Metafora glume, alegorija sudbine

I nova Jelačićeva drama odlikuje se intrigantnom narativnom strukturom, začudnošću labirintske konstrukcije, otklonom od predložaka tzv. druge moderne, prikazom nesretne ljudske egzistencije i svijeta promašenih povijesnih mogućnosti

Za vrijeme dominacije krležijanskoga dramskoga diskursa i raznovrsnih ideologema uvrštavanje u repertoar hrvatskih kazališta suvremenoga hrvatskoga dramskoga teksta bilo je gotovo nemoguća misija. Sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća na hrvatsku kazališnu pozornicu stupaju novoutemeljene glumačke družine i skupine te putujuća kazališta što se snagom suvremene hrvatske dramske riječi i glumačke umjetnosti nastoje boriti protiv ustajalosti i predvidljivosti kazališne institucije. Jedna od njih, Glumačka družina Histrion, pod vodstvom glumca Zlatka Viteza, u svoj repertoar uvrštava djela tadašnjega trojca Senker– Škrabe–Mujičić pa nastaje respektabilan niz predstava koje slijedeći tradiciju putujućih glumaca ulaze u najmanja mjesta, na otoke, među institucijom vlasti neopterećenu publiku i nude joj radost scenskoga događanja i igre u groteskno-farsičnom ili komedijskom ruhu novela od stranaca, historijada, torzičnih kavana, simbolikom jednoga slova u naslovu predočujući promjenu dramske i izvedbene strukture. Nakon što su prije toga u Teatru &TD više puta cenzurirali Brešanove tekstove, a zatim i adaptaciju antologijskoga Novakova romana o sudbini intelektualca u otuđenoj državi, za vrijeme svoga ravnateljskoga mandata dramaturg i dramatičar Miro Gavran osniva u Teatru &TD Scenu suvremene hrvatske drame i omogućuje mladim hrvatskim dramatičarima da svoje tekstove vide na pozornici. Danas, suvremena hrvatska drama jedna je od najvećih kvaliteta hrvatske književnosti, kazališta i kulture, snažan znak kvalitete i identiteta koji se na golemoj svjetskoj pozornici može prepoznati kao „brend“.

Dragan Despot i Ankica Dobrić

Trenutno gotovo ne postoji hrvatsko kazalište koje na svom repertoaru nema suvremeni hrvatski dramski tekst, a uprizorenja drama Ivora Martinića u HNK-u u Zagrebu, u Zagrebačkom kazalištu mladih, prije u Splitu, pa Frljićevih i Mihanovićevih tekstova u &TD-u i Gavelli, satiričnih u Kerempuhu, i tako dalje, i tako dalje, potvrđuju dojmljivu produkciju.

Golem interes publike

U trenutku kad nakon dugogodišnjih nastojanja Glumačka družina Histrion dobiva svoj dom, kazalište u zatvorenom prostoru nazvan Histrionski dom, repertoar nastavlja graditi na suvremenoj hrvatskoj drami, ne zaboravljajući i predznak političnosti i aktualizacije zbilje, u širokom spektru od kabaretskih izvedbi i Gumbekovih dana do adaptacija popularnih proznih djela, bergmanovskih psihodrama do izravnijega ili neizravnijega propitivanja nedavne ili ovotrenutne suvremenosti, u Bukvićevu tekstu o Berlinskom zidu s aluzijama na havelovsku situaciju, ili u Međimorčevim istraživanjima elemenata Antigonine sudbine u hrvatskom kontekstu.

Branka Cvitković i Goran Grgić

Najnoviju histrionsku premijeru, koja se dogodila 21. siječnja 2012, u subotu, kao praizvedba novoga dramskoga teksta suvremenoga hrvatskoga autora i televizijskoga urednika i dramaturga Dubravka Jelačića Bužimskog, obilježio je golem interes publike, sastavljene od istaknutih hrvatskih glumaca, redatelja, scenografa, kostimografa, dramaturga, dramatičara, novinara, kritičara... svih naraštaja. Obilježio ju je i dugotrajan završni pljesak glumcima koji su višekratno izlazili na poklon, odajući čast i počast glumačkoj umjetnosti. Vjerojatno u skladu s histrionskim imenom u naslovu družine i kazališta, nisu se poklanjali ni redatelj ni suradnici, čak ni autor teksta.

