Kad preživjeli heroj postaje luzer

Kad je počeo Domovinski rat, mladi je Robert Međurečan „prodao gitaru i kupio pušku“: kao dragovoljac doživio je i prošao ratni put, što mu je poslije, kad je počeo pisati, bilo korisno iskustvo. Drugu važnu legitimaciju potvrdio je već u svom romanu prvencu Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008): pokazao je da ga rat ne zanima kao freska velike povijesti, nego kao okidač koji, pokrećući unutarnje procese i promjene u čovjeku, na neočekivane načine, često brutalno, utječe na ljudske sudbine i društvene odnose. Takav piščev pristup temi rata oslobađa ga od (prešutno očekivanih) društvenih „obzira“, od „popusta svojima“ i od patetike i širom otvara, književno produktivnije i vjerodostojnije, mogućnosti prikazivanja čovjeka u ratu / rata u čovjeku. Sličan je ulaz Međurečan sebi otvorio i u drugom romanu, Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (suizdavač: Jesenski i Turk). Ali sada je piščeva nakana da osim individualne sudbine junaka koju određuje zločin počinjen u ratu pokaže kako se prema tome događaju odnose strukture vlasti i protagonistova okolina – znanci, susjedi, prijatelji.

Izd. Konzor, Zagreb, 2011.

Protagonist romana Andrija Tomaš, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske, u ranim četrdesetim godinama života, izlazi iz zatvora nakon sedmogodišnjeg odsluženja kazne. Osuđen je kao ratni zločinac, jer je mecima „skratio muke“ jedanaestorici zarobljenih srpskih rezervista koje je neki drogirani vojnik polio benzinom i zapalio, a otpušten prijevremeno „zbog narušenog zdravlja“. Bojeći se medijske gužve – bio je prvi visoki časnik koji je u Hrvatskoj optužen i suđen za ratni zločin – odluči da se ne vrati odmah u Zagreb, nego da ode stricu Đuri u Grmovinu, selo na staroj cesti koja vodi prema moru, nekad poznato po dobroj janjetini. To je selo njegovih djedova, koje je posjećivao u djetinjstvu, a sada ga jedva prepoznaje: nakon ratnih razaranja i nakon što je sagrađena autocesta ostalo je sasvim izolirano i osuđeno na nestanak. Kao i zaselak Ilijaševo, nastanjen Srbima, smješten tik do Grmovine. Međurečanova Grmovina zapravo je simbol današnje duboke, poharane i zaboravljene hrvatske provincije prepuštene ratnim profiterima i nasilnicima spremnima da lažu, kradu pa i ubiju da bi se obogatili (takav je u romanu lik seoskoga gazde Ivana Berana).

Ali dok su Grmovinci pred egzodusom zbog ekonomskih razloga, Bogdanova namjera da ode iz susjednog sela u Kanadu motivirana je (i) strahom da tu nikad „neće biti mira. Ovdje smo svi oblikovani po mjerama nekih davnih mrtvaca. Pamćenje je skladište otrova.“ A pamćenje podrazumijeva, među ostalim, i ovakve slike pljačke iz nedavnog rata: „Keš-vod ide prvi, skuplja novac i nakit. Za njima idu ‘tehničari’, ekipa za traktore i bijelu tehniku. Na kraju dolaze termiti koji uzimaju sve ostalo: vrata, prozore, parkete, utičnice, keramičke pločice, crijep... Kud oni prođu, ne ostane ništa, oglođu kuću do golih zidova. I boju bi skinuli da mogu. Šoping.“ Hrvati i Srbi iz dvaju susjednih sela mogu se susresti samo u Bajinoj birtiji, na „neutralnom terenu“, gdje svak ima svoj kut i gdje jedni drugima okreću leđa da im se pogledi ne bi sreli. I to im je sav suživot.

