jednu trio-izvedbu, ne bi li sasvim opravdano istaknuo glazbenike, u ovom slučaju ponajprije izvrsnoga pijanista međunarodne reputacije Renata Chica. On je pak to na najbolji mogući način iskoristio, odsviravši s mnogo osjećaja i majstorskim klavirskim uvodom te nizom inventivnih korusa baladu A Beautiful Friendship. Lotus Blossom jedna je od najpoznatijih skladbi američkoga trubača Kennyja Dorhama, koju Gojković na koncertima rado izvodi, pa tako ona s impresivnim solom bubnjara snažna udarca Marija Gonza (koji se sigurno naslušao Arta Blakeyja) ni ovaj put nije izostala. Provjerenom profesionalcu kakav je Duško Gojković – kao uostalom i većini istinskih džezista – odavno je jasna činjenica da jazza bez bluesa nema. Sukladno tomu on je s kvartetom koncert priveo kraju izvrsnom izvedbom vlastitoga bluesa nazvana Brooklyn Blues te u odjavi i bluesom Jimmyja Smitha Back To Chicken Shack. Razdragana publika, potaknuta izvrsnim jazz-koncertom, očekivano je tražila i dodatak, koji je i dobila u izvedbi legendarne lijepe balade Errolla Garnera Misty.

Duško Gojković već je desetljećima jedan od najpoznatijih europskih jazz-trubača u klasi solista i inventivnog improvizatora s više od 135 diskografskih izdanja. U ovom trenutku i u tim godinama, velikim iskustvom sviranja u malim sastavima i većim korpusima, on savršeno kontrolira instrument u svim registrima, ostajući vjeran klasičnom harmonijskom jazz-izričaju. I, što je važno, a o čemu ne brine veliki broj današnjih džezista jest da – kao i sve umjetničke grane – i jazz ima svoju kategoriju glazbene estetike. Iz tog, pa i iz nekih drugih razloga, ovaj koncert mogao je mnogima koji zbog nepoznavanja jazz nerijetko trpaju tamo gdje mu nije mjesto, poslužiti kao izvrstan putokaz i informacija što jazz jest, a što nije. Njih, nažalost, na izvrsnom koncertu međunarodnoga jazz-kvarteta Duška Gojkovića nije bilo!