Sinteza Jelačićeva dramskoga stvaralaštva

Dubravko Jelačić Bužimski, diplomirani pravnik, sportskoj publici poznat i kao vrstan rukometaš, urednik i dramaturg u Dramskom programu Hrvatske televizije, jedan od utemeljitelja Glumačke družine Histrion, dramskom se kazalištu vraća nakon petnaestak godina, u međuvremenu pišući dramske tekstove za djecu, lutkarske tekstove, prozne knjige, televizijske drame, scenarije i serije. Dramski tekst Stanari izgubljenog doma, iznimno precizno strukturiran, čvrsto sintaktički napisan, nastao je 2009, a objavljen je u prosincu 2011. u Ceresu, tako da je premijernoj publici bio većinom nepoznat. Najnovijom svojom dramom Jelačić Bužimski spaja pravničku struku i vizuru osobe koja radi u televizijskoj kući te iskustvo hvaljenoga dramatičara, autora drama Izložba ptica, Preludij za dobre ljude s trga, Surove kazališne priče ili Priče iz naše šume, Gospodar sjena, Donadinijeva smrt, Poštar zvoni samo jedanput ili Svjetlo za insekte, u kojima sintetizira načelo dramske metafore, egzistencijalne probleme, svojevrsnu izglobljenost iz normale, grotesknost, tragikomičnost i fantastičnost, ali i elemente krimića i horora. I ova se, nova Jelačićeva drama odlikuje intrigantnom narativnom strukturom, začudnošću labirintske konstrukcije, otklonom od predložaka tzv. druge moderne, prikazom nesretne ljudske egzistencije i svijeta promašenih povijesnih mogućnosti. Stanari izgubljenog doma, međutim, znatno su složenije strukturirani od inače ipak uglavnom intimnih Bužimskijevih drama te nude svojevrsnu koherentnu sintezu Jelačićeva dramskoga stvaralaštva i sintezu osobnih sudbina dosad prikazanih i proživljenih ljudskih i glumačkih egzistencija.

U programskoj knjižici Bužimski kao izvore nastanka drame otkriva priče svoje posljednje prozne zbirke Plava krvna zrnca, koje su nastajale posljednjih godina s različitom tematikom, neke proze Mareka Haska te kratku priču Noć u hotelu njemačkoga autora Siegfrieda Lenza i njegovu misao kako je svrha svakoga pisanja „probuditi milosrđe, pravdu i protest“. Mogle bi se otvoriti i asocijacije na dosad apostrofirane autorove uzore Matoša, Kamova, Donadinija, Poea, Gogolja, Kafke, Sartrea. Osobno me pretpremijerno čitanje nove Bužimskijeve drame usmjerilo na sjećanja na slovensku dramaturgiju, na Događaj u mjestu Gogi, napisan 1930, Smoleov konstruktivističko-ekspresionistički dramski tekst iznimno simboličan i za događanje hrvatskoga kazališta, s političkim obrubima u kojem, kao ovdje izgubljen dom, nosivu ulogu preuzima Goga, mjesto sa starim trulim kućama u kojemu stanovnici u svojim sobama „žive kao obješeni pod slojem debele prašine, životare u svijetu psihopatskih predstava, licemjerja i skrivenih erotskih bludnji“. Prostorna impostacija, pak, koja otkriva kuću sa četiri stana, tj. prostora-sobe u kojoj se događaju usporedna, istodobna zbivanja okreće mogući pogled na Nalješkovićeve kuće farsičnosti u njegovim tzv. snažno satiričnim komedijama iz dubrovačkoga šesnaestoga stoljeća ili Stullijevu (Stulićevu) grotesknu kuću iz 1800. u kojoj živi kapuralova obitelj, životareći na rubu društva.

