Kako je pop postao post

Umjetnici pop-arta širom su otvorili vrata najrazličitijim oblicima masovne kulture i subkulture zajedno sa svim njihovim popratnim sociološkim fenomenima

Tijekom četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća cjelokupnoj umjetničkoj sceni ton su uvelike davali američki slikari apstraktnog ekspresionizma. Hofmann, Baziotes, Rothko, de Kooning, Pollock, Motherwell, Guston, Gorky, Reinhardt i Still bili su vodeći predstavnici znamenite njujorške škole, zahvaljujući kojoj će taj najveći i kulturno najvitalniji sjevernoamerički grad napokon ponijeti laskavu titulu svjetske prijestolnice modernizma. Spomenuti autori izrađivali su slike u kojima će ondašnji najlucidniji kritičari odmah prepoznati spoj apstraktnih likovnih izričaja i nekih psihološki uvjetovanih postupaka karakterističnih za ekspresionistički pokret s početka stoljeća.

O postmodernizmu kao poligonu prožimanja visoke i masovne kulture progovara izložba što se održava u Victoria and Albert Museumu.

Bilo je to vrijeme apsolutne dominacije slikarske geste kao svojevrsne posrednice između slikareve psihe i tvarnosti njegove slike. Umjetnici njujorške škole bili su, dakle, izraziti individualci skloni egzistencijalističkim nazorima i ispadima; njihovi radovi nastajat će ponajprije na poticaje što dolaze iznutra. Utjecaji neposredne okoline odnosno svakodnevnice, naprotiv, bili su neizravni, znatno manje transparentni, a nerijetko i gotovo posve zanemarivi. U svakom slučaju, završetak Drugoga svjetskog rata rezultirao je i smjenom na tronu svjetskog modernizma: New York će napokon okončati višedesetljetnu vladavinu Pariza.

Dvostruka kapitulacija

Ta kulturološka činjenica poslužila je i kao nadahnuće za jednu znamenitu i nadasve zanimljivu sliku. Američki slikar Mark Tansey naslikat će, naime, ulje na platnu impresivnih dimenzija i nazvati ga The Triumph of the New York School. Na njemu vidimo bojno polje neposredno nakon bitke ispunjeno mnoštvom likova. U središtu kompozicije nalazi se stol; ljudi desno od njega odjeveni su u američke vojne odore iz Drugoga svjetskog rata, a oni lijevo u francuske, ali iz Prvoga svjetskog rata. Pomnijim promatranjem među Amerikancima nije teško prepoznati utjecajne kritičare Greenberga i Rosenberga, ali i većinu slikara njujorške škole. Francusku stranu zastupaju Picasso, Matisse, Miró, Bonnard, Léger, Derain, Rousseau, Gris, Dalí, Appolinaire i Breton. Posljednji spomenuti upravo je prišao stolu kako bi nešto potpisao, a vidljivo opušten Greenberg pomno ga promatra. Prikazan je, zapravo, čin kapitulacije pariške pred njujorškom slikarskom školom. U stražnjem planu nalazi se još jedan lik. Nosi francusku odoru, ali drži se kao da kapitulacija baš i nije njegov problem. Štoviše, čak ga pomalo i zabavlja.

Katalog londonske izložbe Panic Attack!

Duchamp je – a o njemu je ovdje riječ – još za trajanja Prvoga svjetskog rata otpočeo sa svojim čestim putovanjima preko Atlantika, postavši tako posrednikom između pariške i njujorške umjetničke scene. Nimalo slučajno. Genijalni i zagonetni Francuz anticipirao je mnogo toga vezano uz budućnost umjetnosti, pa tako i silan kulturni potencijal New Yorka, koji će tijekom odnosno nakon Drugoga svjetskog rata i odabrati kao mjesto stalnog boravka. Tanseyjevo velebno platno doista prikazuje trijumf američkih apstraktnih ekspresionista, ali – kako to zapaža američki kritičar Arthur Danto – figurativnošću, narativnošću te ironijskim pristupom istodobno je i radikalna negacija svih njihovih umjetničkih nazora; oni bi ga zasigurno s gnušanjem odbacili. The Triumph of the New York School naslikana je, dakako, u vremenu posve drukčijem od onoga u kojemu su apstraktni ekspresionisti pobjeđivali pripadnike pariške škole. Sredinom osamdesetih godina, naime, već su se posve jasno manifestirale posljedice jedne druge kapitulacije: one modernizma pred postmodernizmom! A te su posljedice bile i još su mnogobrojne, dalekosežne i raznolike.