Realno vrijeme zbivanja radnje vrlo je kratko, tek nekoliko dana Andrijina boravka u selu. O ratnim događajima, Andrijinu zločinu, podizanju optužnice i nagovaranju da pobjegne u inozemstvo čitatelj doznaje iz brojnih retrospekcija i razgovora što ih protagonist vodi s nekima od onih koji su imali važnu ulogu u vrijeme kad se plela mreža oko njegova slučaja (tajni agent Dinko, velečasni Tibor). U Grmovini svi su Andriju nakon dolaska iz zatvora dočekali kao heroja, ali je svatko imao svoj razlog za to: pijanac Josip kao blizak prijatelj iz djetinjstva, Adam „ko načelnik općine i ko domoljub“, „velika njuška“ Beran koji smišlja kako naplatiti informaciju novinama o tome gdje je Andrija, a priprosti, grubi, iskreno obradovani stric Đuro ispalit će žestok plotun na takvu državu: „(...) kakva smo mi to država koja zatvara svoje najbolje ljude? Ljude koji su se borili za nju, majku joj jebem! Ma, kakav jebeni ratni zločin? To ne postoji! Pa, mi smo se branili, na svome, nismo napadali. I kakvo nezakonito ubijanje, jel ima toga u ratu, jebote! Kolko ja znam, u ratu je il ćeš ti njega il će on tebe, jel tako?“ Čitatelj će, naravno, vrlo lako u ovoj logici prepoznati glas s mnogih prosvjednih skupova i tribina nakon što je na naše pravosuđe i vlast izvršen pritisak izvana da se istraže i sankcioniraju ratni zločini koje su počinili Hrvati. No s tom se logikom Andrija susreo mnogo godina prije, a njome ga je obrađivao sam Generalski Čin tražeći da se iz vojske povuče u mirovinu i nudeći novac i putovnice da pobjegne u inozemstvo: „Mi, pobjednici u pravednom ratu, da budemo žigosani kao ratni zločinci, da budemo izjednačavani s onima koji su nas napadali...“

Andrijina situacija dovedena je do apsurda: zašto u njemu jedni vide heroja, a drugi zločinca? Ili, svedeno na našu dnevnopolitičku „dilemu“: Može li heroj biti zločinac? / Može li zločinac biti heroj? Zbunjenom, naivnom, nedoraslom izazovima pred kojima se našao Andriji će stvari na kraju, poput Herculea Poirota u krimićima Agathe Christie, potanko objasniti misteriozni, cinični, dijabolični Dinko, agent neke tajne službe. Čovjek koji je „u sve upetljan“, koji je do sitnica programirao i oblikovao sve što se Andriji dogodilo od vremena suđenja. Objašnjava mu da je on izabran za žrtveno janje jer njegov pad nikom nije mogao nauditi. Postoje slučajevi, a takav je tvoj, sugerira on Andriji, „kad i preživjela junačina postane luzer, heroj zločinac“, dodavši da je to „tekovina ovog rata“.

Ideju za naslov svog romana Međurečan zacijelo duguje Thomasu Harrisu, kao i poneki motiv (npr. najveći strah koji glavni junaci nose iz djetinjstva: Clarice Starling proganja glasanje janjaca koje kolju, Andriju Tomaša prizor ubojstva zvonara Matije i bacanje njegova tijela u Gluhu jamu). Među dobre strane romana Kad jaganjci utihnu u Zdihovu naveo bih relevantnu, još neiscrpljenu osnovnu temu, zanimljivo upletanje lokalnih legendi i predaja u suvremeno prozno tkivo, dovođenje u vezu Đurinih i Andrijinih ubojstava „iz milosrđa“, destruiranje mita o svecu (drumskom razbojniku) fra Prpiću i heroju (ratnom zločincu) Andriji. Novi Međurečanov roman ipak ne doseže vrijednost autorova prvenca jer ima dvije krupne mane: jedna je nedorađenost teksta, koji djeluje suho, kao sinopsis ili kostur, a druga je izglobljenost/„asimetričnost“ jednog od najvažnijih likova, agenta Dinka, čiji udio u radnji nije uvjerljivo raspoređen.