U Bužimskijevoj kući, svojevrsnoj metafori i alegoriji nacionalne sudbine ili određenih dijakronijski i sinkronijski složenih dijelova hrvatskoga društva i povijesti, stanari su izgubljenoga doma povezani sudbinski i izravno i neizravno, ulazom gosta u stan stanara, ali i uhvaćeni u egzistencijalnu mrežu stanovanjem u istoj kući a međusobnim nepoznavanjem ili neznanjem da su povezani obiteljski, sudbinski, „ponekad i bizarnim vezama“... „i tako ne znaju da je prostor u kojem žive zapravo njihov izgubljeni dom“.

Režijski dijalog s tradicijom hrvatskoga glumišta

Premda „redateljsko čitanje“ ove drame nudi i mogućnost hladnoga, racionalnoga, ili ekspresionističkoga i konstruktivističkoga glumačkoga izraza, ali i glumačku realizaciju usmjerenu prema traženju izraza snovitosti i poetskoga realizma te kadriranje i rezanje subjektivnom kamerom poput filmskoga izraza, npr. u filmu Psiho, redatelj Zlatko Vitez, koji za premijernu izvedbu krati tekst i mijenja te premeće neke dijelove, odlučuje se za pathos blizak tragediji te za metaforu glume koja na tragu „teatra riječi“ upućuje na moguću alegorizaciju glumačkih izraza i stilova hrvatskoga kazališta. Tako Branku Cvitković kao Gretu, posljednju predstavnicu plemićke obitelji, redatelj vodi na tragu vojnovićevskoga sutonskog plemenitaškog glumačkoga izraza i plemenite kajkavštine, a njezina gosta, tajkuna Milana, koji želi kupiti plemićku titulu, uvjerljivoga Gorana Grgića usmjeruje dokumentarističkom glumačkom izrazu. U drugoj sobi/stanu, u koju/koji iznenada dolazi liječnik Andrija, Božidar Alić, kako bi konceptualnom umjetniku Toniju Tigelinu, Kristijanu Potočkom pokazao kako puštanje krvi može dovesti do egzistencijalnoga paroksizma, spaja se diskurs alićevske snažne realistične glume s ironijom performerske umjetnosti glumački dosljedna Potočkoga. U trećoj sobi, u kojoj se križaju sudbine psihički bolesnoga Luke, kojega ostvaruje Dragan Despot, medicinske sestre Ane, koju ostvaruje Ankica Dobrić, i nizozemskoga novinara Wima Wondela, kojega konkretizira Dražen Kühn, prepleću se stupovi gavelijanskoga i haenkaovskoga stila glume. U sobi/stanu ostarjeloga erotomana Zvonka, kojega glumi Zvonimir Zoričić, i studentice medicine Lane, mlade i glumački svježe Franke Klarić, neizravno se aludira na Beckettovu i itedeovsku Posljednju Krappovu vrpcu i, s tim povezano, na legendarnoga glumca Svena Lastu, koji je obilježio tu ulogu (aluzivno Bužimskijevo prezime Krapić Vitez u predstavi mijenja u šenoinsko Krupić).

Predstavom u kojoj se isprepleću mreže hrvatske sudbine od plemićkih obitelji do Bleiburga i Domovinskoga rata dominira scenografija Miljenka Sekulića, koja pozornicu dijeli na četiri dijela pokrivena bijelim plahtama, aluzijama na mrtvačke pokrove i pokrivanja pokućstva u napuštenim domovima, u boji isprepletena s kostimima mlade Zjene Glamočanin, koja je radila uz savjetovanje jedne od najboljih hrvatskih kostimografkinja Danice Dedijer. Aluzija na mirogojsku arhitekturu, križeve i raspela podudara se s asocijacijom na usnuli dom osvijetljen svijećama, lampionima i lampašima u predstavi koja započinje i okončava Vitezovom glumačkom naracijom i širi krug asocijacija na Tolstoja, Balzaca, izgubljene domove i sudbine. U predstavi koja je okupila neke od najistaknutijih predstavnika hrvatskoga glumišta.