Punk, rock i popularna kultura

Jedna od njih svakako je i nadasve složen proces – začeci mu datiraju još iz pedesetih godina – koji bi se moglo pojednostavnjeno i sažeto opisati kao penetraciju masovne kulture u dotad nedodirljive likovnoumjetničke paradigme. U zenitu vladavine apstraktnih ekspresionista u SAD-u i Velikoj Britaniji već počinje djelovati nova generacija umjetnika. Autori poput Warhola, Lichtensteina, Wesselmanna, Oldenburga, Johnsa, Indiane, Rauschenberga, Dinea ili Segala udahnuli su novu svježinu njujorškoj umjetničkoj sceni, a slično će u Engleskoj učiniti Hamilton, Blake, Hockney, Phillips i Kitaj. Za stvaralaštvo svih nabrojenih autora, britansko-američki kritičar Alloway uveo je termin pop-art. Zastupajući tezu kako se nova umjetnost druge polovice pedesetih i šezdesetih godina generira ponajprije iz masovne odnosno popularne kulture, Alloway će isprovocirati mnoga još i danas itekako aktualna pitanja. Pop, rock ili punk-glazba, plakati, stripovi, moda, pa čak na određeni način i sport, počeli su intenzivno prodirati u svijet čiste likovnosti. Osobito je znakovit i važan primjer glazbe. Dok su likovnjaci poput slikara njujorške škole konzumirali jazz i pritom se družili s njegovim protagonistima, ali ništa bitno više od toga, mnogi pop-artisti i njihovi kasniji sljedbenici pronaći će u rockerima odnosno punkerima izvor inspiracije te plodne, aktivne i nadasve poticajne partnere.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2011.

Dovoljno je prisjetiti se Warhola i njegova znamenitog ateljea zvanog Factory, u kojem su, između ostalog, osmišljavani i nastupi kultnoga sastava The Velvet Underground. Ili pak prekrasne suradnje između velikoga fotografa Roberta Mappelthorpa i protopunk-dive Patti Smith. A otac videoarta, veliki Koreanac Nam June Paik, znao je u svojim radovima posegnuti i za glazbom Kraftwerka. Doista je bezbroj takvih i sličnih primjera! Pojava pop-arta i rock-glazbe trajno je afirmirala popularnu kulturu, istodobno označivši i prapočetak postmodernističke avanture koja će tijekom šezdesetih i osobito sedamdesetih godina sve intenzivnije dovoditi u pitanje nedvojbeno genijalnu, ali ipak po mnogočemu utopijsku paradigmu modernizma. Ukratko, umjetnici pop-arta širom su otvorili vrata najrazličitijim oblicima masovne kulture i subkulture zajedno sa svim njihovim popratnim sociološkim fenomenima. Svjesni da se svijet polako liječi od poslijeratnih tjeskoba, oni će odbaciti egzistencijalizam i transcendenciju kako bi se mogli suočiti s izazovima iznova probuđena konzumerizma. Tako drastična promjena paradigme mnogima se učinila heretičnom ili barem izrazito trivijalnom. A nametala se, zapravo, sama po sebi. Otad će proći više od pola stoljeća, a odnosi između popularne i elitne kulture neprestano su se usložnjavali. Pojmovi popularno i elitno, zapravo, u svim granama umjetnosti gube smisao. Tu činjenicu kustosi i teoretičari suvremene umjetnosti naprosto više ne mogu i ne smiju ignorirati, pa su sve učestalije izložbe na kojima se pop-kulturnim pojavama pristupa integralno i posve ravnopravno.

Gubitak subverzivnosti

Neposredan povod za ovaj tekst bile su tri knjige s temom popularne kulture i likovnosti što se trenutno mogu nabaviti u zagrebačkim knjižarama. To su popratni katalozi dviju velikih londonskih izložbi te jedna zbirka tekstova iz pera domaćega stručnjaka. Prije nekoliko godina u Barbican Art Gallery održana je izložba Panic Attack! Art in the Punk Years. Tim stručnjaka na čelu s kustosima Ariellom Yedgar i Markom Sladenom istražio je i sistematizirao cjelokupnu umjetničku scenu SAD-a i Velike Britanije u razdoblju od 1974. do 1984, kada su mnogi likovnjaci gotovo sudbinski dijelili radikalne životne i estetske stavove s punk- i postpunk-glazbenicima odnosno dizajnerima. Ružnoća i ljepota odnosno odvratnost i privlačnost na toj su se izložbi ujedinile u skladan, nerazdvojan i nadasve uzbudljiv kreativan amalgam. Teoretski odlično utemeljen, izložbeni projekt u Barbican Art Gallery jasno je pokazao kako spoj popularne (sub)kulture nipošto ne kontaminira prostor likovnosti, nego ga, naprotiv, stimulira i obogaćuje.

O postmodernizmu kao poligonu prožimanja visoke i masovne kulture možda još eksplicitnije progovara izložba što se upravo zatvara u razvikanom Victoria and Albert Museumu. Naslovljena je Postmodernism: Style and Subversion, 1970–1990, a osmislili su je Glenn Adamson i Jane Pavitt uz pomoć brojnih stručnih suradnika. U žarištu su sve vrste likovnih i primijenjenih umjetnosti, a kao njezin moto mogli bismo uzeti ironičnu misao Brune Zevija o postmodernističkoj mogućnosti izbora između Versaillesa i Las Vegasa. Ukoliko su šezdesete godine prošloga stoljeća značile razdoblje borbe između modernističkih i postmodernističkih principa, početkom sedamdesetih bilo je već posve izvjesno da predstoji kapitulacija modernizma. Upravo tada započinje i izložba, a završava dvadesetak godina poslije, kada – po mišljenju njezinih autora – postmoderna gubi subverzivnost, zapadajući u kapitalom i tržištem posve uvjetovan mainstream. Ne živimo li možda u vremenu za koje možemo reći da je ono post napustilo modernizam kako bi zamijenilo pop ispred arta? Radikalni čistunci i katastrofičari sigurno bi se složili, ali „umjetnost uvijek izmiče“, replicirao bi im nepopravljivi optimist Kožarić.

Prošle godine izašla je knjiga Branka Kostelnika Popkalčr. Taj publicist, art-rock-autor i magistar sociologije najustrajniji je zagovornik sustavnog izučavanja popularne kulture u Hrvatskoj, što njegovu uratku već samo po sebi pridaje auru zanimljivosti. Riječ je o tridesetak eseja odnosno kritika, u kojima Kostelnik svoja zapažanja iznosi jasno, uvijek u prvome licu te uz obilje lucidnih i lako pamtljivih usporedbi. Najveći broj tekstova posvećen je, dakako, pop- i rock-glazbi, ali podjednako dojmljivi su i oni o likovnosti i dizajnu – autor radi kao producent u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti – te problemima kiča i turbofolka. Kostelnika krasi popularno-fenomenološki pristup, a stil njegova pisanja na razmeđi je ležernosti i ozbiljnosti, što knjigu čini izrazito čitkom i zavodljivom. Iz nje čitatelj mnogo toga može saznati i naučiti, a da pritom učenja kao procesa uopće nije svjestan. Pravo pop-učenje o pop-kulturi!